Klaus Eler: Subjektivnost i samosvijest u antici

Kao odgovor na tekst Gerharda Krigera objavljen u časopisu Logos, tridesetih godina 20. vijeka u Marburgu i pod naslovom ,,Porijeklo filosofske samosvijesti“, Klaus Eler (Klaus Oehler), profesor filosofije sa Univerziteta u Hamburgu, 50-ih će uz potragu za ovim i napisati tu koju deceniju kasnije ,,Subjektivnost i samosvijest u antici“ kao sopstven istraživački poduhvat, jer ovo je tema kojom se do tad malo ko filosofski i bavio, reći će Eler. Dalje, na prijedlog Profesora (Z. A.), u prvoj godini studija filosofije, da još jednom i temeljnije prostudiram ovaj rad po završetku prvog studijskog ciklusa i uz više filosofske zrelosti, to i činim nekih godina poslije uz zabilješke onako kako čitam i razumijevam, slobodno i spontano koliko se može uz akademski ili potpuno neakademski diskurs u vezi s tim. Hvala. 

Šta mogu vidjeti kao SUBjectum kad nisam time Cjelovito Biće, šta su vidjeli Stari Grci, šta vidi filosofija danas, a prije svega Zapadna? Za naše domete Grci su izvor i evropska ,,stvar“ od toga ne odstupam, temelj su nam iako mnogo šta nismo ispravno shvatili ili nismo dohvatili. Stvari su prilično neraskrivene, iskrivljene fantazme (odrazi u vodi), eikones (slikovito predstavljanje), pistis (vjera u dogmatskom) te matematsko opredmećeno. Koliko možemo vidjeti Sebe, ko gleda i kako vidjeti, čime, UM kad temelj je viđenja ili prikriveno Cjelovito Biće. Još pojmovno. Gledamo prije, a kako TO reći?! Dekart je ovdje viđen k’o kraj, ne samo početak SAMOSVIJESTI, u novom vijeku oduševljenost je došla s njim k’o poseban privid da ove nije ni bilo prije. Korijen u temelj se pretače pliće, zbijeno tlo struktura je koja se izoluje, odvaja Biće.

Mi mislimo i na REFLEKSIJU - odraz smo nečeg i prirodno u ogledalu, tjelesno, odraz koliko duboko misli zar ne možemo i dublje mi? A ko smo Mi? Postoji SVIJEST što posmatra sebe u nekoj nižoj realnosti, Prva Stvarnost je prvija. U bajkama i kod Hegela sedam se stepenuje njih, subjekt postaje značajan, SUBjectum! ODRAZ se stavlja sad iznad Bića, projekcija živa k'o sjenke unutar pećine. Ljudi su maske, sjenke, niža priroda, djelić Ličnog i putenost. Egzistentno tek tjelesno ja. I kao mašina. Ne reflektuje se sve dok ne dođe veća kriza, skriveno postaje vidljivo, donekle, promišlja i okreće se tjelesni subjekt u unutrašnjost. Bliže je Bića. Svijest o svijesti, koliko ih je, jesu li iste kvalitete i dometi ovoga vidljivog? Prirodan svijet kod čovjeka prva refleksija je, prije neg’ pita išta o sebi on već je san, ta tjelesna egzistencija i dio tek Uma, nešto RAZuma. Sad gledam unutar sebe i jedan viši je stepen mi buđenja, nije potpuno. Vertikala. Viši stepen refleksije jest’ kod Elera vidjet’ da vidi se predmet! I uvijek predmet? To prvo je meni i najniže kol'ko od svega mogu da trenutno znam. Na prvim stranama knjige idem u nezadovoljstvo. Za mene imaju stepeni svijesti, granica krajnja je subjekta, opet i granice koje se ne mogu proći, a mogu. Drukčije ili sa ekstazom. Subjekt i objekt još uvijek distanca, otkud da ovo je granica Bića, Eler ograđuje čovjeka. Grci su manje razdvajali sebe od okruženja, a opet bili su SUBjekti. Bićevniji su nego smo mi, a Eler mi daje tu običnu fazu, srozava, a kao brani ih. Sokrat je bio istorijski lom, sa Platonom pad, to Hajdeger kaže. A Sofisti, najcrnja stvar!? Mislim da je refleksija bila i jeste prije gjedanja sebe, bez nje ne bi postojao Svijet, jer Svijet je ono što falimo, iznosimo se kolektivno, ali i lično. Iz Bića. Eler o Biću ne priča osim o čovjeku koji je tjelesan. I psihološki. Moderan. Samim viđenjem Svijeta gledam sve ono što sam sa ostalima u matričnoj svijesti zajedno koju smo iznijeli od nekud, koje subjekt je nesvjestan još jer stavljen je PRED. Pred Biće. Biti u Biću TO ONTOS. A nismo. To Eler slavi i ne daje kao ljudsku mogućnost, prvi mu stepen refleksije meni bi bio drugi jer prva refleksija radi dobro nesvjesno i kolektivno za SUBjectum. Neka je vrsta Uma nam prije RAZumskog, skriven stvarnosti sloj i isto egzistencija, al' mnogo šira. Refleksija proces je stvaranja svijeta, zaborav Bića koje iznosi sliku van, Kantova transcendencija prostor - vremena. Vrijeme je prvo. Život odraza jednog Bića sa svima drugim unutar je ogledala, ima izlaz, za Elera bogme i nema. Na ova vrata ne prolaze svi nit’ ide se njima demokratski, Biće sve stepene živi refleksije, jedno od njih je čovjek. Za zavjesom ili pod maskom jedan za drugog potpuno da i ne zna PRIVID. Neki i zna. Izida ima svih sedam vela i niko joj nije vidio lice, niti je htjela, Grci su išli Egipćanima, u Sumer i dalje no, krhko je znanje. 

