a. Uvod

U glavi jednog Janusa (lat. ianua = vrata) svjetlost i sjena se neprestano miješaju, sastaju se i rastaju. Janus je stari bog svih prolaza, ulaza i izlaza, tako smatran u doba prije hrišćanske ere, u nekim prvošnjim ili pak drugačijim monadama življenja. Janus je Prvi, i sa dva lica. Pokušaću pogoditi ukus riječi i zbog tog dolazim do Hajdegera. 

Zbog vremena u kojem smo i zbog onog neposrednog iza turbulentnog 20. vijeka, a i ovog 21. kao i zbog dalekog filosofskog naslijeđa, Hajdeger kao filosof nam je nezaobilazan za proučavanje da bismo nešto od tog shvatili. Da bismo, na kraju krajeva, i sebe same dohvatili. Za njegovo najveće djelo smatraju ,,Bitak i vrijeme“, podijeliću ga ovdje na pojedine cjeline, pokušajući tako nadoknaditi onaj drugi tom njegova djela u kojem križa pojmove, o kome se uveliko govorilo, ali se uveliko o istom i prestalo govoriti. Čudan je taj Hajdeger.

Dakle, ovo nije originalno Hajdegerovo djelo dato u cjelini, već jedna od interpretacija cjelokupne te knjige sa sopstvenim podnaslovima interpretatora. Za one koji nisu ili neće čitati originalno djelo dobra prilika, zar ne? jer ovdje i nije toliko obimno. Sretno.

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

b. Pitanje o početku

Pitanje je o početku, to nije neka stvar, Ideja je poput Platonove, kao i Dekartova urođena ideja o Božanskom koje je veza između misleće i protežne supstancije. Tu se nazire i hrišćanski Lik (Ličnost, Logos) koji je prije onog što se dvoji, prije ovog svijeta u kojem se po Platonu broji od dva. 

Ontološko je prvenstvo pitanja o Bitku naspram pitanja o samom Biću, jer Bitak je uslov Bića. Pitanje Bitka mora se razmotriti prije kategorija, inače takva ontologija bi bila slijepa. Sljeđenje je tzv. ,,časne tradicije” i neprozirnost problema. Ovo naše je bliži put propitivanja od naučnog metoda jer Tu-Bitak nije naprosto među Bićima. Zato, i ontičko, kao i egzistencijalno je prvenstvo pitanja o Bitku. Sam Bitak prema kojem se Tu-Bitak odnosi zove se egzistencija. Mi gledamo u Tu-Bitak je ne bismo smjeli gledati u nešto ,,realno-što”. Tu-Bitak razumije sebe uvijek iz svoje egzistencije, jedne mogućnosti sama sebe biti ili ne biti samo ono. Pitanje egzistencije je ontička stvar Tu-Bitka. Zato se i ide u egzistencijalnu analitiku Tu-Bitka. Transcendencija je karakter Bitka koji je izvan svake realno-rodne određenosti. Tu-Bitak se uzima da bi se izbjeglo loše subjektiviranje svekolikih Bića. Bitak je u prvenstvu, ali Tu-Bitak je taj koji postavlja horizont pitanja unutar kojeg se smješta i Biće. Tu-Bitak se odnosi iz Svijeta prema vlastitom Bitku. Tu-Bitak je sebi ontički najbliže, ontološki najdalje, a predontološki ipak nije tuđ. Smisao Bitka Bića kojeg nazivamo Tu-Bitak jeste vremenitost. Vrijeme je odavno ontološki i ontički kriterij naivnog razlikovanja različitih regiona Bića. Vremensko je uvijek naspram nadvremenskog i taj se jaz nastoji prevladati, gdje je vremensko kriterij razlučivanja regiona Bitka. Centralna problematika ontologije je u vremenskoj problematici, i ova temporalnost suštinski je sadržana i u samom Bitku, jer Bitak je shvatljiv uvijek samo uzimajući  u obzir vrijeme. Bitak nalazi svoj smisao u vremenitosti putem Tu-Bitka. Tu-Bitak je uvijek u svom vlastitom Bitku, ma šta on bio, Tu-Bitak koji kasni je prošlost Bitka pa se Bitak svaki put događa iz svoje budućnosti. Prošlost njegove ,,generacije” (Tu-Bitka) je uvijek ispred njega . 

Moguće je latiti se i ove tradicije, kaže Hajdeger, čuvati je i izričito slijediti. Takva istorija izostaje no, to nije dokaz protiv povijesnosti Tu-Bitka. Antička ontologija je prolazila kroz raznorazna iskrivljavanja kao razumjevanje Tu-Bitka i Bitka samog ,,iz svijeta”. To je sad tek puka građa koju valja ponovo obraditi. Tu je potrebna destrukcija koja nije puko potkopavanje prošlog već je sagledavanje kroz ,,danas”. I koliko se temporalnost u antičkoj ontologiji uzimala za obzir? Te su oblasti bile skrivene i mračne i za Kanta, više skriveno nego što je problem. I zašto se Dekart tek izvjesnošću kogita oslobodio pitanja o Bitku? Bio je, kaže Hajdeger, i suviše vezan za skolastiku. Tu-Bitak je Bitak čovjeka i od tog se mora krenuti. Dijalektika s Platonom postaje prava neprilika filosofije, Aristotel ju je dokinuo. S hermeneutikom će se pitanje ponovo ozbiljiti. Grci nemaju razumjevanje fundamentalne ontološke funkcije vremena, a samo vrijeme se uzima kao Biće (koje na neki način samo za sebe ili za drugog postoji) među drugim Bićima. Strukturu vremena postaviće tek Aristotel, a istu slijedi i Kant, reći će Hajdeger. 

Mi idemo ka razumljivosti po-sebi i otud Husserlovo ,,k samim stvarima”. Otud i fenomenologija, od pojmova ,,fenomenon i Logos”, pojam još od Volfove metafizičke škole. Grčki fenomenon znači pokazivati se, iznjeti se na vidjelo, ešto što je očito, nešto pokazujuće-se-samo-po-sebi, kao ukupnost onog što je objelodanjeno. Biće se pokazuje kao ono što samo po-sebi jeste, ali i ono što samo po-sebi nije, zbog ovog drugog imamo ,,fenomenon” kao izgledanje ili poput, a da nije. Logos primarno ne znači sud, znači i govor, um, itd. Ontologija je moguća samo kao fenomenologija, gdje je Bitak Biće sebe-pokazujuće. Protiv pojam fenomenu jeste ,,zakritost” (skrivenost). No, ima i zakritost kao iskrivljavanje koje je veoma opasno, reći će Hajdeger. Fenomenologija Tu-Bitka je hermeneutika u izvornom značenju riječi. Bitak i struktura Bitka su iznad svakog Bića, a Bitak je transcendens uopšte.  Fenomenologija se uzima tek kao mogućnost. Pitanje o smislu Bitka je najuniverzalnije i najpraznije ujedno pitanje, ali u njemu je njegova vlastita mogućnost. 

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

c. Vrijeme kao horizont Bića

Otkrivanje vremena je taj mogući horizont svakog razumijevanja Bivstvovanja, vrijeme kao transcendentalni horizont. Mi nemamo nikakve garancije o postojanju progresa u vremenu koje nam kao uzrok povjesnosti omogućuje da se pitamo. Najviše značenje ili bivstvovani karakteri Tu-Bitka jesu ,,egzistencijali”, a ne kategorije, i oni su za Bivstvovanje, reći će Hajdeger. O kategorijama kao opštim karakterima, od Aristotela do Kanta, Hajdeger ne govori ništa. Pitanje o smislu Bitka je osnovno pitanje. Dva načina Bivstvovanja vidi Hajdeger: i čovjeka kroz egzistenciju, i prirodu kroz postojanje. Tu-Bivstvovanje je tako pomoćno pitanje na našem putu da se pitamo o Bivstvovanju. Hajdegerovo Tu-Bivstvovanje je uvijek neko ,,Ja”. Hajdeger takođe kaže i ,,Bivstvovanje u Svijetu” jer čovjek je kao čovjek uvijek u Svijetu. Za pitanje spoznaje za Hajdegera je Tu-Bivstvovanje i unutra i vani, poput života na samoj granici. Mi se možemo pitati samo za smisao Bivstvovanja onog koji spoznaje. I uvijek živimo s drugim, a ne sami. O tome više kod Levinasa. 

Bivstvovanje i Tu-Bitak vrte u jednom mističnom krugu, čovjeku neodredivo. Horizont posmatranja je horizont vremena unutar kojeg se pojavljuje Biće, ono koje gleda. Bez ovog horizonta nema ni Bića u smislu Bivstvujućeg, mada se o Biću možemo zapitati i u jednom izvornijem smislu, ontološki gdje Bitak i Biće nisu isto.  

Temeljni ontološki karakteri Tu-Bivstvovanja su: egzistencijalitet, fkticitet i propalost. Čovjek nije samo Bivstvovanje u Svijetu i briga, već je i Bivstvovanje ka smrti, i to svakodnevno Bivstvovanje ka smrti. 

Mi ne možemo pitati šta vremenost jest’ jer ona nije Bivstvujuće, vremenitost nije, ona vremenuje. Nešto od ovog podsjeća i na Kantov transcendentalni karakter vremena i prostora koji se javljaju tek s postojanjem i preduslov su svakog postojanja, a da odvojeno negdje ne egzistiraju. Strukture Hajdegerovog vreena su ,,ekstaze”. Autentična vremenitost vremenuje iz budućnosti, ona budući bila tek budi sadašnjost kao prisutnost. Budućnost je dolaženje samom sebi u najvlastitije što čovjeku pripada. Razumjevanje s budućnošću je nastrojenost bilošću, propadanje sa sadašnjošću. U svojoj analizi povijesnosti, koja je u biti nepovijesna ekstaza prošlosti odnosi prevagu nad budućnosti. 

