Ovo je kapitalno Hegelovo filosofsko djelo, i značajno djelo sveukupne Zapadne filosofije koja počinje s antičkim grčkim svijetom, od Jonije. Koliko je životno pisano, ne znam, ali sigurno je da udara u glavu i traži određeno naprezanje za razumjeti. I spominje Srce. Ovo je djelo koje objašnjava i bajke u smislu njihove simbolike pričanja. Pa, navalimo.
Hegel je stariji od Šelinga 5 godina, ali uticaj se odvijao od mlađem ka starijem. Šeling je bio poeta, prirodnjak, umjetnik, a Hegel više mislilac ili … ko zna. Tajanstveno se smije i Profesor. Šeling i Fihte staju uz Kantove kritičare, Kant im svima prethodi u tome da prava filosofija mora biti Idealizam. To mišljenje prihvata i Hegel. U tom smislu sva njemačka filosofija, od Kanta do Hegela nazvana je njemački idealizam, da li transcendentalni (Kantov), subjektivni (Fihteov), objektivni (Šelingov) ili ovaj, apsolutni idealizam Hegela. Tu negdje i uporedo ili naspram njih imamo velike njemačke romantičare, pjesnike koji će doći nakon Getea, ali o njima drugi put ili sad tek usputno.
Hegel će svoj ,,apsolutni idealizam“ predstaviti kao sistem, zaokruženo djelo u jednu cjelinu no, ono što zbunjuje je završetak istog sa Šilerovim stihovima iz pjesme ,,Prijateljstvo“:
iz pehara ovoga Carstva Duhova
pjenuša se u Njemu Njegova Beskonačnost.
Hegel će na svoj način razraditi starogrčki pojam ,,dijalektike“. Pojam ,,Ideja“ Hegel koristi u jednini, kao ono što je Apsolutno, a sve odredbe te Ideje razradiće u svojoj ,,Logici“ koja podsjeća na metafizička propitivanja svijeta. Ovo je Hegelova tzv. ,,umska logika“ koja se bavi onim po-sebi (sasche) i za-sebe, a nije kao tradicionalna ili logika u užem smislu ,,razumska logika“ koja se bavi pojmovima u njihovoj neposrednosti i reflektivnosti. Umsko, ne razumsko, saznanje je po Hegelu vrhunsko saznanje onog što je Apsolutno, što je kod Kanta tek dijalektika privida.
Duh nikad nije pojmljen u mirovanju već u stalno napredujućem kretanju. Vrijeme je ono koje predstavlja postojanje svih momenata. Samo je Cjelina Istinita. Posredovanje je upravo sebe-pokretajuća jednakost sa samim sobom, kaže Hegel. Znanje je stvarno i ono se može prikazati jedino kao sistem. Opovrgavanje stavova u filosofiji je njihovo razvijanje. Dakle, Istinito jeste Stvarno tek kao SISTEM. Većina drugih filosofa neće to tako gledati, čak misle da je nemoguće stavljanje filosofskog u sistem. Osim ako taj sistem nije, možda, monada po sebi, onako meni pada na pamet ili tako to doživljavam. To je krug koji je zatvoren i u sebi miruje i kao supstancija drži svoje momente, reći će Hegel. Moguće je lažno znati, kaže on, a to znači biti u nejednakosti sa svojom supstancom. Nasilje je kad čulnosti dajemo privid pojma. Suštinsko nije nešto apstraktno ka prazno, jednakost sa samim sobom je čista apstrakcija kao mišljenje, djelanje koje samo sebe razrješava i čini sebe momentom Cjeline. Postojanje je kvalitet, razum postojanja, jednostavna misao kao supstancijalnost. Hegel kaže: Uzdržati se od vlastitog upadanja u imanentni ritam pojmova, ne miješati se u njega svojom samovoljom i inače stečenom mudrošću, ta uzdržanost je i sama jedan suštinski momenat pažnje usmjerene na pojam. Kao što je rezonujuće ponašanje smetnja studiranju filosofije, tako je i ne-rezonujuće priklanjanje gotovim istinama za koje njihov poklonik vjeruje da ih može izgovarati. Zdrav razum se nije mnogo trudio.
Naše oruđe na putu ka ovladavanju Apsoluta je sporazum o saznavanju, i naša opravdana zabrinutost je što su moguće razne vrste saznavanja, kaže Hegel. Saznavanje mora da nas dodiruje i to nije prelamanje zraka Istine. Tek ono što je po-sebi on naziva Istinom. Kant će prije njega reći da stvar po-sebi nije stvar, Hegel to drugačije poima ili doživljava. Nauka mora da se oslobađa privida, gdje pojava postaje jednaka sa Suštinom, tj. sama SVIJEST shvata svoju Suštinu. Mi ne ispitujemo samo znanje već i mjerila tog istog ispitivanja.
