Filosof je na duhovnom putu, sve drugo bi bila i prazna priča, ne Veliko Ništa - u tom su, ipak, mogućnosti. U masi je zvijer i nesvjesno, o tom nismo ni pazili. Trezvena individua je negdje po strani. Mi maštamo o trijumfu čovječanstva i podbadamo se kolektivno. Ta, svugdje su samozvani revolucionari, ništa, prazno, sjene se busaju, varvarstvo tuče odozdo u čovjeka. U vrhu je odbrana strasti i tama. Zamjena teza. Ustvari, borba svjetla i tame. Čovjek se zeza jer stomak mu misli, kaže Hamvaš i crijevne su misli. Unutrašnje je varvarstvo. Seoba isto unutrašnja. Masa traži sirovinu, i svojinu. Među masama razlike nema, pa bila i akademska. Degradiran je čovjek u masi, malo ko zna to od masovnih zovu čak sebe intelektualci. Razdražljiva masa je tiranska, tupa, ubjediti ju je lako i lako je prevariti. Kulturu masa uništava i zato je tu. Čovjek gubi se, brka sa drugim i tako, čovječanstvo cijelo je masa. Ne, nismo Cijelo. Dakle, zna se za bolje. Kako i kada, još ne znamo. Histerični svijet i Duša svijeta lakovjerna je učenost ovdje ne spašava, ne misli niti da voli, da, plaši se, drhti i razara. Kulture treba da sruše se njima upravo jeste zadatak i obavljen uspješno je, još malo. Masa neće iznevjeriti. Ukus je srozan na najniži stepen, potkopava svakog i nesvjesnog u masi što zna i divlja. Po nauci preci su primitivci. Po Hamvašu nauka brka primitivno sa primarnim, divlje i arhaično. Početak kulture i nije u šumi, a stvari nisu odozdo ka gore u razvoju. Razum i nije ništa do onaj što ima uzor u višem, ne autohton, razum odnekud čita zakon i pozna poredak kosmičkoga kako kad. A čovjek mase je od toga dalje. Mišljenje Logosno čita i Kosmos, il' dalje. Ne, drevno stanje u čovjeka nije primitivno. Bilo kad srozan čovjek u psihu kolektiva se spušta u masu. Divljaka. Um se mrači i Kosmos mu nestaje, zakon napamet lupa i naziva se intelektualac.
Nevidljivo i vidljivo jest zbivanje. Kad vo vuče kola i ore, on je sveta životinja - kaže Hamvaš - i anđeli ako propadnu dolje postaju sami đavli, a volovi gore sada su zmajevi, bljuju vatru. Upropastišmo, dakle, i volove i anđele. Katastrofa, govori Hamvaš prije pola vijeka. Al' nema veze, jer svrha života i dalje stoji, ciljevi nisu oni koji su proklamovani.
Anđeli oru. Kad bi mozak se spustio tamo gdje je stomak - pomišlja i to Bela Hanvaš - crijeva kad bi se popela gore i mislila, šta bi bilo? A već jeste.
Nije važno ko masu čini, jer masa je masa, degradira i makar kako bio razvijen sad izgubljeni pojedinac. Masa ima svoje svojstvo, baš nesvjesno. Razdražljiva, lakovjerna. Histerična. U masi se gasi trezveni um i čovjek se brka sa nekim drugim. To nije on. Da, smračila se svijest o nama, ni učenost ne spašava. Srozavanje je, ne spašava ni položaj, klasa, imovina, kaže Hamvaš. Arhaično nije divlje, nisu preci sirovine, a mi fini. Početak nije baš u šumi, kako misli nam nauka. Genijalac je bliži Početku, a divljak kraju. Divljak nije ARHaičan. Taman posla. Masa je puka materija isključena iz stvaranja svijeta. I sad, umjesto Svjesne Jedinke je nesvjesno djelanje mase, istinsko varvarstvo. Kosmička je harmonija uvijek drevna, vremenski gledano, il' Bezvremena. Primitivan čovjek stiže sa samoga kraja tog vremena. Bezobličan, kaže Hamvaš. Totem masi čuva dušu na okupu, Duša ta u mraku brka sebe prosto sa stvarima. U masi je ta zaraza obaranja istaknutih, pustošenje najvrjednijeg. Nova rasa je onaj koji se uzdigne, tu podsjeća Hamvaš na riječi i Ničea. Egzistencija mora biti Posvećena da bi vrijedila, a ne kultura tek ukrašena. Put zavisi i od nas samih, dakle, primitivan čovjek nije drevni čovjek. Negdje moraš djelovati, i smisleno. Drevni čovjek je Božanski.
(u kontekstu eseja Bele Hamvaša: Nevidljivo zbivanje - Silentium)
Letindor (www.letindor.blogspot.com)
No comments:
Post a Comment