Vratimo se samo za tren na početak: Pojam Bivstvujućeg još nam nije jasan, reći će Hajdeger, i ponovo treba pitanje o Bitku. A vrijeme? To jeste taj mogući horizont za bilo koje razumjevanje i Bitka uopšte. Prvenstvo je tog pitanja, reći će on, kao pitanje koje je palo u zaborav. Ovo pitanje odobrava i samu metafiziku. Problem nam je sa dogmom, koja je nastala već na podlozi staro-grčkih nalaza. Kaže se: Bitak je najopštiji i najprazniji pojam, i kao takav opire se svakom pokušaju definisanja. Prema srednjovjekovnoj ontologiji tri su glavne predrasude o Bitku i Biću: 

1. Bitak je transcendens i opštiji od svakog rodnog pojma. Po jasnosti pojam Bitka je najtamniji;

2. Biće traži određenost pa se Bitak ne može shvatiti kao Biće i upravo ta nemogućnost definisanja Bitka nas još više podstiče na pitanje o istom;

3. Mi živimo u razumjevanju Bitka, a da nam je smisao istog sakriven no, i ova prosječna razumljivost ukazuje samo na nerazumljivost i našu predrasudu. 

Pitanja nisu dobro postavljena, reći će Hajdeger, tamna su i neusmjerena pa treba ponovo da se postavi pitanje o Bitku. A svako zapitkivanje jeste i traženje, spoznavajuće traženje Bića u njegovoj egzistenciji i esenciji. Pitano valja nam dovesti i do pojma. Upravo to ponašanje nekog Bića zapitivanjem ima karakter Bitka. Unaprijed nas vodi ono traženo. Smislom Bitka na određen način mi već moramo raspolagati i uvijek se krećemo u nekom razumjevanju Bitka samo ako se pitamo, dok prije toga ne znamo. To je taj Hajdegerov horizont posmatranja koji pripada subjektu i vrmenski je. Otud pitanje vremena značajno je kod Hajdegera kao i kod starih filosofa, ili npr kod Avgustina. 

Mi ne znamo koji bi to trebao biti horizont i samim tim imamo maglovito razumjevanje Bitka, odnosno ima taj fakt. Ova neodređenost zahtjeva razjašnjenje. Bitak je ono što određuje Biće kao Biće, ono na temelju čega je Biće, a sam Bitak Bića nije neko Biće . Iako će Hajdeger priznati da se Biće razmatra i s dubljih aspekata. Ono što je važno jeste da se na Bitak drugačije pokazuje nego li na Biće, i u pitanju o Bitku mi se pitamo i o Biću kojim nazivamo mnogo šta u različitom smislu. Biće je tako ono o čemu govorimo, što mislimo, prema čemu se ovako ili onako odnosimo, Biće je takođe ono što smo i kakvim smo mi sami. Bitak leži u egzistenciji i u esenciji. Ali s kojeg Bića nam valja očitati smisao Bitka? Mi sami moramo to da se pitamo i krećemo tako od sebe, kao Tu-Bitak. Dakle, Tu-Bitak je sam čovjek. 

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

d. Problem pozitivnog određenja

Biće kojeg uzimamo za zadatak uvijek smo mi sami reći će Hajdeger. Bitak tog Bića uvijek je samo moj. Mi ne možemo u om smislu uzeti pojam egzistencije koji izvorno ontološki znači ,,postojanje “, što Biću bitno ne pripada. Da bismo izbjegli oko toga zabune mi ćemo naziv ,,existentia“ označiti izrazom ,,postojnost“ (opstanak) te egzistenciju dodijeliti tek Tu-Bitku. Dakle, BIT Tu-Bitka je u njegovoj egzistenciji kao način na koji on može biti, a ne nešto što bitno ili kao svojstvo pripada samom Biću koje izgleda ovako ili onako. Egzistencija je način Tu-Bitka kojim se označava to Biće, a ne da se izražava njegovo ŠTA stvari. Tu-Bitak ne smije biti shvaćen kao rod pa je postojećem Biću njegovo Bitak ravnodušan. Tu-Bitak je moj. Tu-Bitak nije naprosto postojeće, iako uvijek ima sebe. Ovdje je jasno uočiti Hajdegerov horizont posmatranja u vremenu unutar kojeg se prostire samo postojanje. Biće u svom Bitku samo sebe bira, stiče, samo sebe može izgubiti i sebe još ne steći. Jer je vlastito. Na neki način Hajdeger ovim potvrđuje da je čovjek kao Biće u svojoj dubini ili suštini potpuno Slobodan, sebeodređujući. Nepravost Tu-Bitka ne znači nešto ,,manje“ Bitka, nepravost određuje Tu-Bitak prema njegovoj mogućoj potpunosti. Ovdje rečeno čovjek nema nikakvu odgovornost prema samom Bitku i vidjećemo dalje kako se odvija analiza Tu-Bitka. Tu-Bitak tek zainteresovan za svoje postojanje može da uživa. Vazdanje je vlastitosti i egzistencija sama je istaknuta ispred esencije. Samo Biće nam je nejasano i tek otološkom analitikom Tu-Bitka mi imamo neki trag. Sigurnim zadavanjem Bića pala bi svaka mogućnost da se Bitak tog Bića privede razumijevanju. Tu-Bitak određuje sebe kao Biće uvijek iz neke mogućnosti kojom on jest i nju (mogućnost) u svom Bitku nekako razumije. I tu se temeljno dešava ustrojstvo egzistencije Tu-Bitka. Iako neodređen Tu-Bitak ovdje već ima pozitivan fenomenski karakter Bića, to nije Ništa. Ono pozato postaje ontički blizu, ali ontološki sve dalje. Ovakvim ulaskom u egzistenciju Bitka kroz Tu-Bitak Hajdeger će naznačiti ,,egzistencijale“ koji nisu određenje Bitka Bića nazivano kategorijama. Biće jest neko Ko (egzistencija) ili neko Šta (postojanost u najširem smislu). Egzistencijalna analitika Tu-Bitka slijedi prije svake psihologije, antropologije i pogotovu biologije. Bitak osobe ne možemo pretvoriti u subjectum jer osoba nije stvar prirode, nije supstancija niti je predmet, kako će nagovijestiti i Husserl. Akt nikad nije neki predmet, reći će i pjesnik Šiler. Akti pripadaju samom izvršenju i dati su u refleksiji, reći će on. Akti su nešto nepsihičko. Intencionalni su akti koji će stvoriti osobu koja nije bitno predmet kako mi objektiviramo. A to naše shvatanje psihičkog identično je s depersonalizovanjem, reći će Hajdeger. Osoba je data tek kao izvršitelj intencionalnih akata povezanih jedinstvom nekog smisla. Psihički Bitak nema nikakve veze s osobnošću. Akti bivaju izvršavani, a osoba je izvršitelj akata, možda, samo to izvršanje viđeno refleksijom. Ali, koji je ontološki smisao tog ,,izvršavati“? Postavlja se pitanje o Bitku čitava čovjeka koji se uobičajeno shvata kao tjelesno-duševno-duhovno jedinstvo. No, tijelo, Duša i Duh mogu tek imenovati područje fenomena tematski razdvojenih zbog proučavanja. Mi smo se tu već opredjelili za određenu ontološku nebitnost ili neodređenost samog Bitka. Mi Bitak ne možemo odrediti tek sumativno ovog troje, a njih će nam valjati čak i ponovo odrediti po Hajdegeru. Jedna jedinstvena Ideja mora biti pretpostavljena. Ono što nam zakrčuje put po Hajdegeru jeste naša neprestana orijentacija na antičko-hrišćansku antropologiju čiji su ontološki temelji nedovoljni. Čovjek je nešto što seže više od samog sebe, reći će i hrišćanska dogmatika, ali ova ideja transcendentnosti, da je čovjek više nego razumsko biće (animal rationale), neće postaviti i ontološko pitanje samog Bitka. Takođe, sve govori i od antike da je Logos vrsta Bitka koji za nas nosi i tamnu ili neosvjetljenu stranu. Rečeno je da čovjek svoj uzor ima u Bogu i da je stvoren po Njegovoj ,,slici“. I ovdje vidimo da je čovjek zaboravljeno pitanje, i od grčke definicije i od kasnijih teoloških putokaza. On se uzima kao razumljiv po-sebi. I kogitacije Dekartove uz ovo naslijeđe ostale su isto neodređene ili se neizričito uzimaju ,,razumljivim po-sebi“. Sve ovo u istoj mjeri vrijedi i za psihologiju. Izostali ontološki temelji se ne mogu nadoknaditi ugradnjom antropologije i psihologije u neku opštu biologiju kao ,,nauku o životu“.  Život se ne da odrediti, to nije puko postojanje niti je Tu-Bitak, ali kroz Tu-Bitak je bitno dostupno. O ontološkim temeljima ne možemo odlučivati preko empirijske građe. Mi sa svim tim imamo poteškoću dobijanja jednog prirodnog pojma svijeta. Naša svakidašnjost se ne poklapa s tom primitivnošću, reći će Hajdeger. Od pozitivnih nauka nemamo šta posebno od tog očekivati. Ontologija svoj doprinos može dati indirektno. Nauka ne misli, reći će Hajdeger. 

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

e. Opstanak ili Tu-Bitak

Da bi bilo bilo čega pa i samog Prvog Bića neki ,,opstanak” (Tu-Bitak) je neophodan. Sam Bitak NIJE, ali jeste u vremenu kroz opstanak ili opstajanje. Ovaj hajdegerski put Istini može biti i predivan u sferi mišljenog, ali je i pitanje šta i koliko sve to može da znači. Ontologija i fenomenologija kod Hajdegera se zbližavaju. Hajdeger govori o opštoj ontologiji, a pitanje koje nam se uz to postavlja je i: Da li je ontologija uistinu fundamentalna? Ovim pitajem baviće se temeljnije Levinas. 

