Knjigu ,,Biće i ništavilo" Sartr piše kao odgovor na Hajdegerov spis ,,Bitak i vrijeme". Ova dva toma Sartrove knjige razmotriću kroz pitanje njegova shvatanja Slobode, jer stalno je pitanje čovjeka – Da li je on i na koji način jeste, ako uopšte i jeste Slobodan? Je li Sloboda data ili je data ne-Sloboda, ili da li je Sloboda tek mogućnost za koju se trebamo izboriti da bi je posjedovali ili da bi u njoj egzistirali? Jesmo li došli iz neslobode ili pak iz Slobode? Je li čovjek sebi za leđima ili ga stvara viša sila koja je njemu tuđa? Opet, da li smo rođeni Slobodni a svud živimo u okovima? kako bi rekli francuski prosvjetitelji. Teško je čak i formulisati pitanje o Slobodi, dokle uopšte ona doseže. Sartr kao veliki i dubokoumni evropski mislilac, priznaće mu to čak i veliki Indijci, i Osho, značajno se bavio ovim problemom na jedan originalan način, čak je svoje ideje pokušao provesti u praksi stajući na put ondašnjem socijalističkom režimu, kojem je i sam pripadao. Kaže, izdali su izvorna načela revolucije.
Ti pojedini mislioci ili mudraci Istoka fascinirani Sartrovom misli kažu da je za krajnje nedoumice on trebao ipak doći njima po ključeve, jer nije da nema rješenja za čovjekovo ništavilo postojanja, nije baš da nikakva svrha ne postoji našem življenju, sve nije promašaj kako je to u konačnici objelodanio Sartr.
Cilj je savladati izvjesne dualizme koji filosofiju čine nejasnom monizmom FENOMENA. Dualizam suprostavlja unutrašnje spoljašnjem, ali pojave nisu ni unutrašnje ni spoljašnje, pojava upućuje na niz pojava a ne na skrivenu stvarnost. Dok se vjerovalo u noumenalno pojava je bila čist negativ, ono što nije Biće. Ali ako više ne vjerujemo u Biće IZA pojave tad pojava postaje puni pozitivitet i mjera Bića (za Sartra). Tako dolazimo do ideje FENOMENA. Fenomen apsolutno označava sebe sama, pojava ne skriva Suštinu, ona jeste Suština. Fenomenologija je bilo šta drugo nego nominalizam, a Suština je samo veza pojava, razlog serije. Predmet predstavlja seriju svojih pojava kao beskonačnih što kao nova suprotnost konačnog i beskonačnog zamjenjuje dualizam bića i pojave. Struktura pojave, to unutar jeste razlog serije, a sama serija kao nešto potpuno izvan nikad se neće i ne može pojaviti kao Biće koje se ne pojavljuje u pojavi. Ovo je na nov način suprostavljeno unutrašnje sa spoljašnjim. Takođe, izvjesna moć prebiva u fenomenu i daje mu njegovu transcendenciju. U teoriji fenomena pojava ne upućuje na kantovski pojam noumena, jer nema ništa iza pojava i ona označava sebe samu, može da bude podražavana samo svojim vlastitim Bićem – to nije tanka opna ništavila koja odvaja Biće-Subjekt od Bića-Apsoluta. Dakle, legitimno mi tražimo Biće pojavljivanja.
Biće je, dakle, sartrovski rečeno, POJAVA. Prvo Biće koje susrećemo u našim ontološkim istraživanjima jeste Biće POJAVE. A da li je ono samo pojava? Konkretan fenomen (pojavno) po Husserlu uvijek se može prevazići ka njegovoj Suštini, ka njegovom Biću, što važi i kod Hajdegera: od Bivstvujućeg (vidljivo postojećeg) ka fenomenu Bivstvovanja. Predmet ne skriva Biće kod Sartra i uzaludno bi bilo obraćati se predmetu da bi se shvatilo njegovo Biće. Postojeće označava sebe sama kao organizovan skup svojstava, a ne neko Biće. Ono je Biće koje treba biti otkriveno, nije otkriveno Biće. Hajdeger kaže da mogu prevazići fenomen prema njegovu Biću. Ali taj fenomen je već Biće, nešto otkriveno. Fenomen ne može sakriti Biće niti je fenomen pojava koja upućuje na neko različito Biće. Fenomen se samo pokazuje na temelju Bića. Takođe, Biće treba da izbjegne fenomenalni uslov da postoji samo ako se otkriva.
