Emile M. Cioran (1911 - 1995), rumunsko-francuski filosof, pisac esejista, umjetnik, rođen u zabačenom planinskom selu nadomak Sibinja u Transilvaniji, a živio u Parizu. I tražio sama sebe. Slobodan čovjek biti, bilo mu je ono prvo. ,,Što čovjek više napreduje, sve je manje kadar rješavati svoje probleme, i kad, na vrhuncu zaslijepljenosti, bude uvjeren da je došao do krajnje tačke, to znači da će se iznenada pojaviti nešto dotad nečuveno.”
Kaže: ,,Kad sam došao u Pariz odmah sam shvatio da je zanimljivost tog grada u mogućnosti koju mi pruža da živim uz u pravom smislu dokone, besposlene ljude. Ja sam i sâm primjer besposličara: nikad u životu nisam radio, nikad nisam imao neko zanimanje, osim jedanput, tokom jedne godine u Rumunjskoj, kad sam predavao filosofiju u Brasovu. To je bilo nepodnošljivo. Zbog toga sam i došao u Pariz. U svojoj zemlji čovjek mora nešto da radi, ali nije nužno da radite kad živite u inostranstvu. Imao sam sreću da sam više od četrdeset godina svog života proživio kao besposlen čovjek i - kako da to kažem? - bez države. Ono što je zanimljivo u Parizu je, mislim, to da u njemu možete, da u njemu morate živjeti kao potpuni stranac, tako da ne pripadate nekoj naciji nego samo jednom gradu. Osjećam se na neki način Parižaninom, ali ne Francuzom - naročito ne Francuzom.”
I to je onaj Pariz koji sam ja upoznao: Pariz osamljenih ljudi i prostitutki. Istinu govoreći, to isto sam već doživio i u Rumunjskoj … bila je prestara za mene. No, bila je nevjerovatna glumica, s izrazitim talentom za tragediju. Sretao sam je gotovo svake noći oko dva, tri sata ujutro, jer uvijek sam se jako kasno vraćao u svoj hotel. Bilo je to početkom rata, 1940. godine - ili, zapravo ne, bilo je to prije rata, jer se za vrijeme rata nije moglo izlaziti poslije ponoći ... Šetali smo zajedno i ona mi je pripovijedala o svojem životu, ispričala mi je cijeli svoj život - a kako je o tome govorila, kakvim se riječima služila: bio sam opčinjen! … Iz iskustava koja sam u životu imao s tom vrstom ljudi mnogo sam više naučio nego iz susreta s intelektualcima."
,,Odvojio sam se od svojih korijena. Ipak, i dalje me snažno privlače bogumili, ti balkanski manihejci, i njihova ideja da je rođenje katastrofa. Bilo je gotovo neizbježno da se tako, na nesvjestan način, vratim svojim korijenima. Ideja da svijet nije stvorio Bog nego Sotona, jedan mali Sotona, Satanael, ta ideja oduvijek me privlačila. Zato sam i napisao knjigu Zli demijurg, koja je bila pomalo nadahnuta bogumilskom teorijom. Držim značajnim da sam se tako u Parizu, nakon toliko godina, vratio svojoj prvoj domovini, duhovnom svijetu Dunava. Karpata. Ideja jedne mistike pred-rođenja pripada tom svijetu: Orijentu. Iako sam se želio osloboditi svojih korijena, moji napori nisu, dakle, bili stvarno uspješni. Sve te ideje, maniheizam, pa i gnoza, ili barem jedna pomalo izrođena gnoza, potiču dijelom sa Balkana …”
,,Uvijek sam živio u protivrječjima i nisam zbog toga nikad patio. Da sam bio sistematično stvorenje, bio bih morao lagati, jer bih morao naći neko rješenje. No, ne samo da sam prihvatio taj nerješivi karakter stvari, nego sam u njemu čak, moram reći, našao neku slast, slast nerješivog. Nikad nisam pokušavao izravnati, ujediniti ili, kako kažu, Francuzi, pomiriti nepomirljivo. Uvijek sam primao protivrječja onako kako su dolazila, kako u svom privatnom životu tako i u teorijskom. Nikad nisam imao cilj, nisam pokušavao doći ni do kakvog razultata. Mislim da, ni uopšte ni kad je riječ o sebi, ne može biti ni rezultata ni cilja. Sve je, ne bez smisla - te riječi se pomalo grozim, nego bez nužnosti."
,,Gledano dugotrajnije, trpeljivost rađa više zla nego netrpeljivost. – Ako je tačna ta činjenica, ona je najozbiljnija optužba koja se može podići protiv čovjeka.”
,,Normalno, da sam bio potpuno dosljedan sâm sebi, ne bih smio uopšte ništa raditi. Budući da sam ipak nešto radio, protivrječio sam sebi, živio sam u protivrječju. No, svaki je život, vjerujem, u osnovi osuđen na protivrječje ... Za mene kažu da sam pesimist - to nije istina! Te školske kategorije su smiješne. Ja tačno znam šta je pesimizam.”
,,Razdijelivši cijelo svoje bogatstvo, Wittgenstein se duhovno spasio. Znate, bilo mi je mnogo bolje, s duhovnog gledišta, živio sam intenzivnije, kad sam imao samo jedan mali kovčeg i cijelu godinu nosio samo dva odijela, čak samo jedno. Danas - nisam bogat, plaćam sasvim mali porez, trošim vrlo malo, ali živim prilično dobro, mogu jesti šta hoću, putovati, itd. - ukratko, moj život je na neki način postao sigurniji. I to je bacilo teške sjene na mene - duhovne sjene. Prije, živio sam u Parizu od danas do sutra, ali bio sam duhovno svježiji, također mlađi, i, ne treba ni reći: bio sam drugi čovjek. Nikad nisam znao kakav će mi biti sutrašnji dan. Dvadeset pet godina živio sam u hotelima i uvijek sam bio kao životinja, kao divlja zvijer ... Sigurnost je nevjerovatna opasnost na duhovnom planu, kao što je savršeno zdravlje katastrofa za duh … Zato intelektualac, ili recimo pisac, mora zadržati osjećaj da nema tla na koje se može osloniti. Ako se, naprotiv, počne smještati i, kako da kažem, kućiti se, izgubljen je. Onda počinje stvarati djelo ili postaje - ne znam - veliki pisac, "neko". Ali sve je to jadno … Nesigurnost je apsolutna nužnost: pisac čiji život postaje siguran izgubljen je pisac."
,,Čim životinje nemaju više potrebu da se plaše jedna druge, padaju u tupost i dobivaju mučan izgled kakav se može vidjeti u zoološkim vrtovima. Pojedinci i narodi ponudit će isti spektakl ako stignu do toga da jednog dana žive u harmoniji, da više ne drhte otvoreno ili prikriveno.”
Vidjeli su ga kao nihilistu. On kaže: ,,Čak je i nihilizam dogma, sve je smiješno, bez supstancije, čista fikcija.” I ovo: ,,Ja nisam nihilist, Ništa je još neki program.”
Naravno, postoji Ljubav, kaže Cioran.
Letindor (www.letindor.blogspot.com)
No comments:
Post a Comment