Hajdeger neće reći čovjek već Tu-Bivstvovanje ili Opstajanje (njem. das Dasein), kao jedno određeno bivstvujuće (ein Seiendes), a ne jedno određeno Bivstvovanje. Tu-Bitak nije tek neko obično Bivstvujuće pored svih ostalih, ono je samorazumjevajuće, dakle, imamo ovdje predontološko razumijevanje Bivstvovanja. Čovjek kao Tu-Bitak ne izražava ono ,,šta” kao nešto određeno. Oo njeačko ,,da” ne označava samo Tu, već i Sada temporalno. ,,Dasein” se u njemačkoj filosofskoj tradiciji, od Volfa  i Lajbnica, prevodio kao poput latinskog existentia, u smislu postojanja i uopšte Bivstvovanja nasuprot Biti ili Suštine (essentia, njem. wesen) ili nasuprot tako-Bivstvovanju (sosein), što se nije pripisivalo tek čovjeku. Kant nije razlikovao Sein i Dasein, tj. Bivstvovanje i Postojanje. Hegel jeste to razlikovao ali se kod njega Dasein nije odnosio samo na čovjeka. Od Jakobija, Fihtea, Fojerbaha i drugih, pa i Jaspersa, ,,dasein” se sve više odnosi samo na čovjeka, kao specifično ljudski način Bivstvovanja. Dakle, pojmove ,,dasein i existentia” Hajdeger će isključivo vezati za čovjeka. Egzistencija je mogućnost Tu-Bivstvovanja da to bude ili ne bude ono samo, bez obzira je li u tu mogućnost samo dospjelo ili je u njoj izraslo. Otud ,,egzistencijalna analitika Tu-Bivstvovanja” kao istraživanje ontološkog karaktera, što nije isto što i filosofska antropologija već ,,fundamentalna ontologija” za pitanje smisla Bivstvovanja uopšte, kao početak i kraj univerzalne fenomenološke ontologije, pitanje o smislu Bivstvovanja čovjeka. Ovdje se polazi od sebe i ne proizvoljno, već od jednog konkretno Bivstvujućeg. 

U svagdašnjosti Bitka je upravo Tu-Bitak koji je uvijek neko ja, ali to ne smije odvesti u mnijenje. A ako je uvijek moj, on onda najčešće i nije sam, reći će Hajdeger. Ontički nije problem reći da sam to ja, ali ontološki je drugačije. Ova esencijalna određenost Tu-Bitka kao Ličnosti se mora shvatiti egzistencijalno i kao supstancija, a ne Duh koji bi bio sinteza Duše i tijela. I sam Svijet je Tu-Bitak, zajednički svijet kao u-Bitak i su-tuBitak sa Drugima. Drugi se dokuči u unutarsvjetskom, ali se sreće i prije. U Tu-Bitku je prvo susretanje Bića u neodnošenju, a naknadno može biti i s drugima. Su-Bitak je već samotnost, egzistencijalno određenje Tu-Bitka, mogućnost da Tu-Bitak susreće Drugog. Izostanak (ravnodušnost) i otišlost (tuđost) su modusi su-Bitka. U odnosu prema Drugome Hajdeger uvodi i pojam ,,skrb”, a ne tek ravnodušno zajedno pojavljivanje, neticanja jedn drugoga skupa bivstvujućih. U brigovanju skrb kao modus ima dvije mogućnosti: može drugomu oduzeti brigu i uskočiti umjesto njega koje se povlači da bi se toga rasteretilo. Sem podvlašten Drugi tu može postati i ovisan, a vlast prećutna i skrivena. Ta uskačuća skrb, koja oduzima ,,brigu”, određuje skupa-Bitak u širokom opsegu i ponajviše se odnosi na brigovanje oko Priručnoga.   Postoji i prava briga koja iskače naprijed ne da bo oduzela Drugom brigu već da bi je vratila kao takvu, pomaže Drugom kao takvu da postane sebi transparentan u svojoj brizi i za nju slobodan. Bezobzirni su-Bitak računa sa Drugima, ali ne računa na njih ozbiljno da bi htio imati posla s njima. Drugi jesu to čime se bave. Ove tendencije su-Bitka su njihovo ,,SE”, vlastiti način na koji se jest. To je riga prosječnosti. Ovo ,,SE” se unaprijed određuje i oduzima odgovornost svakom pojedinom tu-Bitku. SE može sebi priuštiti da se stalno poziva a jega, ono ponajlakše može odgovoriti na sve, jer nije niko ko treba da stoji iza nečega. To uvijek bijaše ,,SE” a da ne bijaše niko. Svako jest Drugi i niko nije on sam, SE je niko. SE je puko postojeće jednako malo kao i tu-Bitak uopšte. SE-ličnost kao egzistencijali se razlikuju od prave Ličnosti posebno uzete. Tako je Bitak-u-Svijetu postao vidljiv u svojoj svakidašnjosti i prosječnosti. Tu-Bitak se otkriva u njegovoj prepuštenosti samog ,,TU” u njegovu Da-jest, kao ,,bačenost ili faktičnost prepuštanja” tog Bića u svoje TU. Biće s karakterom Tu-Bitka jeste svoje TU kojim se zagospodari svojim znanjem i htijenjem u raspoloživosti. RASPOLOŽENJE spopada, ono ne dolazi ni izvana ni iznutra već kao način Bitka u svijetu. Samo strahovaje je dopuštanje koje daje napasti se, a strahovati se može i za Druge, što nije tek pojedinačno.

Tu-Bitak jeste razumjevanje, ali on može i zalutati te pogrešno shvatiti. Mogućnost je sebe ponovo naći. Smotrenost brigovanja jeste razboritost. Zor i mišljenje su već daleki derivati razumljenja. U Priručnom tražimo svrhovitost sretajućeg. Biva razumljeno iz Cjeline Bitka u-svijetu. Struktura smisla je KRUG kao ontološka vrsta postojanosti. ISKAZ je nit vodilja k pravom Biću, kao u antici što se uzima Logos. ISKAZ je pravo mjesto istine i primarno znači POKAZIVANJE, predikatizacija, saopštenje. Čekić se može uzeti kao pribor, ali i kao pokazujuće. Iskaz ne može nijekati svoje ontološko porijeklo. Govor je artikulacija razumljivosti. Izrečenost govora jeste jezik egzistencijalno. Tu-Bitak sluša jer razumije. Svaki govor ima karakter samoizricanja. Bitna mogućnost govorena je i ŠUTNJA. Onaj koji u razgovoru ćuti takođe oblikuje razumijevanje. Pričanje naširoko zakriva i vodi u trivijalnu ili prividnu jasnoću. Moraće se i dalje od jezika u ime filosofije, kaže Hajdeger, da bismo se raspitali o samim stvarima. Bitan govor dovodi do dokučenosti, inače je naklapanje u smislu pozitivnog određenja, a ne u nekom omalovažavajućem značenju. Naklapanje je mogućnost da se sve razumije bez već imanja stvari. Ali nama treba brigovanje vođeno smotrenošću koja otkriva Priručno i čuva ga u njegovoj otkritosti. Smotrenost je privođenje svrsi. 

Tu-Bitak traži ono DALEKO samo da bi se upoznao s njim u njegovu izgledanju, Tu-Bitak pušta da ga ponese ovo izgledanje Svijeta gde on briguje da sama sebe oslobodi kao itka-u-svijetu kod najbližeg svakidašnjeg Priručnog. Ali ZNATIŽELJA postala slobodnom ne briguje da bi razumjela već samo da to vidi, ona traži NOVO i samo zato da ga vidi, da bi od njega ponovo odskočila NOVOM. Ovim putevima znatiželje vlada naklapanje. Svemu tome možemo dodati i DVOSMISLENOST. Ovi egzistencijali (naklapanje, znatiželja i dvosmislenost) razotkrivaju jednu temeljnu vrstu Bitka svakidašnjice koju nazivamo PROPADANJE Tu-Bitka. Ovo rastakanje ima karakter izgubljenosti u nom ,,SE”. Tu-Bitak je od samog sebe otpao i propao u Svijet. Nepravi Bitak se u ,,SE” ruši u bestemeljnost i odvlači kroz ,,SE” u tobožnost. To je svojevrstan VRTLOG sa karakterom bacanja. Propadanje je noćni Tu-Bitak. Temeljno čuvstvovanje TJESKOBE, koja čini mogućim i strah, je jedna svojevrsna dokučenost Tu-Bitka, u njoj se temelji odvraćanje od propadanja, ugrožavanje bitnog bez karaktera neke štetnosti.Prijeteće nema smijer, a ipak je tu, ono je ništa i nigdje, a svijet je pritom još nametljivije tu. Tama sve veća. To je osjećanje eugodnosti egzistencijski nerazumljeno. Tjeskoba hoće vratiti Tu-Bitak iz njegova propadanja, u njoj samo leži ta mogućnost. Poslije razaraja izvornog fenomena prebiva se na temeljima ostatka nekog izolovanog subjekta.  

Filosofija ne treba da traži dokaz za nešto, to je već njeno ulaženje u skandal, npr. kroz realizme i idealizme, reći će Hajdeger. Isprazni idealizam Aristotela pa i Kanta nije ništa manje metodski naivan od ispraznog realizma. Realnost jeste ontološki problem. Realnost je OTPORNOST kao modifikacije brige. Realnost je povratno upućena na fenomen BRIGE. Dokučenost Tu-Bitka vodi Istini. S ocem logike Aristotelom mi nasleđujemo tri teze o istini: 

. da je mjesto istine iskaz ili sud;

. bit istine je u podudaranju suda s predmetom; i

. iskonsko mjesto istine je sud. 

I Kant kaže da istina nije upredmetu već je u sudu kojim se predmet misli. Nama je bitan taj odnos između idealno Bivstvujućeg i realno Postojećeg. Odnos trea OPSTOJATI, kaže Hajdeger. Istina je otkritost, a biti istinit je biti otkrivajućim. Biti svoja dokučenost. Faktičnosti Tu-Bitka pripadaju zatvorenost i zakritost. Otkritost Bića je sačuvana u IZREČENOM. Jezik je kuća Bitka. S Bitko našeg ,,MI” istina je već uzgojena. Bitak i Istina su jednako izvorno. Postoje vječne Istine za Hajdegera. 

