Kenten Mejasu: Poslije konačnosti

Sekundarni kvaliteti se osjete kod onog što je u odnosu. Nije vatra u plamenu kao prstu opeklomu. Čulno je odnos Mejasuu, ne kvalitet što pripada stvari, stvar je i prije postojala nego što je došao čovjek. Kao da prije njega se nije znalo no, hajdemo dalje. Mejasuu su Dekart i Lok tradicionalno vidjeli taj odnos kao modifikaciju misleće supstancije povezane s mehaničkom akcijom materijalnog tijela, a ne kao noetičko-noematsku korelaciju, kaže, i filosofu se nije teško složiti s Dekartom i Lokom. A šta je filosof Mejasuu, profesoru sa Sarbone!? Njegov ,,spekulativni realizam” kao novi pravac, kažu, iznosi kritiku relacijske filosofije koju naziva i korelacionizmom. Protežnost je i po-sebi i za mene, bez mene ili je sa mnom za Mejasua:

,,Ne možemo predočiti nešto po-sebi bez da ono postane nešto za-nas ili, kako je Hegel šaljivo rekao, ne možemo se prišuljati objektu s leđa kako bismo saznali što je on po-sebi, što znači da ne možemo spoznati ništa što je izvan našeg odnosa sa svijetom,” za Mejasua. Pomalo djeluje naivno. A ko smo mi, pitao bih junaka. U tom slučaju kod njega nema Platonovog uzlaska u noetički Um, nema ničeg sem empirijske stvarnosti takvog subjektivizma. On sklanja i Kanta i Hegela u smislu saznatljivog a-priori, kod Kanta se ono misli, a ne može se znati dok Hegel do istog dedukuje.

Quentin Meillassoux (Mejasu) ne izbacuje matematiku, ali, uz svojstva objekta mi moramo nepresatno imati u vidu da smo takođe mi ti koji opažamo ta svojstva. Mejasu bi izbjegao naivni realizam dogmatskih metafizika poput Berklijeve i Kantove. I druge.

,, … svaka filosofija koja se odrekla naivnog realizma postala varijantom korelacionizma … Korelacionizam se zasniva na odbijanju svakog pokušaja da se područja subjektivnosti i objektivnosti promatraju neovisno jedno od drugoga. Ne samo da je nužno ustrajati na tome kako nikada nećemo shvatiti objekt po-sebi, odvojen od njegovog odnosa sa subjektom, već je također nužno istaknuti da nikada ne možemo pojmiti subjekt koji ne bi bio u uvijek-već odnosu s objektom ... tvrdi da je naivno misliti kako su subjekt i objekt dva entiteta koja postoje sama po sebi i kojima je odnos između njih naknadno dodan … Može se stoga reći kako je prije Kanta jedan od glavnih filosofskih problema bilo promišljanje supstancije, dok je nakon njega to postalo promišljanje korelacije. Prije pojave transcendentalnog, jedno od pitanja koje je moglo unijeti krajnji razdor među filosofe bilo je: ko promišlja istinsku prirodu supstancije? Tokom dvadesetog vijeka, svijest i jezik bili su dva glavna središta korelacije, od kojih je, svaki za sebe, jedan bio podloga fenomenologiji, a drugi raznim strujama analitičke filosofije ... U svijesti ili jeziku smo kao u prozirnoj kutiji. Sve je izvan, ali je nemoguće izaći,” misleći na korelacionizam. Eto, Mejasu sad izlazi na svoj način, ne naivno kao Platon što je izlazio, i drugi. 

Mejasu traži izlaz iz dogmatske metafizike postojanja onog po-sebi, napominje ta dva glavna tipa slabe korelacionističke misli (transcendentalni i/ili fenomenološki; i spekulativni) on hoće reći i da su sve vrste korelacionizma filosofski neodržive pa, na taj slabi korelacionizam udara aporijom ancestralnosti (predačkog), i obnova te razlike između primarnih i sekundarnih kvaliteta je ujedno vraćanje filosofskog legitimiteta naučnim tvrdnjama u opisu predmeta i pojava s primarnim kvalitetima. Nema ideja. I prije čovjeka sve što je postojalo nešto je to i mislilo, čini mi se da poručuje tim. 

Naučno je za Mejasua. Ancestralnost govori o onome prije čovjeka, a Idealno mu i ne postoji. Budući da je sama ideja entiteta po-sebi, nezavisnog od mišljenja, nekonzistentna, treba pretpostaviti kako je ovo po-sebi, kao nezamislivo od nas, po sebi nemoguće, kaže Mejasu.

Spekulativno: da li je moguće misliti nešto van mišljenja? Sunce je postojalo prije ljudi, i Mejasu je tu nedvosmisleno zdravorazumski mislilac, filosof. Pa, i jeste postojalo, ali baš taj spekulativni realizam ili spekulativni materijalizam one stare naučne sedimentacije planete Zemlje ili šta god … ?? Da možemo misliti ono što jest i ni na koji način to ne zavisi od subjekta, da subjekt je potpuno nemoćan i nužnost sasvim logička, kakvu logiku znamo. Taman posla. Sve tako i davno prije je čovjeka, a čovjek i više od čovjeka - pa šta ćemo s tim!?  

Ova knjiga je još jedan od dobrih naslova u brdu literature, dsakle, samo naslov dobar. 

Letindor (www.letindor.blogspot.com)