Gnosticizam (grčki: gnosis = znanje ) je postojao u ranim vijekovima uz tad novodolazeću i kasnije ozvaničenu religiju hrišćanstva u opadajućem Rimskom carstvu. O gnostici se govorilo, dakako, i mnogo prije u Sredozemlju. Gnosticizam je, dakle, u skladu s tim potisnut u 4. vijeku, kad je pravovjerno hrišćanstvo postalo zvanična religija R. carstva. Takođe je gnosticizam bio rasprostranjen i Srednjim istokom, a u 2. vijeku n.e. je bio naročito jak, i uzrokom najveće krize u Crkvi. Gnosticizam je zatim sliven s manihejstvom (od 3. vijeka) i hrišćanstvom (markioniti, vardesaniti, i dr.), dugo bio saputnik, a zatim neprijatelj državne crkve.
Gnoza nije puko znanje već poznavanje svog pravog identiteta, pronalaženje zarobljene iskre u sebi, kao kod orfičara (pitagorejci). Najveći gnostik u legendi po kojem je nastao i Faust je Simon Magus (Mag). On je bio duhovni učitelj iz Samarije koji je živio u 1. vijeku. Veoma rano je primio Hristovo učenje, ali je ubrzo došao u sukob sa apostolom Petrom, i smatra se začetnikom gnosticizma, prema navodima ranih hrišćanskih pisaca. Nadimak Magus potiče od haldejsko-persijske riječi koja znači sveštenik. Neki navode da je sebe proglasio za Mesiju, i da je mogao da levitira po volji. Učenje Simona Maga do nas dolazi u krajnje zamršenom i protivrječnom izlaganju. Simon Mag, kaže Hipolit, tvrdi da je svako ljudsko biće stanište i da u njemu stanuje neograničena moć ... korijen svemira, ali pošto ta beskrajna moć postoji u dva vida, stvarnom i potencijalnom, ona živi u svakom u latentnom stanju, potencijalno, a ne stvarno. Samoistraživanjem čovjek otkriva ovu božansku moć u sebi. Sljedbenici su mu simonovci. Hrišćanska tradicija među Isusovih sedamdeset apostola navodi nekolicinu koji su odstupili od Crkve postavši sljedbenici Simona Maga.
Gnosa, grčka riječ, izvorno je korištena u Platonovim filosofskim spisima i najčešće se upotrebljava da označi duhovno znanje prosvjetljenog čovjeka, koje se opisuje kao neposredno iskustveno saznanje o natprirodnom ili božanskom.
Gnostici su, pored vjere, naglašavali i važnost saznavanja o duhovnim stvarima, te smatraju da su ljudi božanske duše zarobljene u materijalnom svijetu. Materija je stvorena od strane nesavršenog ili zlog bića, Demijurga, koji se često poistovjećuje s Bogom Starog zavjeta, nasuprot Bogu Novog zavjeta. Gnostici zlo poistovjećuju s materijalnim, a dobro s duhovnim svijetom. Oni smatraju da se čovjek mora okrenuti sebi i posvetiti mudrosti (Sofiji) da bi spoznao svijet i oslobodio se njegovih okova. Istraživanje psihe je za gnostike prvenstveno bilo religijsko traganje. „Napustite traganje za Bogom, za kosmosom i sličnim. Umjesto toga, počnite od sebe. Zapitajte se ko i vama prisvaja sve kad kaže moj duh, moje srce, moj Bog. Pronađite izvore ljubavi, radosti, mržnje i žudnje... Ako pažljivo ispitate sve, naći ćete to u sebi.“ (Hyppolytus, Refutation of All Heresis). Logos-Hristos nije istovjetan s Bogom-Tvorcem, nego je njegova duhovna emanacija. Spasenje je čin spoznaje, potreban radi ponovnog vraćanja u harmoniju punoće (plerome). Smatra se da je autor nekanonskog Jevanđelja po Filipu izvjesni Valentin učenik: ‚‚Niti strahujte od tijela niti ga volite, ako ga se budete bojali, ono će zavladati vama; ako ga budete voljeli ono će vas proždrati i paralizovati.“ (Jevanđelje po Filipu). Iako ih je Crkva smatrala jereticima oni sebe nisu tako doživljavali, već kao ljude kojima je Gospod dao pamet da misle, a ne samo da slijepo vjeruju.