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

f. Bitak u Svijetu

Ovo će naročito ustvrditi Sartr koji kao odgovor na Hajdegerovo djelo piše ,,Biće i ništavilo“. Sve je u pojavi, reći će on, doduše, malo drugačije od Hajdegera. I evo gdje počije egzistencija za Hajdegera, to nije samo postojanje tjelesne stvari:

Tu-Bitak jest Biće na način kako se odnosi prema svom Bitku razumjevajući Ga, i to je Biće koje sam uvijek ja sam. Ova vlastitost je mogućnost pravosti ili nepravosti. Sad smo u fenomenu. U svijetu. Ovo je a priori ustrojstvo Bitka, Bitak u Svijetu. Ono nije u nečem drugogm pa ćemo ga zvati i ,,u-Bitak“ kao egzistencijal, koje još nije područje kategorijalnosti. Biti kao infinitiv je razumljeno kao egzistencijal. To znači neko biti kod, ali nema diranja, jer ta Bića su po-sebi bezsvjetska.  Bitak-u-svijetu kao neko unutarsvjetsko se može razumjeti kao u svojoj Sudbini, tijesno povezano s Bitkom Bića koje ga susreće unutar njegova vlastita svijeta. Ta međusobna unutarnjost postojećeg jeste kategorijalno naspram egzistencijala u-Bitka, razlika je ontološka. Egzistencijal je neko duhovno svojstvo,  a kategorija u vezi s prostornošću u kojem je i čovjekovo tijelo. Mi sad uočavamo skupnost duhovne i tjelesne stvari gdje Bitak ovog Bića i dalje ostaje neosvjetljen. Aprioro je bitisanje strukture, nemotivisano ontološki, ali jest metafizički. Čovjek je najprije duhovna stvar koja zatim naknadno biva premještena u neki prostor. Svi ovi načini u-Bitka jesu BRIGOVANJE. Modusi. Brigovaje za Hajdegera nije strahovanje već su to egzistencijali, sam Bitak Tu-Bitka učinjen vidljivim da se poduhvat ne izjalovi. To nije tegoba, sjeta niti životna briga što ih je ontički moguće pronaći u samom Tu-Bitku. Dakle, Tu-Bitak razumljen ontološki je BRIGA. Tu-Bitak katkad ima, a katkad nema svojstvo. Tu-Bitak nije nikad najprije neko Biće kojemu se katkad prohtije uspostaviti kakav odnos prema svijetu, on ima odnos jer je već Bitak-u-svijetu.  

Govorenje da čovjek ima svoj svijet ontološki nam ne govori ništa, to je ontički trivijalno govorenje. I biologija tek pretpostavlja tu strukturu i nikad je neće moći odrediti, ona je mora pretpostavljati i stalno se služiti njome. Kao bilo koja pozitivna nauka ili pozitivno određenje. Tu-Bitak je u predrazumjevanju Bitka, ali ima pogrešno tumačenje i zakrivanje. Tu subjekt-objekt odnos mora biti pretpostavljen iako u ontolškom smislu koban ako se sama ova pretpostavka ostavi u tami. 

Dake, temeljno ustrojstvo Tu-Bitka je Bitak u svijetu kao modus svakidašnjosti, ontički prisutan u iskustvu. I nemoguće je da itak ostane totalno sakriven. Zato spoznaja nekog odnosa subjekt-objekt krije u sebi toliko istine koliko i praznine, taj odnos se ne poklapa s Tu-Bitkom i Svijetom. Spoznavanje zadaje zagonetke. Tu-Bitak učahuren u svojoj unutrašnjoj sferi nema potrebe da izlazi van jer je prema svom primarnom Bitku uvijek već van kod nekog sretajućeg Bića.  

Tu-Bitak određuje sebe kao Biće uvijek iz neke mogućnosti kojom on jest i nju (mogućnost) u svom Bitku nekako razumije. I tu se temeljno dešava ustrojstvo egzistencije Tu-Bitka. Iako neodređen Tu-Bitak ovdje već ima pozitivan fenomenski karakter Bića, to nije Ništa. Ono pozato postaje ontički blizu, ali ontološki sve dalje. Ovakvim ulaskom u egzistenciju Bitka kroz Tu-Bitak Hajdeger će naznačiti ,,egzistencijale“ koji nisu određenje Bitka Bića nazivano kategorijama. Biće jest neko Ko (egzistencija) ili neko Šta (postojanost u najširem smislu). Egzistencijalna analitika Tu-Bitka slijedi prije svake psihologije, antropologije i pogotovu biologije. 

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

g. Svjetovnost svijeta

Strukturalni moment Bitka u svijetu jeste Svijet. Šta li se od Bića pokazuje unutar Svijeta? Sam opis je ontički i formalan fenomenološki, a mi moramo zaviriti prije jer traži se Bitak. Nije dovoljno tek opisati stvari koje srećemo u svijetu. Matematska prirodna nauka ne može dotaknuti svijet. Iako stvari jesu takđe bića unutar svijeta. Ne smijemo se držati stvari tek skopčanih s vrijednošću. I ontički i ontološki naš svijet je na različite načine pretpostavljen. Ne postaje li tako svijet nešto subjektivno!? I kako da bude moguć još jedan zajednički svijet u kojemu ipak (ili više) jesmo? Mi mslimo tek svjetovnost svijeta uopšte, svijeta nema. Sama svjetovnost je jedan egzistencijal. Svijet nam znači ,,javni” ili ,,mi svijet”. Priroda je razumljena tek kategorijalno i takva struktura svjetovnosti nam omogućuje prostorno objašnjavanje. Mi imamo ophođenje u svijetu s unutarsvjetskim bićima, kao mnogovrsnost načina brigovanja. Nama treba predfenomenološko tlo. Već imenovanjem stvari mi ontološki promašujemo. Bića koja susrećemo u brigovaju jesu nam samo pribor koji je već prije cjelina nečeg i otkriva se kao priručnost. Mi idemo od alata ka djelu koje je bliže Bitku. Fenomen tako ulazi i u predontološki vidokrug. Kroz priručnost mi imamo mogućnost Bitka. Djelo je na granici svjetova, kako se meni čini. Pribor je upadljiv. A traži se karakter postojanosti. Modus je nametljivosti. Pribor nije Cjelina, ali s Cjelinom dolazi u Svijet. I ZNAKOVI su pribori, pokazivači, upućuju, iako svako upućivanje nije pokazivanje. Od ovih znakova, među fenomenima, valja lučiti tragove, ostatke, spomenike, dokumente, simbole, svjedočanstva, izraze, značenja, pojave i drugo. Problem je u formalizovanju svega. Znak kao ontičko priručno ukazuje na ontološku strukturu. U Bitku priručnog nalazimo svrhovitost. 

Unutarsvjetska bića interpretiraju i tako gube Svijet. Ove interpretacije svijeta dolaze od Dekarta, ali su i prije Dekarta, reći će Hajdeger. Dvije supstance Dekarta upućuju na prirodu i Duh. Dekart je tako zaslužan nerazrješenostima ontoloških temelja. Njegova supstanca je dvoznačna, kao Bitak nekog Bića i kao samo Biće, dvoznačnost koja se susreće i kod antičkog pojma Ousia. Nije slučajno. I protežnosti se dodjeljuje supstancijalnost kod Dekarta. Konstitutivni momenat supstancijalnosti je Bog. Mi stvoreno i stvoritelja oslovljavamo kao Biće, tu je i problem. U izrekama , Bog Jest” i ,,Svijet Jest” mi izričemo Bitak. Ali ta riječ ,,JEST” ne može u oba slučaja značiti Biće. Bitak je u oba slučaja Bitak. Skolastika shvata značenje ,,Bitak” u pozitivnom smislu, nadovezujući se na Aristotela. Dekart čak daleko izostaje i za skolastikom, nerazmatrajući smisao Bitka. No, i srednjovjekovna i antička ontologija su se malo pitale o tome šta je Bitak, smisao je ostao nerazrješen jer se smatralo ovo samorazumljivim u smislu odgovora. I Dekartovski i kantovski Bitak nije realan predikat, što odbija bilo koje traženje izlaza ka tom. Bitak je njima nepristupačan i biva izražen putem bivstvujućih određenosti dotičnog bića, putem atributa. Ontološkom se podmeće ontičko, izraz supstancija je čas u ontološkom, čas u ontičkom, a najčešće u zamagljenom ontičko-ontološkom značenju. Dekart zna da se njegov vošteni oblik ne pokazuje u punom Bitku i da je to što daju čula ontološki nevažno. Putem čula ne dobijamo objašnjenje o Biću u njegovu Bitku. Dekart ne pozna fenomen svijeta i uopšte svjetovnost, oslonjen na prethodeću mu tradiciju. Dekart gradi struktur priručnoga. Sa protežnim Dekart malo pogađa Bitak supstancije, on tek u vidokrug dovodi Bitak kao priručnost. Probleme ove ontologije Hajdeger vidi kao: 

. preskočen fenomen svijeta već kod Parmenida i od tada stalno isto preskakanje;

. umjesto preskočenog fenomena uskače unutarsvjetsko biće kao ontološka tema;

. biće biva nalaženo prvo tek u prirodi; i

. dopuna ovakve ontologije svijeta se dpunjuje fenomenom vrijednosti. 

Zašto sve ovo? pita se Hajdeger. Zbog svega ovog valja odbaciti tradicionalnu ontologiju svijeta. Otkud extensio kao temeljna određeost svijeta? iako to ima svoje fenomenološko opravdanje, reći će Hajdeger. Mi predjele ili prostornost određujemo tek putem skupno postojećih stvari. Sve ima mjesto, određeno prvo Suncem i nebeskim predjelima. Mjesta su dodjeljena priručnom kao takva. Prostornost bitno nije postojanje. Udaljenost između priručnog i sebe nije kao razmak određena u odnosu na neku stvar. Svoje razdaljenje Tu-itak stalno nosi sa sobom jer je sam on u Biti raz-daljenje. Kao što raz-Um još nije Um, čini mi se da je saglasno s ovim Hajdegerovim. Tako je Tu-Bitak prvo prostoran. Kant će reći: ,,Čije je mjesto u sjećanju.” Zar ovo ne upućuje na Mnemozinu i njenih devet kćeri? Približava se mitološkom. ,,Niti je prostor u subjektu niti je svijet u prostoru”, reći će Hajdeger. Prostor u Tu-Bitku je netematski dat. Prostor je skriven. Ali prostor može biti pojmljen tek svođenjem na svijet, on sukonstituiše svijet u skladu s bitnom prostornošću samog Bitka. 