Da! Osjeti čovjek KRIVICU jer k’o konačan nije doseg’o Vječnost i sram ga bije pa traži, naravno, mora da misli, da osjeća, prihvata svijet ko stvari i voli jer kako bi Jedno sa sobom ponovo bio, već jeste al' nije razotkrio. Sve što čovjeku iznutra fali on iznosi van i vidi, ne puki solipsizam il’ panteizam, stvari su i Božanskije. Za Elera NE.  Krivac je isključen od društva, a PRIJE iz kosmičkog i Božanskog, možda, poretka, otuda čovjek je prirodno KRIV! On kaže – Nisam! krivica duboko podsvjesna je, stiže od Bića. Čovjek je kriv već time što je tjelesno i prirodno živ, Božanski je Lik, a čovjek se deblja u iskrivljen OBLIK. Krivca i stvarnost sad druga vodi ka Prvoj, Sofiji, prije Svijeta. Tragos izlazi van iz hora i pjeva u slavu il’ Silu Onog što osjeća sam, za Boga. Pomaže Sofija mu. Prije je Svijeta Majka, Djevica. Rimski je Eros mogući spoj nam tijela koje se vidi bitnim sa onim od čeg je uteklo. Bića. Dakle, i kad ne mislim refleksija smo i vidljivim tijelom, kad rađamo se i spavamo il' u nesvjesti kad smo tijelo postoji još uvijek vidljivi svijet. Saznanje o Padu nosi i SAVJEST, ja se vraća u sebe samo, erotska stvar je rimskog i grčkog pjesništva prve tragedije. U nižoj svijesti niže su stvari, zar trebamo tu i ostati!? Nedostatak smo Prvoga Bića Ličnosnog i o tome svijest. Sad racio smo i tjelesnost i Eleru dovoljno je. Stiže odsvud priznanje no, zalud, Buđenje treba, Sudbina zove do prvoga svjetla u Nužnost ravno i do Slobode. Do tad smo nužnost, neizvršenost i uzročno posljedičnost. 

Savremen subjekt još tjelesno gleda život rascjepljen, kritički subjekt postavljen ispred, majka zar ogledalo je, odraz ovaj je priroda niža, ljudi i stvari, dešavanja, da li i sopstveni su postupci. Ne znam još ko sam, osim ovaj građanski lik.  

