Tik Johan Ludvig

Johan Ludvig Tik (1773-1853), veliki njemački romantičar, jedan od najbliskijih Novalisovih prijatelja, rođen i umro u Berlinu. O ogledu o „gubljenju stvarnosti“ među prvima progovara i njemački romantičar Ludvig Tik. Po njemu, to „gubljenje stvarnosti, koje tek nejasno osjećamo u romantičarsko doba, izrasta u glavni problem u industrijalizovano zrelom dobu kapitalizma“. Kod Marksa, malo mlađeg mu savremenika, bilo je govora o takvom, a i višestrukom otuđenju čovjeka. 

Tik je studirao na različitim univerzitetima, putovao u različite zemlje. Važno mjesto u istoriji njemačke književnosti zauzimaju njegove drame, kritike, naučni spisi, izdavački i prevoditeljski poduhvati - prije svega srednjovekovna njemačka poezija, zatim englesko pozorište, Servantesov Don Kihot, dovršava Šlegelove prevode Šekspirovih djela, dopadljive su, duhovite i realistične njegove novele, piše i bajke (Djeca u carstvu čuda). On kaže da nekidašnja djeca, sad odrasli, više ne vjeruju u čuda. Tako Marica zalazi u vilinski svijet, upoznaje bića koja odrasli ne prepoznaju, niti ih primjećuju, jer u njih ni ne vjeruju.

,,Debeli slone, rastegni surlu", reče dijete oblaku koji se razvlači, i oblak posluša.  To piše Tik.

Iz njegove pjesme: ,,Čuda  Ljubavi” evo i jedne strofe:

    nek se Ljubavi ne nada

      ko u mutnu zbilju tone;

       zlatni časi, puni sklada,

        onoga se uvijek klone

         ko se brine, ko se jada.

          Kog ta zemlja isisava,

           vid mu sjenka zarobljava;

            sve što pjesnik ikad sniva

             slijepi jadnik taj naziva:

              svijet u kome bajka spava ...

Iz pripovjetke Tajanstveno brdo: 

,, …  pored livada i polja svjetlucala je velika rijeka kao moćan Duh. Otac mi je bio gradinar u dvorcu i namjeravao da i mene nauči svom zanatu; iznad svega je volio biljke i cvijeće, danima neumorno se starao o njima i njegovao, čak išao tako daleko tvrdeći da s njima može i da razgovara; da uči iz njihovog rastenja i napredovanja, iz različitog oblika i boje njihova lišća. Ja nisam volio taj baštenski posao, … “

Čitajući Novalisov nedovršen roman Tik govori kako romantičarski duh uvijek uobliči neki vid totaliteta, i nije važno pri tom što se u drastičnoj mjeri tako udaljava od realnosti jer: ,,za njega su sve zagonetke riješene, zahvaljujući magiji fantazije on može da povezuje sva doba i sve svjetove, sve se pretvara u čuda.”

Letindor