Stvari su još čudnovatije nego što pretpostavljamo. Pod nazivom Sedam mudraca stare Grčke ne podrazumijevaju baš svi iste istorijske ličnosti no, oko nekih bi se mogli i složiti, a ako ništa nabrojaćemo ih i više od ovog broja. Nisu sve čisti filosofi definicijom kako smo već navikli posmatrati. To su ljudi iz javnog života starine čije su živote, djela i ideje njihovi savremenici smatrali najvišim uzorima u društvu za život čovjeka. Niti su svi iz istog društvenog sloja. Živjeli su i djelovali u vremenu unazad do samog Homera dakle do 8. vijeka prije naše ere. Nazivani su i gnomicima (γνώμη kao umna spoznaja ili mudra izreka). Platon će u svojim spisima nabrojati 7 imena (u dijalogu ,,Protagora” on navodi Mizona, a izostavlja Perijandra iz Korinta koji kaže: ,, Zanos može sve” ili: ,,Užici su prolazni, časno ime je besmrtno”):
1. Tales iz Mileta, koji kaže da je voda arhe (poput Homerova okeana), bio je astronom, trgovac, graditelj, matematičar, političar i filosof prirode, ugledni građanin koji kaže ,,Upoznaj samog sebe!”. Promijenio je smijer rijeke, odlučio izmjeriti visinu Keopsove piramide čekajući da dužina njegove sjene bude jednaka mu visini, zatim je izmjerio sjenu piramide (otud i Talesove teoreme o podudarnosti u matematici). Kaže: ,,Sve stvari su pune bogova”.
2. Bijant iz Prijene, tiranin, koji kaže: ,,Ljudi su većinom zli”
3. Solon, atenski političar, zakonodavac i pjesnik, koji kaže: ,,Ni u čemu ne pretjeruj!” ili: ,,Ako si naučio slušati znaćeš i zapovijedati”
4. Pitakos iz Mitilene, tiranin na Lezbosu, što će reći: ,,Uoči pravi trenutak!” ili: ,,Ni bogovi se ne bore protiv onog što mora biti” te: ,, Rado slušaj i ne govori mnogo!”
5. Kleobulos iz Linda, tiranin na Rodu, koji kaže: ,,Budi pohlepan u slušanju, ne u pričanju!” ili: ,, Najbolje je držati mjeru”
6. Mizon iz Heneja, seljak.
7. Hilon iz Sparte, efor, koji će reći: ,,Pokoravaj se zakonima!”
Diogen Laertije upravo govori o nesuglasici oko imena i broja mudraca jer, reći će, Meandrije umjesto Kleobula i Mizona, stavlja Leofanta, Gorgijadovog sina, iz Lebeda ili Efesa te Krićanina Epimenida.
Efor umjesto Mizona stavlja Anakarsa.
Neki drugi, opet, dodaju Sedmorici Mudraca i Pitagoru.
Dikearh nudi spisak sa četiri opštepriznata mudraca: Tales, Bijant, Pitak i Solon, ali dodaje i šest drugih imena: Aristodem, Panfil, Lakedemonac Hilon, Kleobul, Anakars, Perijandar, od kojih će probrati trojicu.
Jedni će dodati Akusilaja, sina Kabovog ili Argivljanina Skabra.
Hermip u svom spisu ,,O filosofima” nabraja ih sedamnaest, od kojih ljudi biraju sedam – jedan ovako, a drugi onako, npr. to su: Solon, Tales, Pitak, Bijant, Hilon, Mizon, Kleobul, Perijandar, Anakars, Akusilaj, Epimenid, Leofant, Ferekid, Aristodem, Pitagora, Las, sin Harmantidov ili Sisimbrinov ili Habrinov (kao što kaže Aristoksen iz Hermione), Anaksagora.
Hipobot u Spisku filosofa ubraja: Orfeja, Lina, Solona, Perijandra, Anakarsa, Kleobula, Mizona, Talesa, Bijanta, Pitaka, Epiharma i Pitagoru.
Kad sve saberemo, bilo ih je i preko dvadeset.