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

h. Vremenitost

Tematsko Biće je u svijetu, a krenuli smo od brige preko faktičnosti pa i do propasti Tu-Bitka. Temeljno pitanje cijele ontologije je smisao Bitka uopšte. Dovoljno je za početak otvoriti horizonte, a da se razumijeti samo ako se izvorno pitamo u pogledu svog Bitka. Cjelina pretpostavki je ,,hermeneutička situacija”, a Biće kao temu uvodimo putem eke prve fenomenološke karakteristike, ali imamo i predvidik na koji ćemo nastaviti sa skiciranjem strukture Bitka. Fundamentalna ontologija traži izvornost. Mi u egzistenciji imamo ,,moći biti”, ali i ,,moći biti pravim” koje ukazuje na IZVORNOST . To što Tu-itak nešto može biti, on još uvijek mora nešto JOŠ ne biti. I odakle uzimamo kriterij za pravost, pita se Hajdeger. To ne može biti ontički nametnuto niti ontološki izmišljeno. Tu-Bitak sam mora na to ukazati prema Bitku. Ovo svjedočanstvo o jednom ,,pravom moći biti” daje SVIJEST i samo htijenje imati SAVJEST. Tu je moći biti Cijelim Tu-Bitka, a vidljivo kao modus BRIGE.   

Izvorni ontološki temelj egzistencijalnosti Tu-Bitka jeste VREMENITOST u kojoj tek postaje razumljivom raščlanjena strukturna cjelina Bitka Tu-Bitka kao BRIGE koja mora računati s vremenom. Otud izrasta i vulgarno računanje vremena. Nacrt nekog smisla Bitka uopšte može se izvesti tek u vremenu. Dakle, vremenost je ontološki smisao brige kroz svakidašnjost i povijesnost. Tu-Bitak egzistira za volju sama sebe i sve do svog svršetka odnosi se prema svojem ,,moći biti”. On do tad ima ,,neko ispred sebe”, a ta necjelovitost je nenamirenost onog ,,moći biti”, nezaključenost. Dokle je god Tu-Bitak kao neko Biće on ne postiže svoju čitavost, a kad je stekne tad dobitak postaje GUBITKOM Bitka u svijetu uopšte, a kao Biće on se tada ne da iskusiti. Tu se ne radi o nekoj nesavršensti spoznajne moći. Ono ,,ispred sebe” se ne da izbrisati kao bitni strukturni moment brige. Traži se cjelost. A Cjelina se već ne da iskusiti kao Biće. I da li tu možemo dodati pojam ,,SMRT”?         

Ontološko prodiranje prema Izvoru ne zahtijeva ontičku razumljivost po sebi za ,,običnu pamet” već se njemu otvara tek upitnost svake razumljivosti po sebi. Osim vremenosti mi trebamo razjasniti koliko se može i problem transcendencije. Biti svoje jeste biti Tu kroz onu odlučnost Tu-Bitka. Pod ,,razmjevanjem” Hajdegeger misli jedan fundamentalni egzistencijal koji se razlikuje od ,,razjašavanja” i ,,poimanja” ili bilo kojeg drugog tematskog zahvaćanja kao spoznavanja. Zahvaljujući RAZUMLJENJU se i stvaraju mogućnosti za neki Tu-Bitak, kao projektirajuće prema nekom ,,moći-biti” i zbog kojeg Bitak uvijek egzistira. 

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

i. Subjectum

Bitak osobe ne možemo pretvoriti u subjectum jer osoba nije stvar prirode, nije supstancija niti je predmet, kako će nagovijestiti i Husserl. Akt nikad nije neki predmet, reći će i pjesnik Šiler. Akti pripadaju samom izvršenju i dati su u refleksiji, reći će on. Akti su nešto nepsihičko. Intencionalni su akti koji će stvoriti osobu koja nije bitno predmet kako mi objektiviramo. A to naše shvatanje psihičkog identično je s depersonalizovanjem, reći će Hajdeger. Osoba je data tek kao izvršitelj intencionalnih akata povezanih jedinstvom nekog smisla. Psihički Bitak nema nikakve veze s osobnošću. Akti bivaju izvršavani, a osoba je izvršitelj akata, možda, samo to izvršanje viđeno refleksijom. Ali, koji je ontološki smisao tog ,,izvršavati“? Postavlja se pitanje o Bitku čitava čovjeka koji se uobičajeno shvata kao tjelesno-duševno-duhovno jedinstvo. No, tijelo, Duša i Duh mogu tek imenovati područje fenomena tematski razdvojenih zbog proučavanja. Mi smo se tu već opredjelili za određenu ontološku nebitnost ili neodređenost samog Bitka. Mi Bitak ne možemo odrediti tek sumativno ovog troje, a njih će nam valjati čak i ponovo odrediti po Hajdegeru. Jedna jedinstvena Ideja mora biti pretpostavljena. Ono što nam zakrčuje put po Hajdegeru jeste naša neprestana orijentacija na antičko-hrišćansku antropologiju čiji su ontološki temelji nedovoljni . Čovjek je nešto što seže više od samog sebe, reći će i hrišćanska dogmatika, ali ova ideja transcendentnosti, da je čovjek više nego razumsko biće (animal rationale), neće postaviti i ontološko pitanje samog Bitka. Takođe, sve govori i od antike da je Logos vrsta Bitka koji za nas nosi i tamnu ili neosvjetljenu stranu. Rečeno je da čovjek svoj uzor ima u Bogu i da je stvoren po Njegovoj ,,slici“. I ovdje vidimo da je čovjek zaboravljeno pitanje, i od grčke definicije i od kasnijih teoloških putokaza. On se uzima kao razumljiv po-sebi. I kogitacije Dekartove uz ovo naslijeđe ostale su isto neodređene ili se neizričito uzimaju ,,razumljivim po-sebi“. Sve ovo u istoj mjeri vrijedi i za psihologiju. Izostali ontološki temelji se ne mogu nadoknaditi ugradnjom antropologije i psihologije u neku opštu biologiju kao ,,nauku o životu“.  Život se ne da odrediti, to nije puko postojanje niti je Tu-Bitak, ali kroz Tu-Bitak je bitno dostupno. O ontološkim temeljima ne možemo odlučivati preko empirijske građe. Mi sa svim tim imamo poteškoću dobijanja jednog prirodnog pojma svijeta. Naša svakidašnjost se ne poklapa s tom primitivnošću, reći će Hajdeger. Od pozitivnih nauka nemamo šta posebno od tog očekivati. Ontologija svoj doprinos može dati indirektno. Nauka ne misli, reći će Hajdeger. 

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

j. Autentičnost

Hajdeger će u ,,Bitku i vremenu” govoriti o autentičnom i neautentičnom Bivstvovanju što, dakako, već upućuje na etički zahtijev, odosno na normu ponašanja za čovjeka kao posebnog bića u svijetu. Ovo se pitanje proteže i kroz cijelo Hajdegerovo djelo, između ostalog,  i kroz pojam autentičnosti kao pravosti i nepravosti, u smislu da smo vlastiti (njem. eigentlich) sa uvijekmojosti (njem. jemeinigkeit). Tu se radi o Bivstvovanju koje je ,,uvijek moje”, poput našeg jezičkog izraza: Ja sam (njem. Ich Selbst). Sve ovo, naravno, ide kroz Tu-Bivstvo čovjeka, a Tu-Bitak (opstajanje) je uvijek neko ,,Ja” pa je tek u tom slučaju moguća autentičnost ili neautentičnost. Hajdeger kaže: ,,Biti sebi svoj vlastiti, birati sama sebe i svojim se izborom dobiti.” Neautentično bivstvovanje je za Hajdegera ,,propadanje” u koje spadau i: govorkanje, znatiželja, dvosmislenost i drugo. I nema nekog izolovanog ,,Ja” bez drugih, kaže Hajdeger, što će kasnije razraditi i njegov učenik Levinas. Svijet uvijek dijelimo s drugima, otud ,,skrb” ili ,,briga za”. Tjeskoba je temeljni osjećaj za Hajdegera, koja vodi dalje do ,,briganja” različitih vrsta. 

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

k. Zaborav sebe

Pravo stizanje k sebi istrčavajuće odlučnosti ujedno je vraćanje prema najvlastitijoj ličnosti bačenoj u svoju izolovanost. Ta ekstaza omogućuje da Tu-Bitak može odlučno preuzeti na sebe Biće kojim već jest. U istrčavanju Tu-Bitak nosi sebe ponovo naprijed u ponavljanje. Nepravo samoprojektovanje prema mogućnostima crpljenim iz onog čemu je posvećeno brigovanje, ovremenjujući to, moguće je pak samo tako što je Tu-Bitak u svom najvlastitijem bačenom moći-biti ZABORAVIO sebe. To zaboravljanje nije neko ništa ili samo izostanak sjećanja, već je sopstveni pozitivni ekstatički modus bilosti. Ekstaza kao ponesenost ZABORAVLJANJA ima karakter samom sebi skrivenog ili od sebe zastrtog nastupanja prije. Zaborav kao neprava bilost odnosi se na sopstveni bačeni Bitak i ona tvori vremenski smisao vrste Bitka. 