Tri su glavne cjeline Fenomenologije Duha: Svijest, Samosvijest i Apsolutni subjekt:.
1. SVIJEST, to je ono sa čim počinjemo saznavanje okolnog svijeta, početak našeg putovanja ka Apsolutnoj Ideji, ili Njen puta ka samoj Sebi. Ovdje spada i čulno posmatranje, nema još reflektovanja u smislu da razmišljamo o viđenom šta bi to uistinu moglo biti. To je čulna izvjesnost. Ovdje se saznaje da Suština viđenog nije ni u predmetu ni u ja subjekta, a oboje je ono nesuštinsko. Čulna izvjesnost je istorija kretanja i iskustva. Ovo je ,,zdrav razum“ koji sebe uzima za valjanu realnu svijest, po mnenju bogat, ali po suštini sve siromašniji. Kao opažanje svijest će dospjeti do misli. Postoji i natčulni svijet kao mirno carstvo Zakona, i to je s one strane opaženog, kaže Hegel. Mi tragamo za unutrašnjim koje je Apsolutno Istinito. Površinski posmatran svijet je PREOKRENUT, kao odraz u ogledalu, jedan svijet je pojava (odraz) tj. onakav kakav je on za-drugog, a drugi je svijet po-sebi. Natčulni svijet je za pojavni, dakle, izokrenut. Izokrenut je i naš odraz u ogledalu, desna ruka se pojavljuje kao lijeva. Ono što je samom sebi jednako se ukida, razdvaja se kao drugobitak. Ja razlikujem sebe od sebe samog: A=A, ali i: A = neA kod Hegela u ovom slučaju. Tu se već vidi napuštanje tzv. tradicionalne logike ili organona mišljenja. Iza zavjese koja nam zaklanja ono Unutrašje nema šta da se vidi ako mi sami ne odemo IZA;
2. SAMOSVIJEST, kao Istina izvjesnosti o samom sebi. Cjelokupno kretanje koje sačinjava život jeste KRUŽNO. Ovo neće prihvatiti zagovornici linearnog posmatranja svijeta, života, nauke, pa i same religije. Proces života nije samo gubljenje oblika, kaže Hegel, to je takođe i uobličavanje. Samostalnost i nesamostalnost svijesti Hegel označava kao GOSPODARENJE i ROBOVANJE gdje je za ropstvo gospodar suština, a gospodar će ponovo tražiti sebi ravnog da bi bio priznat i u tome nema stajanja, dešavaju se dijalektičke izmjene i kretanje kroz istoriju, od ,,pospanog“ Istoka ka aktivnom Zapadu do vrhunca ostvarenja u njemačkoj državi, kaže Hegel vrlo pretenciozno. Tu je vrh i tu je kraj ,,Božanskog stvaranja“ odnosno kretanja Apsoluta ka samom Sebi. Država postaje vrh, a filosofija, nauka i religija njom kao najuzvišenijom (i to njemačkom) prevaziđene. Individua koja ne stavlja svoj život na kocku ne dostiže Ličnost ili samosvjest, to je onaj koji ne pretrpi apsolutni strah već samo povremenu strijepnju, kaže Hegel. U samosvijesti se dešava svijest o sebi kao dvostrukoj. Unutrašnje kretanje je kretanje same Duševnosti, kretanje nesuštinske svijesti ka sebi čistoj, jer ona za sebe još nije, ona nije jedinstvo ove dvije. Nesrećna svijest nalazi sebe samo kao svijest koja žudi i radi. Za ostvarenu Samosvijest svijet kao da je sada postao. Ova izvjesnost svijesti je Um, ona koja je obrađivaka svijet i sad se povukla u samu sebe;
3. APSOLUTNI SUBJEKT (Um, Duh, Religija, Apsolutno Znanje), to je već dolazak svijesti u Um i nema druge strane, nema nešto nasuprot. Ovdje se ispunjava ono prazno ,,moje“. Ovdje je Svijest lišena misli, carstvo je neodređenosti onog što je opšte. Saznanje počinje da se koleba. Ovo je u sebi jednako ostajuće, instinktivno, ono vani je primjetno, ali kao nešto nečulno-čulno.itak je i dalje primjetan. Imamo samodjelatnost unutrašnjeg i spoljašnjeg istovremeno. Ukidanje je zakona je uz reflektovanje Bitka u sebe samog do savršenstva da mu više ne preostaje nikakav odnos prema drugima. Prirodna Cjelina je organska, ona je Sloboda i određenost u kojoj naspram drugih postoje logički i psihološki zakoni. Čovjeku trebaju i povoljne okolnosti da bi se prevladao. Duh ono unutarnje tjera van i dovodi