Postojbina proto-gnosticizma je bila Samarija, odakle potiču Simon Mag, Dositej i Menandar. Prvo je žarište razvijenog gnosticizma bila Antiohija (Saturnin), zatim Aleksandrija (Bazilid, Karpokrat); a poslije toga Rim, gdje je sredinom II vijeka djelovao najveći gnostički pisac Valentin, a istovremeno i Marcion, takođe blizak gnosticizmu po nekim stavovima. Najjači i jasan sukob između Velike Crkve i gnosticizma razbuktava se sredinom II vijeka, kad djeluje Valentin (145-160. u Rimu), vjerojatno najjači predstavnik gnosticizma. Posebno je središte bila i Edesa (u Istočnoj Siriji), sa Bardesanom (154-222). Pripadnost crkvi je dobra za mnoštvo, no pravi put do spasenja jest u posjedovanju gnoze, što je pogodovalo stanovitom religioznom individualizmu.
Dakle, od 4. vijeka gnosticizam postaje jeres, nije po propisanim pravilima države i njene crkve. Kiparski episkop Epifan, koji piše protiv jeresi, opisuje svoj susret s gnosticizmom u Egiptu, otprilike u doba nastajanja zbirke Nag Hamadi: I sam sam naišao na tu sektu, ljubljeni, te sam ove stvari čuo lično, iz usta gnostika. Te zabludjele žene nisu mi samo razotkrile svoje učenje, nego su me u svojoj besramnoj smjelosti pokušale zavesti ... No, milostivi me Bog spasio njihove zloće, stoga - pročitavši njihove knjige, shvativši njihove prave namjere i nedajući se time zavesti - pobjegao sam ne zagrizavši mamac, te sam smjesta o svemu izvjestio tamošnje episkope i pronašao one koji su se skrivali u crkvi. Njih otprilike osamdesetoro potom je protjerano iz grada, konačno očišćenog od toga korova (Epifanije).
Gnosticizam je bio iskorijenjen iz hrišćanstva u Rimskom carstvu, a uspio je preživjeti izvan granica Carstva, na područjima Azije. Sa bliskog istoka i Azije je uglavnom potisnit širenjem islama, iako su neke manje zajednice na terotoriji Iraka i Irana uspjele da opstanu do danas. Persijski gnosticizam je oličen u mandenizmu (naziv nastao od riječi: Manda = Znanje), koji se još uvijek u malom broju praktikuje u djelovima Iraka i iranske oblasti Khuzestan. Sirijsko-egipatski gnosticizam je uglavnom bio pod platonovskim uticajem. Stvaranje su opisivali kao seriju emanacija iz prvobitne supstance, što rezultuje nastankom materijalnog svijeta. Zato su zlo opisivali kao materiju koja je inferiorna božanstvu, to zlo su smatrali nedostatskom duhovnog uvida, prije nego samostalnom duhovnom silom. Zlo je smatrano najvećom udaljenošću od božanskog principa. Prema Evandelju po Filipu, gnoza izjednačava hrišćanina sa Hristom: Ko god postigne gnozu nije više hrišćanin nego Hrist. Evanđelje Istine uzrok straha i grijeha pronalazi u neznanju: Neznanje je donijelo tjeskobu i strah. A tjeskoba se zgusnula kao magla, tako da niko nije mogao da vidi. Zbog toga je greška moćna. Usljed neznanja ljudi žive u zaboravu, nesvjesno. Budući nesvjesni sopstvenog ja, oni »nemaju korjena«. Evanđelje Istine opisuje takvo postojanje kao košmar. Oni koji tako žive doživljuju »strah, zbrku i nestabilnost, sumnju i podjeljenost« jer su uhvaćeni u »mnoge iluzije«. Tako, usljed neznanja, oni žive: Kao u košmarnom snu, oni nekud jure ili iznureni nekud bježe, zadaju i primaju udarce, padaju s visina, lete vazduhom bez krila. Izgleda im kao da su u smrtnoj opasnosti iako ih niko ne goni, ili ubijaju svoje susjede, okaljavši se njihovom krvlju. I sve dok se iz ove pometnje ne probude, oni ne vide ništa osim svoje uobrazilje. Oni koji odbace od sebe neznanje, ne drže više do sna, već ih ostavljaju kao snove u noći. Njima je osvit spoznaja Oca. Jer svako u neznanju postupa kao u snu a sticanjem znanja se budi. Blago onome ko dođe sebi i probudi se. Onaj ko ostane u neznanju »živi u manjkavosti«, a manjkavost nestaje u ispunjenju znanjem: Kad čovjek dođe do znanja, njegovo neznanje nestaje samo od sebe; kao što tama nestaje kad se svjetlost pojavi, tako isto manjkavost nestaje u ispunjenju. Stoga je potrebno steći znanje da bi saznali ‚‚odakle dolazimo i kuda idemo".
