Helderlin

Helderlin (1770-1843)  Fridrih pjeva: ,,Čemu pjesnik u oskudna vremena?” O jeziku kaže: ,,Čovjek stanuje u kolibama, odjećom prekriva stidljivu nagost, mnogo iskreniji, pažljiviji takođe, njegov razum počiva na tom što čuva Duh k’o sveštenica nebeski plamen. I zato je njemu, koji je Bogovima sličan, svojstvena Sloboda i viša moć da naređuje i ispunjava, i zato je njemu dato najopasnije od svih dobara - jezik, da njime stvarajući, razarajući i propadajući, i vraćajući se vječno živoj učiteljki majci daje svjedočanstvo o onom šta on kao čovjek, jeste; da jezikom dokaže kako je od nje naslijedio, naučio ono što u njoj i jeste najviše Božansko - njenu svesadržeću Ljubav.”

Hajdeger, filosof, priča o jeziku veoma bitno, a kao glavnog predstavnika za dobru upotrebu jezika uzima pjesnika svog zemljaka Helderlina. Jezik stvara jasna mjesta na kojima je Biće ugro¬ženo i gdje prijeti zbrka, a na taj način stvara i mogućnost gubitka Bića, to jest stvara opasnost, ali jezik nije samo opasnost nad opasnostima, već u sebi nužno krije i stalnu opasnost za sama sebe. On ima za zadatak da u djelu objelodani i očuva bivstvujuće kao takvo. U jeziku može da dođe do riječi ono što je najčistije i ono najskrivenije, u istoj mjeri kao i ono što je mutno i prosto. Helderlin kaže da ,, … ono što traje, ustanovljuju pjesnici … Prolazno je sve nebesko; ne uzalud … A i pored svega, ono što traje povjereno je brizi i službi pjesnika.” Pjesnik imenuje i Bogove, nije to tek davanje imena. Jer Pjesnik daje bitnu riječ, potvrđuje Hajdeger. ,,Pun zasluga, ipak, pjesnički stanuje Čovjek na ovoj zemlji.” I naše postojanje u osnovi jeste pjesničko. 

Nama je dano ooo, pjesnici, otkrite glave Pod olujama Božjim da stojimo,

i munju Očevu samu, sopstvenom rukom Hvatamo, a narodu pružamo 

Pjesmom zaogrnut nebeski dar. 

On traži od Šilera mjesto profesora na grčkoj književnosti, ali njegove akcije, njegovo ponašanje počinju da se smatraju znakom psihičke nestabilnosti, i tako, biva odbijen od strane Šilera, postepeno gubeći i druge prijatelje među ljudima. A da li je pjesnik bio lud? Takvi nekad, i u Grčkoj, nisu proglašavani ljudima već kao oni koji su bivali zaneseni Božanskim. Vraća se Helderlin u Majčinu kuću i piše Prijatelju, svjestan već da ga je to ludilo (Božansko) zahvatilo: ,,Trajno me je zahvatila moćna stihija, nebeski oganj i utišanost ljudi, njihov život u prirodi, njihova ograničenost i zadovoljstvo, i kao što se govori ponavljajući za junacima, i ja mogu reći da me je Apolon porazio.” Prevelika Svjetlost gurnula je Pjesnika u tamu, i treba li još i drugih svjedočanstava za najveću opasnost njegova ,,zanimanja?” - rekao bi Hajdeger.

,, … i mora 

Otići iz života onaj kroz koga je Duh prozborio.”

A ipak, poezija je najnevinije od svih zanimanja, to takođe reče Helderlin.

,, ...  znaci su 

Odvajkad jezik bogova.”

Poput Getea i Šilera, svojih prijatelja, Helderlin je bio iskreni ljubitelj drevne grčke kulture, pisao duge himne, ode, elegije. Niče je u Helderlinovom djelu poznao te orfičke i dionizijske duhove. ,,Koga ti okružiš svojim mirom i jakošću, pobjedniče i ratniče, kome ti pođeš u susret sa svojom Ljubavlju i Mudrošću, taj neka bježi ili postane sličnim tebi! Neplemenito i slabo ne opstaje uza te.” Za Helderlina Ljepota je znak nedokučiva prisustva Božanskog skrivenog u čovjeku. Možda, Ljepota Takva spasit’ će svijet? ,, I biti jedno sa svime, to je život Božanstva, to je nebo čovečije.” 

Između ostalog pisao je Helderlin: 

. Patmos (Patmos), himna

. Rajna (Der Rhein), himna

. Empedokleova smrt, nedovršena drama

. Hiperion ili pustinjak u Grčkoj, lirski roman iz dva dijela, itd. 

Helderlinov poetski izraz smatra se jednim od vrhunaca njemačke književnosti, a možemo reći i filosofije. Još piše tako ,,lud" zanesen Božanskim, a da li je lud? Prije nego će ga potpuno iscrpiti upala pluća, piše i svoju posljednju pjesmu ,,Vidik”: 

Kad u daljinu gleda čovjek kog drži soba,

I u daljini blista rastinje zrela doba,

Vidi se i praznina ljetnjeg krajolika,

A javlja se i šuma, njena tamna slika.

Što dopunjava tako priroda mjesece svoje,

Pa stoji, i dokle promiču brzo   

Od savršenstva nebo visoko obasjava je i

Ljude, k'o cvijeće drveće što ovjenčava.

S poniznošću, Skardaneli

Helderlin. Čovjek, pjesnik, filosof.

Letindor