Mi mitski imamo subjektivnost, reći će Eler, Bog ima Ličnost Apsolutno a ujedno neponovljiv identitet, kaže Solovjev jer stvari nisu JEDNOSTRANE, tu je zamka, ideja da nije materija, najviše stvari i najljepše krasi kontradiktornost, Život k’o smrt je, i Ljubav je smrt, sve s DVA kao u Platona (Sokrat ,,Fedar“), Jedan već nije broj i tu je korijenska dijalektika. DijaLOG je bio istinska gozba, ne RASprava. 

Eler kaže ,,Otkriće Duha“ i stvar je ONTOgenetska, filosofska je samosvijest moguć za nešto opet stepenik. Gdje Eler penje? Nije uključena samosvijest ako refleksije nema za Elera, osim Božanske koju ostavlja bogovima. U nesvjesnom ja već imam Svijet i niži oblik REFLEKSIJE. Refleksivan je Svijet no u tom nismo dobro još osviješteni, čast pripada onim što nisu Mi, filosof tek najviše traži, više stepene samosvijesti od predmetnog čulnog. Tu zastaje Eler. Mišljenje racija nije i Svijest baš bog zna koja, spominju se i meta-nivoi.  

Sokratova je etika na strani Duše i razrješenje do čiste Bićevne Ličnosti, Života Vječnog. Život je Život. Sokrat sam sa PITANJEM ide, porađa, ne ubjeđuje. Ne porađa Eler. Dianoia je diskurzivno ka Božanskom Nousu se penje intuitivno. Datost je ova, al’ datost i prije ima skrivena, što ne vidimo i ne čujemo ne znači da nije jer oči tu malo vide i uši čuju tek nešto više. Biće je veće od čovjeka, RAZum slabo ga vidi, određuje Sud, al’ ima i Onaj Prvi, kažu, Nepokretni Pokretač svega. I slojevi. Još prije suda postoji sud, je l’ vjera, viđenje Volje Više kojoj k’o sebi se prepuštamo i Sudbinski, ravno u Nužnost Mojrama trima što ispliću Svijet. Za Centralnu TAČKU se borimo - ona pokriva krug. Još nismo potpuno samostalni i platonski s vana primamo svijest od bivstvujućeg, ima nešto i UNUTRA što Eler katkada spomene, slabo. Ne, nismo samodovoljni mi ni suvereni k’o građanski svijet, odnos nam treba kroz djelovanje, grčki se drukčije raskriva Svijet. Čovjek je dvojni: duhovno zrenje; opažanje čulno. Noetičko je preduslov, Prvo da bilo bi drugo diskurzivno i naknadno, SUD. Aktivnost svijesti nije samo u rečenom već mnogo prije, i rekosmo. Čulni život je pasivnost, oslobađa i to kad pogađa duboko duševno, reći će Hegel, Lukač i mnogi drugi. Bez čulnog ne ide ni sinteza, reći će Kant. Da, Duša je forma, Lukaču priroda vazdušasta ZA RAZRJEŠENJE u oblicima. SUD treba mi da se oslobodim čulnog i neprestano da ne vežem se tim, distanca je zdrava, Sinteza i preko matematskog i ... muzika kao nauka treća kojoj se od četvrte stiže je bivanje u samom sebi. 