Učitelj Silvan, čija su Učenja otkrivena kod Nag Hamadija, podstiče svoje sljedbenike da se odupru neznanju i besvjesnosti: ... i okončajte san koji vas teško pritiska. Odvojite se od zaborava koji vas ispunjava tamom... zašto tražite mrak kada vam je dostupna svjetlost ... Mudrost vas zove, a vi želite glupost ... budalast čovjek ... ide putevima želje svake strasti ... on pliva u željama života i tone ... on je kao brod koji vjetar baca tamo-amo, i kao slobodan konj bez jahača. Jer njemu je potreban jahač, koji je razum ... prije svega ... spoznaj sebe ... Silvan navodi i Isusove izreke o kucanju i traženju koju tumači u smislu duhovnog istraživanja i samospoznaje: Kucaj na sebe kao na vrata i idi po sebi kao po pravom putu. Jer ako ideš tim putem, nemoguće je da zalutaš... Otvori sam vrata da bi znao šta je... Što god otvoriš za sebe, otvorićeš.
Nasuprot gnosticima, Irinej razrađuje svoj pojam gnoze. Pozivajući se na Pavla, da »djelomično znamo i djelomično prorokujemo« (1 Kor 13), Irenej se obraća gnosticima, koji misle da su »ne djelomično, nego univerzalno dohvatili sveukupno znanje svega što postoji«. On ima poručuje neka se ne hvastaju znanjem onoga što je nevidljivo i što se ne da dokazati, nego neka nam najprije rastumače uzroke ovozemnih stvari, pa ćemo im onda moći vjerovati o onome što se ne vidi. Irenej svoj pojam gnoze poistovjećuje s crkvenom tradicijom. Istinito znanje (gnoza) je samo ono što su apostoli predali Crkvi i što se u Crkvi u suglasju čuva u njezinu vjerovanju: Prava gnoza je nauka apostola; stara uspostava Crkve po svemu svijetu; oznaka Tijela Kristova po nasljedstvima biskupa kojima su oni predali pojedinu mjesnu Crkvu; besprevarno čuvanje Pisma koje je do nas došlo; cjelovito razrađivanje, bez dodavanja ili oduzimanja; čitanje bez krivotvorenja; korektna i brižljiva egzegeza, u skladu s Pismima, bez pogibli i blasfemije; a iznad svega dar ljubavi, koji je dragocjeniji od gnoze, slavniji od proroštva, a nadilazi sve ostale karizme. Irenej je bio prvi teolog koji je upotrijebio načelo apostolske predaje kako bi se suprostavio gnosticima, odnosno dokazao nepostojanja tajne »gnoze«, koje se od apostola u uskom krugu usmeno prenosi: Apostolska predaja očituje se po čitavom svijetu, pokazuje se u svakoj Crkvi svima koji žele vidjeti istinu; možemo nabrojati sve koji su od apostola postavljeni za biskupe, i njihove nasljednike sve do danas. Da su apostoli imali nekakvo tajno znanje, koje bi odijeljeno i skriveno od ostalih naučavali pred savršenima, svakako bi prvo predali ovima kojima su povjerili i same Crkve.
U Persiji je gnosticizam bio zastupnjen i preko manihejskog učenja koje se kasnije proširilo Sirijom, Sjevernom Arabijom, Egiptom i Sjevernom Afrikom (gde ga je zastupao i sveti Avgustin od 373 do 382); iz Sirije se dalje raširilo Palestinom, Malom Azijom i Jermenijom. U Jermeniji je u 6. vijeku izvršilo uticaj na pavlićanstvo, a preko njega i na bogumilsko i katarsko učenje u srednjem vijeku. U 20. vijeku, nakon pronalaska mnogobrojnih starih rukopisa, od kojih su najpoznatiji apokrifni spisi iz Nag Hamadija, dolazi do obnovljanja interesa za gnosticizam. Među predstavnike ranohrišćanskog gnosticizma ubrajaju se: Simon Mag iz Samarije, Pont (rođen oko 85), Nikolaj, osnivač nikolajita, Kerint, savremenik Apostola Jovana, Menandar iz Samarije, Satornil iz Antiohije, Vasilid iz Aleksandrije (oko 125), Valentin iz Aleksandrije (160), Karpokrat (155-166), Kerdon, Markion od Sinope, Bardesan iz Sirije (154-222).
U neko novije vrijeme ima slučaj oživljavanja gnoze kao mistične nauke od pojedinih ruskih mistika, poput Gurđijeva i Uspenskog.
Letindor (www.letindor.blogspot.com)
No comments:
Post a Comment