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

l. Tamna strana ljudske Bitnosti

Čovjek je nešto što seže više od samog sebe, reći će i hrišćanska dogmatika, ali ova ideja transcendentnosti, da je čovjek više nego razumsko biće (animal rationale), neće postaviti i ontološko pitanje samog Bitka. Takođe, sve govori i od antike da je Logos vrsta Bitka koji za nas nosi i tamnu ili neosvjetljenu stranu. Rečeno je da čovjek svoj uzor ima u Bogu i da je stvoren po Njegovoj ,,slici“. I ovdje vidimo da je čovjek zaboravljeno pitanje, i od grčke definicije i od kasnijih teoloških putokaza. On se uzima kao razumljiv po-sebi. I kogitacije Dekartove uz ovo naslijeđe ostale su isto neodređene ili se neizričito uzimaju ,,razumljivim po-sebi“. Sve ovo u istoj mjeri vrijedi i za psihologiju. Izostali ontološki temelji se ne mogu nadoknaditi ugradnjom antropologije i psihologije u neku opštu biologiju kao ,,nauku o životu“.  Život se ne da odrediti, to nije puko postojanje niti je Tu-Bitak, ali kroz Tu-Bitak je bitno dostupno. O ontološkim temeljima ne možemo odlučivati preko empirijske građe. Mi sa svim tim imamo poteškoću dobijanja jednog prirodnog pojma svijeta. Naša svakidašnjost se ne poklapa s tom primitivnošću, reći će Hajdeger. Od pozitivnih nauka nemamo šta posebno od tog očekivati. Ontologija svoj doprinos može dati indirektno. Nauka ne misli, reći će Hajdeger. 

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

lj. Moći biti Pravi (tjeskoba)

(tjeskoba - trenutak - skok - razumljenje - savjest)

Tematsko Biće je u svijetu, a krenuli smo od brige preko faktičnosti pa i do propasti Tu-Bitka. Temeljno pitanje cijele ontologije je smisao Bitka uopšte. Dovoljno je za početak otvoriti horizonte, a da se razumijeti samo ako se izvorno pitamo u pogledu svog Bitka. Cjelina pretpostavki je ,,hermeneutička situacija”, a Biće kao temu uvodimo putem eke prve fenomenološke karakteristike, ali imamo i predvidik na koji ćemo nastaviti sa skiciranjem strukture Bitka. Fundamentalna ontologija traži izvornost. Mi u egzistenciji imamo ,,moći biti”, ali i ,,moći biti pravim” koje ukazuje na IZVORNOST . To što Tu-itak nešto može biti, on još uvijek mora nešto JOŠ ne biti. I odakle uzimamo kriterij za pravost, pita se Hajdeger. To ne može biti ontički nametnuto niti ontološki izmišljeno. Tu-Bitak sam mora na to ukazati prema Bitku. Ovo svjedočanstvo o jednom ,,pravom moći biti” daje SVIJEST i samo htijenje imati SAVJEST . Tu je moći biti Cijelim Tu-Bitka, a vidljivo kao modus BRIGE. 

Izvorni ontološki temelj egzistencijalnosti Tu-Bitka jeste VREMENITOST u kojoj tek postaje razumljivom raščlanjena strukturna cjelina Bitka Tu-Bitka kao BRIGE koja mora računati s vremenom. Otud izrasta i vulgarno računanje vremena. Nacrt nekog smisla Bitka uopšte može se izvesti tek u vremenu. Dakle, vremenost je ontološki smisao brige kroz svakidašnjost i povijesnost. Tu-Bitak egzistira za volju sama sebe i sve do svog svršetka odnosi se prema svojem ,,moći biti”. On do tad ima ,,neko ispred sebe”, a ta necjelovitost je nenamirenost onog ,,moći biti”, nezaključenost. Dokle je god Tu-Bitak kao neko Biće on ne postiže svoju čitavost, a kad je stekne tad dobitak postaje GUBITKOM Bitka u svijetu uopšte, a kao Biće on se tada ne da iskusiti. Tu se ne radi o nekoj nesavršensti spoznajne moći. Ono ,,ispred sebe” se ne da izbrisati kao bitni strukturni moment brige. Traži se cjelost. A Cjelina se već ne da iskusiti kao Biće. I da li tu možemo dodati pojam ,,SMRT”?

Ontološko prodiranje prema Izvoru ne zahtijeva ontičku razumljivost po sebi za ,,običnu pamet” već se njemu otvara tek upitnost svake razumljivosti po sebi. Osim vremenosti mi trebamo razjasniti koliko se može i problem transcendencije. Biti svoje jeste biti Tu kroz onu odlučnost Tu-Bitka. Pod ,,razmjevanjem” Hajdegeger misli jedan fundamentalni egzistencijal koji se razlikuje od ,,razjašavanja” i ,,poimanja” ili bilo kojeg drugog tematskog zahvaćanja kao spoznavanja. Zahvaljujući RAZUMLJENJU se i stvaraju mogućnosti za neki Tu-Bitak, kao projektirajuće prema nekom ,,moći-biti” i zbog kojeg Bitak uvijek egzistira. Tu-Bitak RAZUMJEVAJUĆI uvijek nekako zna na čemu je sa samim sobom, što nema veze s činjeničnim već s boravljenjem u samom sebi kao egzistencijalnoj mogućnosti. Egzistencija može biti u pitanju, a za to je potrebna neka dokučenost. Tu-Bitak je stalno ispred sebe u nepravoj budućnosti, otud i Hajdegerov pojam ,,istrčavanje” radi sebe-prestizanja. Tu-Bitak može da uskrati sebi ono o čemu briguje. Sve se dešava u horizontu određenog kruga. Prava sadašnjost je TRENUTAK, ali razumljeno kao EKSTAZA zbog odlučnosti u Tu-Bitku, taj fenomen TRENUTKA se ne može razumjeti iz Sada koje pripada vremenu kao unutarvremenkosti, ono SADA u kojem nešto nestaje, prolazi ili postoji. Ali u TRENUTKU se ništa ne može dogoditi. TRENUTAK je prava sadašnjost, a neprava sadašnjost je OSADAŠNJUJUĆA. Svaka sadašnjost nije TRENUTAČNA. Nepravo se RAZUMLJENJE ovremenjuje kao osadašnjujuće očekivanje.

Unutarsvjestski sretajuća bića nisu nisu usklađeni ili sukladni s Tu-Bitkom. Ovakvom pamćenju odgovara nepamćenje kao neko zaboravljanje. Ali SJEĆANJE je oguće tek na osnovama zaborava. RASPOLOŽENOST dovodi Tu-Bitak pred njegovu bačenost. Razumljenje nikad ne lebdi u vazduhu već je ono čuvstvujuće. Čuvstvovanje se temelji u bačenosti. Nepravo čuvstvovanje je vremenost STRAHA, očekivanje nekog nailazećeg ,,ZLA”, ali to je egzistencijalno-vremenska konstalacija i zato neprava. Odosi se na buduće, ali ne u vremenskom smislu. 

Ekstatičko jedinstvo je ono koje egzistencijalno omogućuje STRAHOVANJE prema kojem se odnosi TJESKOBA kao temeljno ČUVSTVOVANJE, ZEBNJA pred nečim, kad je Tu-Bitak doveden pred njegovu najvlastitiju bačenost, kao neugodnost svakodevno prisnog Bitka u svijetu. Ugrožavanje ne dolazi iz Priručnog i Postojećeg koji u ovom slučaju čak gube i svoju svrhovitost. Priručno više ništa ne govori. U TJESKOBI je dokučena beznačajnost svijeta i ništavnost onog o čemu je moguće brigovati. Ali tu može zasvjetliti neko ,,pravo-moći-biti”. TJESKOBA zebe za goli Tu-Bitak bačen u neugodnost, vodi natrag prema čistom Da-Jest najvlastitije i izolovane bačenosti.    

TJESKOBA drži TRENUTAK pripravnim za SKOK, i ona se ne gubi u nečem o čemu je moguće brigovati kao što je slučaj sa strahom. STRAH ima pobudu u bićima o kojima briga u okolnom svijetu. Bitak u svijetu je bačen Bitak pri smrti. TJESKOBA vodi u izvornu bilost. I tjeskoba i strah kao modusi se temelje, kako vidimo, obje na nekoj bilosti, ali u cjelini brige uvijek različito. TJESKOBA izvire iz budućnosti, a STRAH iz izgubljene sadašnjosti.  

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

m. Istorija i povijesnost

Vremenost se ovremenjuje u svakoj ekstazi CIJELA, tu je cjelovita struktura egzistencije, faktičnost i propadanje, jedinstvo strukture brige. Ovremenjivanje nije uzastopnost ekstaza, budućnost nije kasnija od bilosti a ova nije ranija od sadašnjosti. Vremenost se ovremenjuje kao bijuća-sadastvujuća budućnost. Tu su postojeće strukture naspram kojih je postavljen problem transcendentnosti. Vremenski je problem transcendentnosti svijeta. Pravo i posve predano bavljenje nečim ne ostvaruje se ni samo radom ni radnim priborom nit obama skupa, već privođenje svrsi utemeljeno u vremenosti kao smotreno brigovanje. Da bi ,,izgubljena ličnost” u svijetu pribora mogla zbiljski prionuti radu i baratati, ona mora zaboraviti sebe bez nekog vodećeg očekivanja. Moramo privoditi svrsi. Tu-Bitak prilazi sebi budućnosno, pravo ili nepravo, ali za volju je samog sebe. Tu-Bitak egzistira za volju nekog ,,moći-biti” samog njega. Ekstatičko-horizontska je transcendentnost svijeta. Svijet jeste subjektivan, ali vremenski transcendentan on je objektivniji od svakog mogućeg objekta. Imamo ekstatički-horizontsko jedinstvo vremenosti. A Tu-Bitak može postati PROSTORAN tek kao briga u smislu propadajućeg egzistiranja. Tu-Bitak u doslovnom smislu riječi zauzima prostor, a ne da postoji unutar nekog tamo prostora. On je usvom akcionom prostoru. Ovisnost je prostora o vremenu. I povijest se kao i priroda, poput bića, kreće u vremenu. Tu-Bitak iako nevremeno biće, možemo ga razmatrati vremenskim u smislu Bitka u vremenu. Nije neophodno ni da ODLUČNOST zna porijeklo mogućnosti prema kojima se projektuje. Tu-Bitak razumije sebe prvo i najčešće iz okolno-svjestskog Sretajućeg i iz onog o čemu smotreno briguje. Svakidašnji Tu-Bitak raspršen je u mnogo toga što se dnevno dešava i iz onog o čemu briguje proračunava sam sebi svoju povijesnost. Egzistencijalno porijeklo istorije je iz POVJESNOSTI Tu-Bitka. Crtež može biti tačan, a da mu promiče sama ,,supstanca”, da više sakriva nego što otkriva, reći će Hajdeger razmatrajući probleme povjesnosti i istorije. Diferencijalni su istorijski interesi koji mogu dosegnuti daleko do najprimitivnijih kultra, ali to i nije obavezno pravi dokaz o povjesnosti tog vremena. Naglasak je na tjelesno i likovno. To gdje je Platon i koliko puta bio, tu nema nimalo životnosti i učinjena je sramota velikim realnostima poput takođe i Homera, N.Zavjeta i drugog. Nije doživljeno. Formalizam je svud i kult oblika. Živa istorija je kritika, a poznavanje povijesti je poznavanje skrivenih izvora. Budete li tihi bićete jaki. Uživam zato u tihu razgovoru sa sobom i opštenem sa duhom povijesti. To je bratski i srodan osjećaj drugom, ne nešto zbog čega će uteći i Faust i Gete. Trud ima sličnosti s Jakovljevom borbom. Tu Hajdeger spominje grofa Yorcka i Dilthay-eve duhovne nauke. Ontičko je okularno, i oni hoće se uzdići iznad tog. Zadatak i države bio bi razbijati javno mnijenje i što je više moguće uvesti pojedinačnu savjest kao savjest, individualno gledanje i smatranje. Razdvojiti Ontičko i Istorijsko bilo bi RAZUMJETI POVIJESNOST. Ontičko je samo jedno područje Bića. Duh grofa Yorcka na taj način služi Dilthay-evu djelu. 