Tek SVIJEST je način posebnog saznanja, intiman smisao ili samosaznanje dimenzija transfenomenalnog bivstvovanja subjekta, samo ukoliko SVIJEST jeste, a ne ako je tek spoznato. SVIJEST je nešto različito od saznanja usmjerenog na sebe. Filosofija treba istisnuti stvari iz Svijesti i uspostaviti nov odnos Svijesti sa Svijetom. Saznavajuća Svijest može biti samo saznanje svog predmeta, npr. postojanje stola ,,za-mene” , a ne po-sebi. Svođenje Svijesti na saznanje o tome da ima Svijest o Svijesti o predmetu ili objektu, ubacuje nas u dualitet subjekt-objekta i beskonačnog stepenovanja refleksije pa imamo i nužnost beskonačne regresije: idea ideae ideae, itd. što bi bio apsurd. Svijest o sebi nije dvojna, ta Neposredna Svijest je poželjna za razliku od ove reflektovane, jer ona mi ne dozvoljava da sudim, da se ponosim, da se stidim i slično. Zadovoljstvo ne može da postoji prije svijesti o zadovoljstvu, dakle, Svijest prethodi refleksiji. Tu se radi o Svijesti koja je SAMOSVIJEST, a ne o svjesnosti sebe kao fenomena. Zadovoljstvo ne smije biti predstava već PUN DOGAĐAJ. Nema Svijesti koja bi potom bila podložna zadovoljstvu, Biće postoji tek potpuno, a sama Svijest podržava svoju Suštinu. Svijest nema drugu motivaciju osim nje same, to nije nešto polusvjesno.
SVIJEST egzistira spontano, ona prethodi ništavilu i proizlazi iz Bića. Ona je Apsolut i egzistencija je u njoj. PERCIPI nas vodi do PERCIPIJENSA čije nam se Biće otkriva kao SVIJEST, Prvo Biće ili Apsolut. Prema Apsolutu svaki fenomen je nešto niže, a to nije više subjekt već vlastita ,,imanencija u sebi” - SUBJEKTIVITET. Od ovog časa umakli smo idealizmu gdje se Biće mjeri saznanjem, što se podvrgava zakonu dualiteta. Dakle, mi imamo jedno Biće koje izmiče saznanju i koje ga utemeljuje te ovaj način saznanja je struktura samog Bića. To je TRANSFENOMENALNO BIĆE. Biće fenomena smo nazvali PERCIPI, i vidjećemo da li je Biće Svijesti dovoljno da nam ga vrati. Relativnost i pasivnost bi bile karakteristike ovog ESSE, jer izvor nisam ja, ni osnova ni tvorac. Afektovani smo pasivnošću, moje biće je ,,primljeno biće” i zato sve pada u Ništavilo. Tvorevina nema sopstvenu nezavisnost i u tom smislu je NIŠTAVILO. A SVIJEST – ona ne može djelovati ni na šta, tako i Berkli održava Ništavilo Bivstvovanja. Jesmo li svoji?
Ovoj Prvoj Supstanciji ili Aristotelovom Petom elementu Husserl daje svojstva SVIJESTI i svojstvo STVARI, za Sartra je to samo stvaranje jednog hibridnog (vještačkog) Bića koje ne može biti dio Svijeta. PERCIPI podrazumijeva zakon Bića relativnosti. Sve bi bilo shvatljivije kad bi Bića bila svoja vlastita spoljašnjost no, ovdje to nije slučaj, kaže Sartr. Greška fenomenologa je da su predmet sveli na sukcesiju načina bivstvovanja. Biću nije dato ono što mu pripada. Ako Biće pripada SVIJESTI, sam predmet je NE-SVIJEST. Dakle, mi nismo Biće, a ni Husserlov aristotelski HYLE (presokratovski Eter) nije u stanju da nas izvede iz naše subjektivnosti. Biće predmeta je čisto NE-BIĆE, NEDOSTATAK. Biće nam uvijek izmiče. I kako nešto što je odsutno može biti realno?