Osnova, valjda, transcendentna sa ove strane - od maske, nešto k’o Biće po sebi, stvar po sebi nije stvar, kantovski. SADRŽAJ trebam i idemo dalje, sadržaj kojega pojmovi nose u ZNAČENJIMA u više, u Biće ,,to Ontos", više od svijesti kod Platona, Aristotela. Raščlanjuje dianoia, povezuje datost. Misao! Mora se ići dalje od SUDA (prethodi opažaj čulni, predstava, pojam), od logike dalje ka Logosu moram. I kako ko, čulna i Duhovna datost je, Znanje znanja, Mišljenje mišljenja, Platon i Aristotel s granicom blizu nekog je Izlaza. Ne izlazi Eler. Neki već misle da beskrajna su i zaludna apstrahovanja došli k’o problem. Ima i toga. Negativno saznanje postoje, dijalektika istoga smijera i izvrnut Svijet,  to pišu mnogi. U unutrašnjost će krenuti Dekart, al’ na svoj način i racijom, kažu mnogi i Eler? COGITO je l’ mišljenje samo il’ više? Hodam, dakle, isto postojim, antika misli kroz Aristotela. COGITO je više, ne kaže Eler, ja osjećam, patim, i volim. Sve egzistentno. Dekart misli na svijest o nečem, ne puko misliti samo intelektom (zdrav razum i sud). Mi mislimo o predmetima i gledamo sebe, opet će Eler. No, mišljenje šta je za Hajdegera!? Traži se Svijest i učešće. SUMNJOM ne postoji Deakart, Cogitom da. Sumnja je tek za stepene niže da se odagna sjenka i laž. MIŠLJENJE ujedno Eleru Svijest je!? I samosvijest. Ako smo mi o kojem možemo misliti, mislimo, tuđe su misli, SVJESNOST je naša. Cogito je više neg egzistentno. Dekarta vidimo kao distancu sa svijetom u njegovom mišljenju, možda, a Grke ne. Možda je do nas, zar Dekart je kriv! Životinja opaža, čovjek i misli, Aristotel tu kaže da Theoria ima Suštinu gledane stvari. Da l' Dekart nije umio il' ne umjesmo mi! Eler brani Grke al' ih spušta u okvir. Misleće je i protežno jedno, ili su dvoje? Božansko ih spaja pa, SPOJENI su! Nije mnogo daleko od Starih, Dekart, al' Stari su više neg' Eler nam kaže. Mi smo daleko, a ne COGITO!? 

Ne vidim takve dualizme kod Platona, Aristotela, Dekarta, kao što vidi Klaus Eler. I nauka, i kritika. U narodu ovoga ima, da, pa i mene kači. No, viši stepen mi djeluje Jedno i nije broj, Apsolutno i Posebno Nešto je jednovremeno, NE jednostranost ako je Ličnost. Otud čovjek konačni jeste i beskonačan, zataškuje Eler. Kod Platona kočije, konji, kočijaš, nestaju u tom najvišem Dobru, otpada nema, zbir svega Jedan, a nije broj. Realan taj je valjda, hvata Najviši Svijet, realniji od svih pećinski čulnih!? 

Za stare svijet je nekako dat, i relativizam, u vrhu nepromjenljivo je, za nas Apsolutno znanje i objektivno, čulni je PAD. Sofistički je objektivizam i subjektivizam DIAnoe il' racija. Nous je Um.

Mi, koji smo ,,Mi" u modernom ne znamo šta su tvrdili Stari i Platon, PLUS znanja koja se ne pišu! Naša egzistencija SUB spram Grčke Stare je i pomjerena, još teže, nema ni stiha u dijalozima, Hexis se gubi, Ousia, i šesterac krug, oktava. Nevidljiva muzika je sva na formu i kulturu nam rasuta kad smo tako rasuti ,,Mi". 

Da Platon nije tematizovao Svijest svjesnu SEBE, nije se tako mi činilo jer o Duši govori koja je trojna i sama sebe iznutra kreće, samopokretač. Ne vidimo ni Psyhe Aristotela tako, ni sam Eler, ne slažem se. Nisu u pravu da forsira antika svijest a vide k'o putenost je, i hrišćanski, ali savremeno. Grčki ljudi (Platon, Aristotel) prkose svijetu i teološki još nedostižno, a niske ocjene dajemo im, život sam tu demantuje. O samosvjesti mi ne možemo reći ništa sem biti tako samosvjesni, riječ je pad, u vrhu je ĆUTNJA. Duša Platona, Nepokretni Pokretač njegova učenika mi govore više od riječi Klausa Elera? Kažemu, Grci žive po površini, mi u Dubini. Opet ,,Mi". Zar nije Staro pokrilo Sve, Duh, Dušu i materiju!? a mi sad gledano u savremenom vidimo sebe pametnijim od njih, oni zar bili su naivni!? I poznamo svijet, a oni ga kao nisu ga znali!?  