U posljednjim poglavljima ,,Bitka i vremena” Hajdeger će dodatno govoriti o problemu mjerenja i o vulgarnoj interpretaciji vremena. Tu e vrijeme kao neprekidan niz SADA. Tu je vrijeme takođe i beskonačno s neobratljivim slijedom. Osvrće se Hajdeger ovdje i na Avgustina, Kanta (subjektivno vrijeme), Hegela (veza Duha i vulgarno razumljenog vremena). Tu se prvenstveno misli na jedno svjetsko vrijeme. Hegel omeđuje samu BIT ili Suštinu vremena. U Aristotelovoj ,,Fizici” vrijeme stoji skupa s prostorom i kretanjem. Hegel prostor i vrijeme stavlja skupa, protiv čega se filosofija i bori. Svetska povijest Hegelova je izlaganje Duha u vremenu, kao što se u prostoru izlaže ideja prirode. Ali, Duh ne pada u vrijeme već faktička egzistencija kao propadajuća iz izvorne prave vremenosti. Formalno-logički mi ne možemo tragati za Bitkom uopšte, tj. formalno-logičkom apstrakcijom. Za fundamentalno ontološko pitanje valja tražiti neki Put. Tek nakon HODA mi možemo prosuditi je li Put bio pravi ili ne. Spor oko Bitka još nije ni zaposjednut, a kamo li da bi bio izglađen. To se e može desiti samo od sebe već treba i neka priprema. Hajdeger završava ,,Bitak i vrijeme” (bar onaj prvi poznati tom) sa nizom pitanja, krajnje od njih je: Zar se samo vrijeme očituje kao horizont Bitka?   

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

n. Hajdeger i etika (briga - savjest)

Zašto Hajdeger i etika? Pa, Hajdeger se pita o najdubljim stvarima života, o samom Bitku stvari dolazeći do područja odgovornosti čovjeka za sopstveni život, kao dužnost prema svojoj dubokoj suštini, ali i prema drugima jer čovjek ne živi sasvim sam.

Hajdegerov Bitak je u ulozi Višeg za čovjeka. Mi tražimo taj viši kvalitet u čovjeku ili iznad i izvan prema kojem ćemo odrediti naše postupke i vrednovati ih kao valjane ili nevaljane. Mi tražimo nešto bez čega moral ne bi mogao ni postojati. I nalazimo. 

Bitak je uvijek pretpostavljen u dosadašnjoj ontologiji koja se uopšte pita o Biću, Bitak nije raspoloživ. Ovo je tek pretpostavljanje Bitka. To je taj Hajdegerov pomalo i ,,mistični krug” kojeg će mnogi uzeti za glavni problem ili poteškoću njegove filosofije, u kojem je prethodno i povratno odnošenje pitanog Bitka na zapitivanje kao na modus Bitka nekog Bića. Otud prvenstvo pitanja o Bitku spram pitanja o samom Biću i ovo prvenstvo je ontološko, jer u Bitku je izvor Bića. Bitak je uvijek Bitak nekog Bića i područje unutar tog, možda fiktivno određenog horizonta, biva uzeto kao Biće.  

Hajdeger je, kažu mnogi, imao svojih etičkih promašaja pristupajući nacističkom režimu u Drugom svjetskom ratu, ali mu u tome ne zavide svi, jer stvari se mogu sagledati iz više uglova. Dotakavši same temelje ljudsje egzistencije mi imamo za pravo da Hajdegeru pripišemo zasluge bavljenja etičkim pitanjima kroz cijelu njegovu kritiku zapadne metafizike i modernog svijeta. 

Hajdegera su nazvali posljednjim velikim filosofom, iako ne svima omiljen zbog svoje komplikovane misli ili zbog njegova načina života ili ideoloških sklonosti koje mu se pripisuju.  

Briga i Savjest

U smrti Tu-Bitak nije nestao nije dovršen. Sa smrću završavanje ne znači i biti završenim. Ostaje briga. U smrti Tu-Bitak dokačuje svoje najvlastitije, a to je već neodnošajno. Tu-Bitak može biti on sam jedino ako se sam osposobi za to. I mi tu imamo još kukavičluk pred TJESKOBOM prema sopstvenoj smrti. Mi se moramo krenuti onome ,,moći biti” Tu-Bitka određeno ,,istrčavanjem” prema smrti i tu je svjedočanstvo o nekoj mogućoj pravosti svoje egzistencije, o svojoj ontološkoj mogućnosti. ZOV je karaktera SAVJESTI koji želi to da dokuči. ZOV prečuje sebe. SAVJEST je ZOV BRIGE. Tu biva pogođena se-ličnost brigajućeg su-Bitka s Drugima. Dale ZOV se upućuje se-ličnosti u njezinoj Ličnosti poziv k njezinom ,,moći biti”. ZOV nikad ne plairamo mi sami, niti ga izvodimo namjerno. ,,Ono” zove suprotno očekivanju i čak protiv naše volje. Takođe, ZOV ne dolazi od nekog Drugog ko je sa mnom u svijetu., ZOV dolazi iz mene, pa ipak povrh mene. Mi hoćemo interpretirati ,,Onog koji zove”. Iako sam to ja. ZOV zove bez ikakva objavljivanja, govori u modusu neugode ćutnje. ZOV ne zove pozvanoga u javno naklapanje ,,SE” već iznutra ka najvlastitijem ,,moći biti”. Tu-Bitak, koji je u bačenosti, je u isti mah i Pozivač i Pozvani. Jer Tu-Bitak je u osnovi svog Bitka BRIGA, zato je SAVJEST moguća. Odatle se crpi i ideja KRIVNJE. Ali je ponovo pitanje nam iskrslo: Ko kazuje da smo krivi, KAKO smo krivi i šta znači krivnja. Ovu ideju krivnje nije moguće proizvoljno izmisliti i nametnuti je Tu-Bitku. Čuti zov je dovesti sebe u ,,faktičko postupanje”. Mi tek vulgarno tumačimo našu krivnju, poput povrede prava biti kriv drugima. U dubini biti kriv znači NE, nešto ne biti. SAVJEST poziva Tu-Bitak najvlastitijem. I Kantov pojam MORALNOST je daleko od morala korisnosti i eudajmonizma.

Šuteće je govorenje SAVJESTI pa razum može krivo tvrditi da ove ni nema. Naše najvlastitije je ,,moći biti Ličnošću”, a to nije neko slobodno-lebdeće ja odvojeno od svijeta. Ovdje se zahtijeva ODLUČNOST. Samomu ,,SE” situacija je bitno nedokučiva. ODLUČNOST je samo u pravosti nje same. Ideja egzistencije se pušta da nas vodi da bismo se spojili s izvornošću Tu-Bitka. Htjeti-imati-savjest znači PRIPRAVNOST na zaziv k najvlastitijoj krivosti koja je uvijek određivala faktički Tu-Bitak i nakon njegova brisanja. Da bismo saznali šta tvori ,,pravu” egzistenciju Tu-Bitka  mi moramo razumjeti samu egzistencijalnost. U Bitku je SLOBODNOST za vlastito moći biti, u Slobodi je za njih, a u ne-slobodi protiv nama preostaje da razmotrimo ontičke mogućnosti kao ,,načine moći biti”. Tu-Bitak ima svoju izgubljenost u svijetu, ali i mogućnost ,,biti Cijelim”. Kant griješi ontološki jer vidi ličnost tek kao ,,unutarsvjetsku”, reći će Hajdeger, a još se uvijek na isti način ugrađuju teorijski i praktični um jedan u drugi. RIZI nije potreno utemeljenje u nekoj ličnosti već egzistencijalnost kao konstitutiv brige za samostalnost Tu-Bitka kojem pripada faktična PROPALOST  u NESAMOSTALNOST. A potpuno razumljena struktura BRIGE uključuje fenomen INDIVIDUALNOSTI. Krivost Tu-Bitka će dovesti do bačenosti u osnov NIŠTAVNOSTI, a preuzimanje te bačenosti je biti Tu-Bitkom kakav on oduvijek bijaše. Tako je budućnosni Tu-Bitak svoj najvlastitiji, on može biti samo ako je budućnosan pa BILOST izvire na izvjestan način iz BUDUĆNOSTI. Istrčavajuća odlučnost dokučuje svaku situaciju koju egzistencija može smotreno da briguje kroz faktično Priručno u okolnom svijetu. VREMENOST se razotkriva kao ,,smisao prave brige”. Tu se vulgarno shvatanje vremena mora eliminisati, kao i pojmovi vulgarnog subjektivnog, objektivog, imanentnog i trenscendentnog. Vulgarno vrijeme  (prošlo-sadašnje-buduće) jest fenomen, ali izveden. Tu-Bitak može sebe razumjeti NE-pravo. VREMENOST upšte nije eko Biće. Momenti BRIGE ne nalaze se u toe kao neki dijelovi. Vremenost sebe ovremenjuje. Neograničeno mnogo toga može ležati u BUDUĆNOSTI i dolaziti iz nje. I u narajanju EKSTAZA uvijek smo BUDUĆNOST imeovali na prvom mjestu, kao ,,moći biti”. U ontološkoj strukturi Bića imamo samostalnost egzistencije. Mi još vršimo egzistencijalno-vremensku analizu Tu-Bitka. Vremenska interpretacija svakidašnjosti i povijesnosti dovoljno upire pogled u izvorno vrijeme.