tek do pojavnosti, ali ima i neznaje ove svijesti kroz prirodu. Ostvarenje je vrhunska Samosvijest i ne dovodi se u vezu sa spoljašnjim ciljevima kako to vole zamisliti nesretni subjekti u društvenom i prirodnom poretku stvari. U jednom Slobodnom narodu Um je stvaren. Hegel takođe govori o neophodnosti ugradnje Srca u stvarnost kod određenog individuuma da ne bi došlo, kao što dolazi, do raskalašnog života despota, sveštenika i njihovih sluga, do izopačenost pojedinačne svijesti koja i se nametnula kao opšta, i kao zakon svih srca. Apstraktna i nestvarna Suština je svrha toka svijeta, a ne nametanje pojedinačnosti putem despotski vladavina. Savršenstvo će doći zatvaranjem istorijskog kruga, kao Bića koje živi u Sebi, a vrhnac, da opet napomenem, Hegel vidi u idealnoj njemačkoj državi u kojoj su već kao takvoj postale nebitne umjetnosti, filosofija i religija. Ovo je individualitet koji je po-sebi i za-sebe samog realan. Um postahe DUH time što je izvjesnost o tome., svijest se uzdigla do Uma. Samo postojanje ili priznanje naše patnje je signal da smo pogriješili, reći će i Sofokle, jedan od grčkih tragičara. Obrazovanje po Hegelu je od sebe otuđen Duh, to je okrenutost naspram vjere kao tuđeg carstva suštine. Plemenita Svijest je usklađena s državom i to je heroizam ,,službe“, reći će on. I državna moć se u isto vrijeme uzdiže svome sopstvu. Govoreća refleksija služe je ona koja prelazi u ,,heroizam ulagivanja“. To je izokretanje i otuđivanje stvarnosti i misli. Kad religija dođe do čistog uvida neće više biti vjera svijeta obrazovanja. Neprestana je navala prosvjećenosti, koja izdaje sebe za nešto što je čisto, i praznovjerja. Osnovi pojam prosvjećenosti je korisnost. No, prosvjećenost će pustiti vjeri da je stekne u iskustvu, jer Vjera ima Božansko pravo Apsolutne jednaksti sa samom sobom, ili pravo čistog mišljenja nasuprot prosvećenosti. Jer prosvećenost izvrće vjeru u svim njenim momentima. Prosvećenost se bori protiv odbacivanja imovine i užitaka zarad čiste Vjere. Mudrost vlade u državi je razum ošte volje da provede sebe. Apsolutna Sloboda izjednačava opšte s pojedinačnim u volji, ali u oba smijera: u carstvu čiste Vjere, i u carstvu prividnog svijeta užasa. U nestvarnosti ima ono što je Istinito i nastaje oblik ,,moralnog Duha“ kao sebe samog izvjesni Duh. Otud i moralno pogled na svijet. Božanski je zakonodavac, ali je i nesavršena moralna svijest prisutna u svijetu, moralna svijest tek kao predstava. Na djelu je i izokretanje. Predmet se zatiče kao nešto tuđe. Zato moralnost treba rastvoriti u njenu suprotnost. Otud Savjest, Lijepa Duša, zlo i Oproštaj. Duh koji pozna Duh jeste Svijest o samom Sebi. Svi oblici Duha su Cjelina, i jedino Cjelina ima pravo na Istinu, na stvarnost, realnost. Čista Sloboda prema drugome izražava se kao vrijeme. Hegel govori prirodnoj i o umjetničkoj religiji, druga je na višem stepenu samosvjesnosti, ali je još u stepenu subjekta na putu ka Apsolutnoj Samosvjesti. Duh u svom otuđenju je Carstvo Sina. Zla strana se pokazuje kao prirodni Duh. Apsolutno Znanje je kad smo i u drugo-Bitku sami kod Sebe. Supstancija je prije svake forme ili pojavnog oblika te je sve to i moguće. Istorija je u svemu tome znajuće sebe-posredujuće postojanje, u vremenu ospoljeni Duh, a ono negativno je negativno i samog Sebe. Sve se dešava Unutar Apsolutnog Duha, a refleksija je put ka ospoljenu, kad odraz postaje sebi značajan zbog nečeg, i tako redom refleksija u refleksiji, udaljenje sve veće, i Povratak.
Bitak kod Hegela je dvostruko shvaćen, kao Bitak za sebe i Bitak za drugo. Što ne bi trebalo biti problematično.
Letindor (www.letindor.blogspot.com)
No comments:
Post a Comment