K’o da su Platon i Aristotel očajnički trebali nas i naše škole današnje da otvore oči, Eler tu ide zasigurno, samouvjeren se stavlja iznad kao i Mi, sem onih koji u ovome nisu. Nisam saglasan s Elerom. 

Parmenid, valjda, nije rekao mišljenje da je isto što Biće; ,,Bitak jeste, neBitak nije". Čovjek je mjera svih stvari, u redu, u Svijesti kad je, ne masovni. Hvatamo zadnjeg. 

Samopokretanje je Duše, potvrdiće Eler (poglavlje drugo, str. 33.), bolje neg prije rečeno, ali ta Duša je Eleru strana. Grk Vidi samosvjest i visoko samoodnošenje, Život Vječan, nasuprot smrti je ljubav, ne Život, suprotnosti koji nema (Sokrat, ,,Fedar“). Bića refleksije smo, Logosu idem, tu Elera nema, šta ISTORIJA ima s tim, kakva god da je monada? A bezbroj ih i ukupan zbir uvijek je Nula.

Gdje su još bili Egipćani po Herodotu!? Božanski Um je autonoman i čovjeku nije dostupan, kaže Platon - to svjedoči Eler, a čitah Platona, ne bi mi tako, ... Duša u višim je predjelima. I čovjekova. Krstimo Platona. Čovjek u Nousu i nije čovjek. Platon priča, pričaju Grci, mitovi i religija o Božanskom i ljudima, o pjesnicima da ne trebaju državnom stroju, to im je malo, a oni državi prepuno. Apsolutnost pripada Bogu, reći će i Aristotel. Ne znači da se izuzima čovjek. Ta, gdje je Bog i ko je Bog i kako je Bog, o tome nešto ili čak ništa nam nije značajno rečeno. Vrlo malo sa Elerom. Bogočovjek i čovjekoBog! Preobražaj k’o metanoia, Oboženje i Epifani, Aristotela Theoria je Viđenje - nije k’o naša od sklopa misli otuđenih sred datosti odnekud. Eler izjednačuje Staru i ove nove nam t(h)eorije. Stari više mi govore. Znati različito od sebe znati jest’ po Eleru aristotelska samosvijest, gledanje VAN. I Aristotel bolje mi znači. Kao da čovjek osuđen vječno biće u najnižem vidu grube refleksije i da nigdje ga više nema u bilo kojem obliku svijesti, a ima ga, i te kako, i sam kaže no, poslije govori da ga ni nema, Klaus Eler. 

Problem je velik i s pojmom ,,Ja mislim“. Hajdeger će reći to bolje, MIŠLJENJE šta je!? 

Transcendentno ujedinjenje je svijest da nije čovjekova, Bog sebe je misleći, Eler aristotelski misli, čovjeka spušta koji vrsna potencija je u prirodi, vječno i konačno, Eleru Bog k’o subjekat izdvojen, upravo Taj i niko drugi? Jednos(a)trano! od Elera. V. Solovjev ovdje vidi zamku i mnogi je drugi Vide religijsko-filosofski mislioci: Apsolutan je Bog / Božansko (još bolje), istovremeno veoma Lično. Ne slažem se da odbija ovo ni Platon ni Aristotel ni mnogi drugi filosofi stari i novi. Pola se daje i krije pola. Konačna ljudska i beskonačna Božanska spoznaja obje su ljudske, potencijom, dokaza ima bezbroj, kome bi dokaz i trebao, meni ne, ni za Sofein – sama se brani. 

Od Božanskog kreće i DRUGO, Bog nije baš ljudski odgovoran, otuđen čovjek je, a ne Bog. Nedostaje čovjek - pola ga nema, prikuplja, traži se, hoće sebi još prije postanka vremena doći. Rascjepkan je a Cjelina, k'o Set. Prošlost smo, sadašnjost treba, unazad mora, il’ ne treba ništa, reći će neki. Božansko mišljenje misli sebe, a čovjek nekada bio je Bog il’ takvoga soja, ponovo biće ko sada nije, samo treba da otkrije se. Grci su RASKRIVALI Svijet. Mi smo u drugom, al’ ima i Prvo. U sebe se zamotava Vječnost. Refleksija ova po Hegelu ostavlja iza sebe dimenziju svoje samosvjesti i to je pojmljivo (F. Duha). Božansko je potpuna, apsolutna refleksija, Dobro, a Hegelovo ,,ništa“ je ništa, baš prazno!? Bijeg je od pojmova nekih: metanoia (preobražaja) i oboženja. Upravo zato što mislimo uvijek i samo o tom nečemu mi smo na OBJEKTU brutalno, više od Starih. Bog misli SEBE i spominje se u ovome spisu k’o predmet o kojem se misli, predmet samoga sebe, predmet je Eleru. 