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

nj. Smrt (u Bitku i vremenu)

Postizanje čitavosti Tu-Bitka u smrti ujedno je gubitak Bitka samog Tu. Ne više Tu-Bitak ne može iskusiti taj PRELAZAK. Ali Tu-itak u su-Bitku sa Drugima može steći iskustvo smrti koja je na ovaj način ontološki omeđena. Nakon smrti te nema fenomena i nema tjelesne stvari, sam leš je sad neživo koje je pretrpjelo gubitak života. Samo naše brigovanje o umrlom govori da je on u svojoj vrsti Bitka nešto više od samo našeg priručnog brigovanja. Umrli više nije Tu, mada će su-Bitak suprotno reći. Mi preostali iskušavamo smrt kao gubitak samo kroz našu prisutnost, ali ne i da istinski iskušavamo. Tek mnijenje proizvoljno zamjenjuje jedan Tu-Bitak sa drugim. U svakidašnjici brigovanja ovo zastupanje je neprestano u upotrebi. Sve se dešava samo u izvjesnim granicama i niko ne može sa drugoga skinuti njegovo umiranje. Možemo se žrtvovati za drugoga ali ne možemo skinuti smrt sa drugoga. Smrt konstituišu vlastitost i egzistencija, umiranje nije događaj već je fenomen. ODLAZAK Tu-Bitka iz svijeta u smislu umiranja valja razlikovati od odlaska iz svijeta samo-živoga. Završavanje živoga zahvatamo terminom ,,skončavanje”. Tu-Bitku ostaje nenamirenost. Ostatak. Još nema poravnanja. Hajdeger govori o ,,gašenju duga”.  Mi ontološki imamo nepristupačnost dijelova koje treba ili valja obuhvatiti. iće kod kojega je još nešto nenamireno ima vrstu Bitka Priručnoga. Tako i Mjesec ne možemo obuhvatiti okom kao čitav, iako on uvijek i jest čitav. Još-ne ne znači da nije sve ni prikupljeno u Bitku. ,,Još-ne” pripada Tu-Bitku. Tu se radi o zamjećujućem obuhvatanju. Tu-itak mora postati ono što on još nije kao nezreli plod koji ide u susret svojoj zrelosti. Tu-Bitak se kroz Bitak dovodi do zrelosti. Sa zrelošću se plod DOVRŠAVA. A je li SMRT to dovršenje u zrelosti ploda? Završeno nije uvijk i dovršeno. Završiti znači u jednom od smislova prestati. Kao kiša. Samo nije sad na raspolaganju kao Priručno. 

U smrti Tu-Bitak nije nestao nije dovršen. Sa smrću završavanje ne znači i biti završenim. Ostaje briga. U smrti Tu-Bitak dokačuje svoje najvlastitije, a to je već neodnošajno. Tu-Bitak može biti on sam jedino ako se sam osposobi za to. I mi tu imamo još kukavičluk pred TJESKOBOM prema sopstvenoj smrti. Mi se moramo krenuti onome ,,moći biti” Tu-Bitka određeno ,,istrčavanjem” prema smrti i tu je svjedočanstvo o nekoj mogućoj pravosti svoje egzistencije, o svojoj ontološkoj mogućnosti. ZOV je karaktera SAVJESTI koji želi to da dokuči. ZOV prečuje sebe. SAVJEST je ZOV BRIGE. 

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

o. Sloboda unutar Bitka

Egzistencija je način Tu-Bitka kojim se označava to Biće, a ne da se izražava njegovo ŠTA stvari. Tu-Bitak ne smije biti shvaćen kao rod pa je postojećem Biću njegovo Bitak ravnodušan. Tu-Bitak je moj. Tu-Bitak nije naprosto postojeće, iako uvijek ima sebe. Ovdje je jasno uočiti Hajdegerov horizont posmatranja u vremenu unutar kojeg se prostire samo postojanje. Biće u svom Bitku samo sebe bira, stiče, samo sebe može izgubiti i sebe još ne steći. Jer je vlastito. Na neki način Hajdeger ovim potvrđuje da je čovjek kao Biće u svojoj dubini ili suštini potpuno Slobodan, sebeodređujući.  Nepravost Tu-Bitka ne znači nešto ,,manje“ Bitka, nepravost određuje Tu-Bitak prema njegovoj mogućoj potpunosti. Ovdje rečeno čovjek nema nikakvu odgovornost prema samom Bitku i vidjećemo dalje kako se odvija analiza Tu-Bitka. Tu-Bitak tek zainteresovan za svoje postojanje može da uživa. Vazdanje je vlastitosti i egzistencija sama je istaknuta ispred esencije. Samo Biće nam je nejasano i tek otološkom analitikom Tu-Bitka mi imamo neki trag. Sigurnim zadavanjem Bića pala bi svaka mogućnost da se Bitak tog Bića privede razumijevanju. Tu-Bitak određuje sebe kao Biće uvijek iz neke mogućnosti kojom on jest i nju (mogućnost) u svom Bitku nekako razumije. I tu se temeljno dešava ustrojstvo egzistencije Tu-Bitka. Iako neodređen Tu-Bitak ovdje već ima pozitivan fenomenski karakter Bića, to nije Ništa. Ono pozato postaje ontički blizu, ali ontološki sve dalje.

Biće jest neko Ko (egzistencija) ili neko Šta (postojanost u najširem smislu). Egzistencijalna analitika Tu-Bitka slijedi prije svake psihologije, antropologije i pogotovu biologije. Bitak osobe ne možemo pretvoriti u subjectum jer osoba nije stvar prirode, nije supstancija niti je predmet, kako će nagovijestiti i Husserl. Akt nikad nije neki predmet, reći će i pjesnik Šiler. Akti pripadaju samom izvršenju i dati su u refleksiji, reći će on. Akti su nešto nepsihičko. Intencionalni su akti koji će stvoriti osobu koja nije bitno predmet kako mi objektiviramo. Osoba je data tek kao izvršitelj intencionalnih akata povezanih jedinstvom nekog smisla. Psihički Bitak nema nikakve veze s osobnošću. Akti bivaju izvršavani, a osoba je izvršitelj akata, možda, samo to izvršanje viđeno refleksijom. Ali, koji je ontološki smisao tog ,,izvršavati“? 

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

p. Hajdeger i jezik

ISKAZ je nit vodilja k pravom Biću, kao u antici što se uzima Logos. ISKAZ je pravo mjesto istine i primarno znači POKAZIVANJE, predikatizacija, saopštenje. Čekić se može uzeti kao pribor, ali i kao pokazujuće. Iskaz ne može nijekati svoje ontološko porijeklo. Govor je artikulacija razumljivosti. Izrečenost govora jeste jezik  egzistencijalno. Tu-Bitak sluša jer razumije. Svaki govor ima karakter samoizricanja. Bitna mogućnost govorenja je i ŠUTNJA. Onaj koji u razgovoru ćuti takođe oblikuje razumijevanje. Pričanje naširoko zakriva i vodi u trivijalnu ili prividnu jasnoću. Moraće se i dalje od jezika u ime filosofije, kaže Hajdeger, da bismo se raspitali o samim stvarima. Bitan govor dovodi do dokučenosti, inače je naklapanje u smislu pozitivnog određenja, a ne u nekom omalovažavajućem značenju. Naklapanje je mogućnost da se sve razumije bez već imanja stvari. Ali nama treba brigovanje vođeno smotrenošću koja otkriva Priručno i čuva ga u njegovoj otkritosti. Smotrenost je privođenje svrsi. 

Tu-Bitak traži ono DALEKO samo da bi se upoznao s njim u njegovu izgledanju, Tu-Bitak pušta da ga ponese ovo izgledanje Svijeta gde on briguje da sama sebe oslobodi kao Bitka-u-svijetu kod najbližeg svakidašnjeg Priručnog. Ali ZNATIŽELJA postala slobodnom ne briguje da bi razumjela već samo da to vidi, ona traži NOVO i samo zato da ga vidi, da bi od njega ponovo odskočila NOVOM. Ovim putevima znatiželje vlada naklapanje. Svemu tome možemo dodati i DVOSMISLENOST. Ovi egzistencijali (naklapanje, znatiželja i dvosmislenost) razotkrivaju jednu temeljnu vrstu Bitka svakidašnjice koju nazivamo PROPADANJE Tu-Bitka. Ovo rastakanje ima karakter izgubljenosti u onom ,,SE”. Tu-Bitak je od samog sebe otpao i propao u Svijet. Nepravi Bitak se u ,,SE” ruši u bestemeljnost i odvlači kroz ,,SE” u tobožnost. To je svojevrstan VRTLOG sa karakterom bacanja. Propadanje je noćni Tu-Bitak. 

Svi filosofski stavovi su besmisleni, kaže Vitgenštajn. Ali to ne znači da nema filosofije. Ona nije u stavovima, reći će on. 

Filosofija i nije poznata po tome da se njom zaključuje, ali mogu dati neko svoje viđenje ontoloških problema od početka poznate ljudske istorije, u evropskom ili zapadnom smislu  sve do modernosti. U tom smislu ontologiju doživljavam kao udaljenu od svojih izvora, a njenu blizinu, možda, prije ćemo naći kod ljudi koji su sačuvali svoje mitove i kulturu iz nekih, čak i prijeistorijskih vremena, misleći pri tom na nama poznatu i prihvatljivu istoriju ljudske civilizacije. Hajdeger je ovdje takođe značajan. 

Letindor (www.letindor.blogspot.com)