SVIJEST može biti samo svijest o sebi, a ne o nečem drugom jer ona to više ne bi bila. Biće je svuda, reći će Sartr, SVIJEST je jedno Biće za koje je u njegovom Biću u pitanju njegovo Biće ukoliko ovo Biće podrazumijeva jedno drugo Biće različito od njega samog – to je TRANSFENOMENALNO BIĆE, gdje Biće onog što se pojavljuje ne postoji samo ukoliko se pojavljuje, kako bi mislio Berkli, već to Biće jeste PO-SEBI. Samo SVIJEST može prevazići ono postojeće, a ne sama sebe, zato svijest nazivamo ONTIČKO-ONTOLOŠKOM, svugdje je, a nigdje.
Već kod Hajdegera Svijest je predontološko razumijevanje, predpojmovno i bez potrebe za razjašnjavanjima. Dakle, Biće Svijesti je radikalno drugačije od Bića Fenomena. Imamo taj predrefleksivni COGITO i zatim Biće Fenomena kao dvije potpuno odvojene regije Bića. Ali, koja je njihova istinska veza u pojmu Bića. SVIJEST nije mogla izaći iz svoje subjektivnosti. Mi moramo izbjeći i materijalizam i idealizam nečim trećim. JASNO VIĐENJE FENOMENA BIĆA često je zamućivano jednom vrlo neodređenom predrasudom – KREACIONIZMOM. Kako? Od samog stvaranja od strane ,,drugog” Biće se uvijek javlja okaljano izvjesnom pasivnošću. Isto tako, kaže Sartr, ne treba misliti da Biće samo sebe stvara, jer bi ono tako prethodilo sebi. Biće nije ni pasivnost ni aktivnost, to su ljudski pojmovi. Naročito, Biće nije aktivno. Nema afirmacije u previše punoće. Biće nije odnos prema sebi već je SOPSTVO, imanencija koja se ne može stvarati, afirmacija koja se ne može afirmisati, djelatnost koja ne može djelovati. Jer Biće JESTE PO-SEBI. Refleksija u ovom Biću se gubi u Sebi, Biće je sobom ISPUNJENO i Sebi neprozirno, Biće jeste to što jeste. Biće po-sebi nije princip identiteta već je posebna regija Bića, to je sintetički princip. Biće Svijesti tek treba da bude to što jeste. Biće po-sebi nema više Tajni, to je SINTEZA, puna pozitivnost bez ikakve negacije. Svijest o nečem je vremenita, a Biće PO-SEBI nije vremenito, ono nije ni moguće ni nemoguće već ono JESTE. U ovom području mišljenja uočavam mogućnost postojanja Slobode.
Dakle, dva su oblika Bivstvovanja: Biće PO-SEBI i Biće ZA-SEBE. Kantovski. Pa i platonski. Nebiće će odrediti odgovor i naš problem se usložnjava s ovim. Nebiće se uvijek pojavljuje u granicama ljudskih očekivanja, kao mogućnosti, no ne treba im dati važnost zato, LOMNO (destrukcija) je jedno biće, a ne Čitavo Biće koje je iznad svake destrukcije. LOMNOST je mogućnost nebivstvovanja i dolazi u Biće preko čovjeka. Dakle, destrukcija je isključivo ljudska stvar, nije kao misao već kao objektivna činjenica. Intuiciji se nudi treperenje Ništavila. Nebiće ne dolazi tek negativnim sudom već ono samo uslovljava i podržava negativan sud. Negacija nikad neće proizaći iz Bića. Ništavilo je prvi uslov upitnog stava, ono progoni Biće. Još tražimo smisao ovog Ništavila u koje nas je pitanje ubacilo. Biće i Ne-Biće su komplementarni kao ,,svjetlo i sjenka” i moraju se razmatrati skupa. Kao kod Platona dvojnost svijeta i pojmova, ne u smislu dualiteta svjetova već jednosti ili monizma.