Čovjek od stvarnosti odstupa i od istine, tu smo mi saglasni. Govorimo da ljudski subjekt za Stare nije mogao dostići nivo ili kvalitet Božji!? Ne bih rekao. Eler se buni kako Platonu/Aristotelu ne priznajemo poznavanje pojma samosvijesti, a da su oni to i te kako dobro poznavali, pa nam Eler objašnjava kako izgleda to dobro misaono područje plitkosti dianoie, malo tek matematskog, muzike nikako, ni preobražaja, ljubavi ne, i samo to. Kroz odbranu ovu Elerovu Starih mi unižavamo ih, više govore njihovi spisi. Eler se vrti u psihološkim krugovima te uklapa u njih i Platona/Aristotela! Ipak, ne bih! 

Nema predmeta u Božanskoj Apsolutnoj Samorefleksiji, slažem se, ima Punina. I Bog je svud! Čovjek je otuđen ili u snu, maska i periferija. Naravno, čisto područje čovjeku potpuno nejasno je i zamagljeno, jer čovjek je magla, od sebe samoga ne vidi Tu, blizina mu još je nedostižna. Taj problem nema kod Elera. Čovjek nije u Centru, vrti, brže ide što dalji je, Centar obuhvata Sve, sve vrti se oko Božanskog oka u TAČKI, Krug je Jedno i Vječnost, a mnoštveno i svjetova Bezbroj. To može kada je Jedan KVALITET, ne broj. Platon je rekao više od svih, naš pogled nećemo skrenuti ni na Istok, to ne priča se, a Znanje je svud. I Njemci su krišom čitali Istok - nema sistema, Princip postoji i za čovjeka Život Vječan, smrtnost je samo relativno. 

Božansko i ljudsko, Noetičko dianoetičko nisu potpuno isto, al’ nisu ni potpuno različite, napominje Eler aristotelski iz iste Metafizike. Nema te negativne teologije u Aristotela, kaže Eler. Nisam siguran makar da je i drukčije rekao Aristotel, dublje su misli. Bog je Princip mišljenja i još mišljenje samo, Bog je Duh, Svrhoviti Uzrok - to ima smisla, a položaj čovjeka izmaknut je. 

Kao da razum ne može preći u Um, i kao da Um ne može nestati u još većem Dobru iznad. Piše Eler. I kategoričan Eler ide u savremenu nauku svojim mišljenjem, argumentima, uvodi savremene naučne pojmove i za božansku Sofiju. Ne stoji. Različite forme UMA jedinstvo su Starih, Eler napominje, danas su Mreža, nešto nesjedinjivo k’o posebna veza, um je množina u ovom slučaju NIJE Jedan. No Eler ne vidi Jedinstvo Uma ni kod Starih! - kaže Božansko je nešto drugo, na stranu ljudsko, ne dira ovo nikakvom drugom potencijom. Božanski je i ljudski Nous. Nije se Eler u spisima ovim, čini mi se, proslavio promišljanjem Starih, a kao da jeste il' dobar samomarketing je. Kritikuje se savremenost, a priča ista i za Stare (Pitagora, Platon i Aristotel), zatim priča o intuitivnom uvidu koji se uvodi u informatički način rada ili oblik mišljenja. Matematski je intuitivno, to da, dao je Eler mrvice znanja, nisam nešto baš zadovoljan, osim što bih mogao biti sretniji ako se putem datog obogatim za neko novo pokretanje motora na Putu ka Sebi ili ka Svijetu kao refleksiji, možda i nekoj predrefleksiji koja je slika mi nesvjesnog raciju. Savremenoj nauci je još nepregledno more svijesti. Uvjereni smo mnogo puta u moć podsvjesnog, da ga nazovem, a ne mora tako ni nazvati se, al' znamo da premnogo falimo. Ljudski Um kad spoznaje sobom uvlači Svijet. Eler ništa ne govori o vertikali, horizontalno kritikuje pragmatizam, a spominje stvari i kao da time kupuje ono što uspješno je prećutao ili pak o tome nije ni znao. 