Tri Kralja
Stara je priča takođe, ali u vremenskom slijedu nakon ove prethodne, da su Persijski ili istočni Magi i zoroastri, istočno od Sumera (Babilon), nazvani takođe Tri Kralja, imali posebnu misiju. Oni nisu ni sveštenici, ni čarobnjaci, ni magičari, kako bi ih neki poistovjećivali. Prema pisanju starogrčkog istoričara Herodota pripadali su jednom od sedam medijskih plemena starog iranskog naroda, čija imena će izbledjeti dolaskom kralja Kira na presto. U Persiji prije i nakon tog vremena Mudraci ili Magi su bili na dvoru kao vladari, zatim vladarevi savjetnici, suci i drugo. U Persiji je i bila ta borba, da li će carstvom vladati Mudraci ili sam Kralj.
Znavši za rođenje Božanskog Sina u Jerusalimu krenuli su persijski Mudraci tamo prateći vitlejemsku zvijezdu, pa i kometu ili Veneru ili je pak svijetleća zvijezda bio sam Hrist. A i pokloni sa zlatom čemu Božanskom? Ljubitelji Božanske Mudrosti išli su tragom Jednog u čovjeku, kralju i Božanskom Biću. Na zapadu su kasnije nazvani: Baltazar, Melkior i Gaspar (Kaspar) ili istočnije: Rik, Yaius i Saman, ili pak još drugačije. Priča je više tajanstvena nego što se daje.
Zatim imamo i priču o znatno mlađa tri persijska mudraca, nasljednika zoroastrijaca i sufija:
1. Ibn Sina (Avicena), koji piše komentare iz Ontologije ili rasprave o Biću, gdje su suština i egzistencija bilo kog objekta jedno te isto, ali analizama ljudskog razuma odvojene, iza zastora je Prabiće, Bog ne može da ne postoji, On prethodi Univerzumu i prema njemu je transcedentan. Avicena je uticao na Albertusa Magnusa i Tomu Akvinskog čiji treći argumenat za dokaz egzistencije Boga s njegovim identičan. Njegova kosmoslogija je i angeologija, a škola i ezoterijska;
2. Suhrawardi, kojeg nadahnjuju sufiji. Njegova teosofija i škola se postepeno integrisala s filosofijom Ibn Sina, ali i sa gnostičkim doktrinama Ibn Arebija. Njegov otvoreni i neposredni način razgovora, neopreznost u izlaganju ezoteričnih doktrina pred raznovrsnim auditorijom, kao i njegova vanredna inteligencija kojom nadvladava druge u razgovorima, te njegova upućenost u filozofiju i sufizam (tesawwuf) doprinose da je stekao veliki broj neprijatelja, naročito među učenjacima islamskog prava. Pisao je na arapskom i persijskom jeziku. Bačen je u tamnicu u kojoj je umro 1191. godine. Po mišljenju Suhrawardija i drugih, mudrost ili teosofiju Bog objavljuje čovjeku preko poslanika Idrisa ili Hermesa, koji je kroz čitav srednji vijek smatran osnivačem filozofije i nauke. Ta je mudros podijeljena na dvije grane od kojih jedna stiže u Iran, a druga u Egipat. Iz Egipta je prešla u Grčku. Suhrawardi planira da objedini mudrost Zoroastra i mudrost Platona. U tom lancu prenošenja mudrosti značajno mjesto pridaje Asklepiju, Pitagori, Empedoklu, Platonu i drugim. Sljedbenici Seta (Šiti) su mudraci u bliskoj vezi sa hermeticizmom, kojima prethode i egipatski sveštenici kao posebna klasa, a djeca Hermesove sestre. Govori se o išraqi mudrosti (princip svjetla i princip tame) čije porijeklo je i prije Aristotela. Po Suhravardiju najviši po znanju su oni koji su se usavršili u diskurzivnoj filozofiji i postigli prosvjetljenje ili gnozu, koje naziva teosofima (hakīm muteellih) u koje ubraja Pitagoru, Platona, ali i sebe. Iznad ovih kategorija stoji hijerarhija duhovnih bića na čijem se čelu nalazi Pol (qutb) ili imam s kojima je sjedinjenje kao u krajnjoj tački. Suhrawardi nastoji da utvrdi Božansko porijeklo duše i ukaže na njeno sadašnje bijedno stanje, nastoji pokazati na koji način da duša pobjegne iz zemaljskog zatvora, odnosno iz „zapadnog egzila" i ponovo se vrati u svoje prastanište gdje jedino može naći mir i sreću. Čisto svjetlo Suhrawardi naziva Svjetlost svjetlosti, a Esencija Prve apsolutne svjetnosti, Bog, zrači konstantnom iluminacijom, a sva Ljepota dar je njegove Milosti. Mi smo u svijetu sijena, Anđeli (Meleki) su posrednici, a unutrašnji poslanik ili melek vodi Mudraca putem Istine. Neka njegova djela prevedena su u Indiji na sanskrit, a prije tog i na hebrejski jezik.