Svjetlo i sjenka su istovremeni pojmovi kod Sartra. Biće stvari se sastoji u otkrivanju njihove Suštine. Biće se vraća u svoj temelj. Dakle, po mom mišljenju ovo bi mogao biti put ka Slobodi koja već postoji, ali nije osvojena, ona je tu, ali je još nemam. Biće kao NEODREĐENOST prethodi svakoj određenosti.
BIĆE je uslov svih struktura, ono nije neka posebna struktura, Čisto Biće i Čisto Ništavilo su tako jedna te ista stvar, a različiti kroz Biće i Nebiće no, razlika ovdje nije određena jer Biće i Nebiće konstituišu isti momenat. Biće je temelj na kojem će se pokazati karakteristika svih fenomena.
Nebiće nije suprotnost Bića, kako bi bilo kod Hegela u dijalektici, već je Nebiće KONTRADIKCIJA Bića. Dakle, mi smo već svojim postojanjem u fenomenu kontradiktorni. Biće je prvo postavljeno zatim negirano i tu mu je prednost nad Ništavilom. Prema tome, NIŠTAVILO jeste negiranje Bića. Ništavilo nije Sloboda već je Sloboda prevladavanje Ništavila i spajanje u sebi s Bićem (posteriornost Ništavila prema Biću). Biće je prazno od svakog drugog određenja, osim identiteta sa samim sobom, a Ne-Biće je prazno od Bića.
Sartr kaže da moramo paziti da nikad Ništavilo ne uzimamo kao izvorni PONOR iz kog bi se Biće uzdizalo. Naše Ništavilo uvijek pretpostavlja prethodnu specifikaciju Bića, Biće prethodi Ništavilu i utemeljuje ga. Dakle, i SLOBODA, zaključujem u ovom tekstu, utemeljuje isto. Ništavilo vuče svoju djelotvornost iz Bića pa kažemo da je Ništavilo progonjeno od Bića, ono svoje Biće dobija od Bića.
Čovjek je Biće-DALJINA, on osvaja sam sebe u kretanju POUNUTRAVANJA. Ništavilo nosi Biće u svom srcu. U Ništavilu samom je NEGACIJA Bića (ili SLOBODE). Prema svemu rečenom mi SLOBODU izvorno posjedujemo i ona posjeduje nas no, dali smo se u NUŽNOST. Sloboda je tu kad se osvjetli Ne-Biće. Ovo Ništa je za Sartra NESAVLADIVO jer nije prepreka koju treba savladati. Otud strijepnja kod Kjerkegora i Hajdegera, od ovog Ništa. Strijepnja je tek specifična svijest o Slobodi i nije dokaz ljudske Slobode. Kad postanemo STVAR strijepnja iščezava i predajemo se STRAHU. Ovo Ništa utemeljuje Slobodu, a kakvo je - to ne znamo. Strijepnja govori da je čovjek uvijek Ništavilom odvojen od svoje Suštine, strijepnja je prepoznavanje moje mogućnosti. Mi sami smo strijepnja i strijepnju ne možemo savladati. Može se živjeti i u lošoj vjeri, kaže Sartr – dozvoljena je laž, kao u psihoanalizi. Tek u IDENTITETU sa sobom dolazimo do pojma Boga kao totaliteta. Bog jeste to što jeste. Ljudska stvarnost je trpeća u ovom Biću. Biću za-sebe nedostaje biće po-sebi, a obratno nije slučaj. Biće za sebe treba da se TRANSFORMIŠE. Ljudska stvarnost i jeste i nije, moguće je nadilaženje. Biće za-sebe je konstantno PROGONJENO Bićem po-sebi. Biće dekartovskog ,,kogita” je Biće za-sebe, vremenitost, jedna organizovana struktura. I nama treba EKSTATIČNOST kao izlaženje iz vremena. Vremenitost pripada Biću koje je izvan sebe, a VRIJEME je tek PSIHIČKO, REFLEKTIVNO. Saznanje nam treba INTUITIVNO, a postoje i instrumenti kojima se koristimo na tom putu koje potom odbacujemo, poput rasprave. INTUICIJA je SACHE, kao prisutnost stvari.