Dekart početak, ali i jedan tragični završetak je jedne istorije, reći će Eler. Istorija k’o jedina bitna? Koja god da je, Svemir je isti. I kako za koga je Dekart, i nama koji smo Mi, mislimo samo o Biću, konstruktivno, gdje je ono to Ontos kao prebivanje? Eler preskače. Dekart ulazi u ispraznost sa pojmom Bića, a dobro je počeo, govori Eler, a mi sami u ispraznosti - Šta ćemo s tim! Zar Dekart je kriv!? Dobili smo moderni zahtjev i samosvjesni za Slobodu sa Dekartom, prosvjetiteljski, i slažem se, al’ čini se, ne vidimo mi rješenje na istome ,,mjestu“. Šta nudi Eler!? Promašili smo subjekt, ima i religija hrišćanstva, još prije - Povratak nudi, al' dogmatski Eler. Hrist i Logos? - Da. Slažem se. Kriger, od kojeg se okreće Eler, gleda na stvari antičke kao da nevine su i rajske, prije otkrića unutrašnjeg viđenja svijeta kroz hrišćansko gdje nastaje problem. Eler je kontra.  

Čovjek antike živio je u DVOJNOSTI i mogao je razlikovati - dovoljno sasvim za Elera. Na stranu sve Božansko!?  Dovoljan je raj na zemlji, više ni nema i bilo bi nam bespotrebno! - pomišlja Eler -takav kakav si treba samo preživjeti i trebalo je tek nešto više reći o Svijetu, to bi bilo dovoljno, ali ne mijenjati banalnu strategiju. Biti djelatan kao radnik i gledati stvari realno, dianoia je majmunsko, u Elerovskom kontekstu mi čuvajmo iluziju, pećinu krečimo, ukrašavamo i slavimo rođendane. Vjera je ono što nam se svima čini u svijetu vidljivom, kaže Eler. Sad SJENKE su mjera? - to Platon nije nas učio. U smislu iskaza Aristotela, poziva Eler na vjeru neposredno datog, jaka baš vjera - vjera u sjenku, onog kako smo mnijenjem i definisali, nametnuto demokratski, da, mnoštveno. Sportski. Poziv je na preživljavanje mu mjerilo vjere? Ja sumnjam u ovom spisu da ima te Dobre vjere, i filosofske, ne ZOVe Ništa u Sjećanje. Tek zdrav razum, i nezdrav je. I konačno, poziva se Eler na Aristotela kaže da ljudima kao konačnim bićima nije dato da steknu višu spoznaju, TREBA držati se STAVOVA već nam PRETHODNO utvrđenih (?) u koje je i opravdano VJEROVATI. Otkud stavovima vjera!? Dakle, tu smo mi i gdje smo. Nisam taj. Čovjek je i Beskonačan, ne samo konačno biće, šta s tim!? Zastupa se aristotelski kritički razum, A NAŠ postavlja iznad palog prosvjetiteljstva i demokratija i vjera onako kako upražnjava se. Postmoderna. Sekularizam. Viših vrijednosti Eleru nema niti ih može biti sa tim da vlada se drugim, a sa sobom ne. Čovjek je prvo pa Beskonačan, konačan zatim. Živjele ove Božanske stvari više od stvari što neposredno ih posmatramo.

Slažem se s Elerom K. da subjektivnost i samosvjest vrlo prisutni su u antici, ali još mislim da bili su mnogo višeg nivoa no što on to predstavlja ovim ,,naučnim" tekstom. I prije antike tragova ima za samosvjest višu od današnje. 

Letindor (www.letindor.blogspot.com)