3. Ibn Arebi, rođen na jugu Španije u arapskoj potodici, koji su takođe znali za Aristotelovu Metafiziku i za druge grčke filosofe. Čuveni je sufi Mudrac i pjesnik. Sufizam je u osnovi gnoza i u krajnjoj instanci, kada se skine veo, Bog je taj koji u nama uzvikuje „Ja". Na persijskom i arapskom jeziku su iskazane sufijske mudrosti i stihovi, a Hafiz je značio vrhunski domet tog saznanja. Gete i Herder su se interesovali za sufizam. Ono što je uvijek bila unutrašnja istina sufizma formulisao je Ibn Arebi. Putujući Kordobom i Andaluzijom traži evlije da se s njima razgovara, provodio je vrijeme po raznim mjestima sjeverne Afrike gdje je susretao razne sufije i školovane ljude, a od velike važnosti mu je i susret s filosofom Averoesom (Ibn Rušdijem), očevim poznanikom, velikim interpretatorom Aristotela. Kasnije će prvi put posjetiti i Mekku, gdje mu je bilo „naređeno" da počne svoje glavno djelo El-Futuhatu el-mekijje (Mekkanske objave), u gradu Konji susreće svog najslavnijeg učenika Sadruddina Konjevija, koji će kasnije postati najpoznatiji komentator i pobornik njegovih djela na Istoku. Zatim se susreće s poznatim sufijskim šejhom Šihabuddinom Umerom Suhrawardijem, imenjakom učitelja iluminacije, koje često greškom zamjenjuju. Godine 1223. (621) Ibn Arebi se nastanjuje u Damasku, već daleko poznat u čitavom islamskom svijetu, pozivan i moljen od strane mnogih vladara i prinčeva da ih udostoji svojom posjetom. U svojim djelima raspravlja o metafizici, kaže: „Znaj da pisanje dijelova Futuhata nije proizašlo kao rezultat moga slobodnog izbora i moga voljnog razmišljanja, sve što sam napisao diktirao mi je Bog posredstvom meleka (anđela) inspiracije." Ibn Arebijevo djelo koje se najviše čitalo je Fususu-l-hikem (Dragulji mudrosti). Piše i o kosmologiji. Stil pisanja mu je nekad poetičan i veoma težak, zamršen simbolički jezik s neophodnošću ,,čitanja između redova”. U njegovim djelima uočavamo interpretacije aleksandrijskog hermeticizma u najuzvišenijem smislu koji nadmašuje tok formalnog kosmičkog manifestovanja, takođe i učenja koja pripadaju stoicima, Filonu, neoplatonistima i uopšte antičkim školama. Ova učenja on interpretirana na metafizički način i integriše u sopstvenu teologiju. Gnostička učenja su tu dobila metafizičku i transparentnu dimenziju, kao i kosmološke, fizičke i logičke ideje što je dobijaju, što ukazuje na bliskost i vezu svih formi znanja sa znanjem evlija i mudraca, kao što korijen svih nivoa stvarnosti uranja u Božanstvo. Za Božanskog poslanika kaže: ,,On je po Sebi poslao Sebi Sebe”. Univerzalni čovjek je i Logos. Stvaranje je kao izljevanje Bića na nebeske arhitipove, koje na taj način iz nebića ili iz „skrivene riznice" uvodi sebe u spoljašnju egzistenciju. Čovjek dolazi do spoznaje da je „Bog ogledalo u kome vidi sebe, kao što smo mi Njegovo ogledalo u kome On promatra Svoja imena i njihove osnove. Njegova imena nisu ništa drugo nego On Sam, a realnost inverzija. I zbog ovog upoznavanja Univerzum je stvoren. Kaže:
gdje god se upute kamile ljubavi
tamo je moja vjera i vjerovanje.
Letindor (www.letindor.blogspot.com)
Letindor (www.letindor.blogspot.com)
No comments:
Post a Comment