Hamvaš: Ateist i vino

„Čaša vina je salto mortale ateizma,” kaže Bela, smrtonosni il’ opasan okret pa, kako shvatiš. Ateisti su oholi ljudi i Bela H. (mađarski filosof, umro 1968) ih zbog tog žali. 

Obožavaju materijalni, predmetni, il' čulni svijet više neg išta, jer višeg od tog za njih ni nema. Eto to je vrijeme jednog siromaštva, reći će Hamvaš. Njima slični su pritvorice i mole se al’ na samo za to određenom mjestu. Kad spomeneš Duh i Dušu, Srce, čudno gledaju te. Pusti. Siromahu Duhom, kaže Bela, pomoć najpotrebnija je. Nepotpun je smisao, izobličena ćud u ovog, nadoknada života je sa sve većom aktivnosti, to dodaje. Put k nasilju. Osvajaju vlast i ne treba zavidjeti im jer se tako još osile. Ateisti. Aktivni su. Istina je, ne trebaš im zavidjeti. Zavidjeti im značilo bi željeti ono što su oni: slabi, siromašni, smiješni, kaže Bela Hamvaš. I oni se mole, nisu bezvjerci, zna se u šta i vjeruju. Ateist se užasno boji Boga. Ne voli ni da mu spomeneš To, jer samo ljutog Boga poznaju. Ateist je čovjek uobražen i ne želi drugo biti, ustrajava u svom strahu i krije se. To je njemu nadomjestak religije Sabiranja. U sebi. Centar. Ostvarenje. Čovjek prave vjere, ipak, je nadmoćan.  

Silom se drži manjkavosti svoje takav ateista, a nezgrapnost vidi kao dostihnuće. Ateistu poštedjeti treba, kaže Bela, jer je glup, neuk, ograničen, prost. Ima i gorih, zabranjuju smijeh, prekrivaju Sunce crnim velom, najljepšim ženama brane hodati u fino skrojenim haljinama, tvrdi on, za takve nema obzirnosti. Metafizika ih vrijeđa, ovu vrstu bogomoljstva. Žrtvuje se i ateist, u strasti, nasladi, vlasti, gluposti, malenom sebi. Zna, to ne ide, a ipak prihvata očajan čovjek. Progres. I neko, njemu znano čovječanstvo. Sve nadomjestak Beskonačno nedostajućeg. Sebe. I Boga. Kako hoćeš. Ima vina sasvim raznih, i logičkih, slikovnih, i mističkih, zvučnih, drugih, o tom piše cijelu knjigu Bela Hamvaš.

Nek ne ide kako treba pa šta. Radi on idalje, ateista. Prođe dan. Sve može se prihvatiti, al’ uz vino, tečnu ljubav, ka je hibrid. Uz kartanje je još bolje, kaže Hamvaš. Požuda je i podmukla. I pohlepa. Rane nanosi i rane liječi vino raznovrsno. Ostvaritelj. Sve je vino, i ne idi mu metaforom. Uz njeg se i pjesme pišu. Piše Hamvaš koja hrana s kojim ide. Vinom. Pauza je kod koncerta. Ateistički je ovo baš poduhvat, preopasan. Bolje i to nego jelo. No, jede se isto dobro. Šta je Dobro? Platonovo. Ali sada, ostala su tek dvojica: vino i Bog. Mi smo vino, reče Hamvaš. Ne znam je li ironično. 

Zlatno Doba? - povijesno nije već je STANJE, i u svakom vremenu je. Zlatno doba. ,,Po zapisu, Inkama je bilo zabranjeno taći neki predmet ako ovaj nije bio baš od zlata. Zlatni pribor za jelo, i tanjir, šoljica, i štap, i drška mača, topuz, prijestolje, i kopče, igla, dugme, sandale, i sve od suvog zlata. O luksuzu tu govora nema. O razmaženosti još i manje,” kaže Hamvaš u osvrtu na Genona. 

Pijanstvo prethodi vinu kad bi Mistično bilo:

U spomen ljubljenog Bića vino smo pili

i opili se prije no što su stvoreni vinogradi. 

(Ibn Al-Farid, 13.vijek)

Reče Hamvaš.

Letindor (www.letindor.blogspot.com)