Niče i Maks Šeler - resantiman

Maks Šeler piše o resantimanu koji učestvuje u izgradnji morala no, Niče prvi govori o resantimanu. Dugo sputavan religijom ili moralom čovjek ropski će buknuti jednom baš u tom smjeru mržnje i zavisti ka drugom, kao gorki doživljaj vlastite sudbine. Resantiman. Duh osvete Niče nalazi u hrišćanstvu. Gorki talog. Kad resantiman postane stvaralački već je ustanak robova koji rađa vrijednosti. Resantiman je, dakle, onih kojima je uskraćena prva reakcija. I takvi se mogu poslije upotrijebiti. Aristokratski moral proizlazi iz pobjedonosnog samopotvrđivanja sebe, a prostitutka na rđav glas iznosi predivni ženski sram. I kriminalac se redovno oslobađa kroz lopovluk i zločin pa kod njega nema resantimana, ne potiskuje ni mržnju ni zavist ni pohlepu. Problem resantimana stvara i lažno mučeništvo kod sveštenika.

Ropski moral govori NE onom spolja, onom što je drugačije. Ta nemoć žudi za odmazdom, govori Niče u Genealogiji morala. Poslušnost je onom ko je naredio potčinjavanje i skrušenost. Bogom ga zovu. Govore o ljubavi prema svojim svojim neprijateljima, a pritom ih znoj oblijeva. Poriv je da se o drugima rđavo govori i da se omalovažavaju. Želja za osvetom je najznačaniji izvor resantimana. I resantiman izvire onda kada dođe do osjećaja nemoći da se nešto uradi i ograničen je zato na one kojima se vlada, koji služe. Dolazi do obezvrjeđivanja vrijednosti kojima se zavidi. Drugi mogu i da se zaraze ovim kao psihičkom zarazom.

Izvor resantimana, takođe, je i u zavisti, ljubomori i želji za nadmetanjem, posljedica osjećaja nemoći kad je nešto što želimo u posjedu drugog. Napetost je između želje i nemoći, izlazi na zavist i mržnju prema vlasniku tog nečeg i nekom drugom željeno. Najbespomoćnija zavist je i najstrašnija. Za Getea protiv velike vrijednosti drugog nema lijeka osim ljubavi.

Plemenit ne prigovara, čak se raduje zbog drugog. Energična vrsta običnog čovjeka - skorojević se stalno poredi s drugima, a ne da ima potrebu za nečim vrijednim zbog same vrijednosti dok slaba vrsta je čovjek resantimana, Šeleru. Resantiman je obmana, jer nije da onaj ko omalovažava to omalovažavano istinski i smatra nižom vrijednosti.

Po Šeleru, formalna struktura resantimana uvijek je ista: nešto se potvrđuje, uzdiže i hvali, ne zbog svojih stvarnih unutrašnjih kvaliteta već zbog neizrečene namjere da se nešto drugo negira, obezvrjeđuje i unižava. Ono prvo se koristi protiv onog drugog. Vrijednosti su falsifikat. Takođe, i različite su vrste ovih potiskivanja.

Letindor (www.letindor.blogspot.com)