Je li Sloboda van vremena? Biće po-sebi ne raspolaže vremenitošću. I univerzalno vrijeme dolazi u Svijet preko Bića za-sebe. Takođe ja sam i Biće za-drugog, fakticitet. Tijelo nije za nas prvo, ono samo manifestuje individualnost i slučajnost našeg izvornog odnosa sa stvarima. Tijelo može da bude nadiđeno, kaže Sartr. Biram način na koji konstituišem svoju nemoć, moj izbor, jer nema SLOBODE bez izbora. Biće za-sebe se određuje djelovanjem, a SLOBODA je prvi uslov djelovanja. Mi nismo Slobodni da prestanemo biti Slobodni. Mi prikrivamo sebi svoju Slobodu jer tako prikrivamo sopstveno Ništavilo. Čovjek stalno sebi pokušava odbiti svoju Slobodu, a Sloboda jeste čovjekova jer je NEPOTPUN i treba DJELOVATI. Čovjek kroz DJELOVANJE se poništava na putu Bića.
Slobodna Volja je za Sartra MOĆ PONIŠTAVANJA, a ne neka autonomnost koju treba braniti. Sloboda je identična sa mojom egzistencijom. Izbor je u Svijetu, nije u Ništa. Biće za-sebe se hoće oteti svojoj izvornoj slučajnosti, njemu treba otpor koji mu pruža svijet. Mi radimo kontra ako samo učvršćujemo sopstvenu egzistenciju SLUČAJNOSTI. Apsolutno sam slobodan i odgovoran, ali samo u SITUACIJI. Moja Sloboda mi je dala STVARI. U punoći Bića po-sebi, za Sartra, Sloboda gubi smisao i nema potrebe za njom, u čemu nisam saglasan bar na ovom nivou saznaja ili svjesnosti, a i prethodno sam rekao da je Sloboda u samom Biću. Ni smrt nije moja već uvijek nekog drugog, reći će Sartr. Smrt nije prepreka mojim projektima. Sve što mi se događa jeste moje. Rat je samo moj. Odgovoran sam za sve osim za svoju ODGOVORNOST, jer nisam temelj svoga Bića. Ali, ja ne mogu da ne biram, pa biram čak i da budem rođen. SLOBODA je kod Sartra istovjetna s NEDOSTATKOM.
Čovjek se gubi kao čovjek da bi Bog mogao da se rodi, ali ideja Boga je kontradiktorna, reći će Sartr, i mi se gubimo uzalud; zato, čovjek je beskorisna strast, reći će.
Šta reći? Sloboda je Tajna, najveća tema i ropstvo dok god se pitamo. Vjerovat ću Sartru, vjerovat’ i drugima. Slobodu svi ne vide isto, neki je pak nikako ne vide pored nužnosti. Ali vidjeti nužnost u samoj sebi zar nije Sloboda? pitam se ja. Duboko osjećam je al’ još nisam taj koji je zaslužno prošao u njene nesagledive predjele. Pomišljam, jeste mogućnost, Slboda je Svrha i sama Suština sveg postojanja, cilj je ako ciljeva ima. Recimo, u ovu borbu krećem filosofski, jer Ona je Ta, Božanska moj oklop i svjetlosni mač u kojem se stapaju dan i noć, a život je Bajka.
,,Biće i ništavilo" (tom 1, tom 2), Žan Pol Sartr, NOLIT, Beograd, 1984. god.
Letindor (www.letindor.blogspot.com)
No comments:
Post a Comment