Biće kojeg uzimamo za zadatak uvijek smo mi sami reći će Hajdeger. Bitak tog Bića uvijek je samo moj. Mi ne možemo u om smislu uzeti pojam egzistencije koji izvorno ontološki znači ,,postojanje “, što Biću bitno ne pripada. Da bismo izbjegli oko toga zabune mi ćemo naziv ,,existentia“ označiti izrazom ,,postojnost“ (opstanak) te egzistenciju dodijeliti tek Tu-Bitku. Dakle, BIT Tu-Bitka je u njegovoj egzistenciji kao način na koji on može biti, a ne nešto što bitno ili kao svojstvo pripada samom Biću koje izgleda ovako ili onako. Egzistencija je način Tu-Bitka kojim se označava to Biće, a ne da se izražava njegovo ŠTA stvari. Tu-Bitak ne smije biti shvaćen kao rod pa je postojećem Biću njegovo Bitak ravnodušan. Tu-Bitak je moj. Tu-Bitak nije naprosto postojeće, iako uvijek ima sebe. Ovdje je jasno uočiti Hajdegerov horizont posmatranja u vremenu unutar kojeg se prostire samo postojanje. Biće u svom Bitku samo sebe bira, stiče, samo sebe može izgubiti i sebe još ne steći. Jer je vlastito. Na neki način Hajdeger ovim potvrđuje da je čovjek kao Biće u svojoj dubini ili suštini potpuno Slobodan, sebeodređujući. Nepravost Tu-Bitka ne znači nešto ,,manje“ Bitka, nepravost određuje Tu-Bitak prema njegovoj mogućoj potpunosti. Ovdje rečeno čovjek nema nikakvu odgovornost prema samom Bitku i vidjećemo dalje kako se odvija analiza Tu-Bitka. Tu-Bitak tek zainteresovan za svoje postojanje može da uživa. Vazdanje je vlastitosti i egzistencija sama je istaknuta ispred esencije. Samo Biće nam je nejasano i tek otološkom analitikom Tu-Bitka mi imamo neki trag. Sigurnim zadavanjem Bića pala bi svaka mogućnost da se Bitak tog Bića privede razumijevanju. Tu-Bitak određuje sebe kao Biće uvijek iz neke mogućnosti kojom on jest i nju (mogućnost) u svom Bitku nekako razumije. I tu se temeljno dešava ustrojstvo egzistencije Tu-Bitka. Iako neodređen Tu-Bitak ovdje već ima pozitivan fenomenski karakter Bića, to nije Ništa. Ono pozato postaje ontički blizu, ali ontološki sve dalje. Ovakvim ulaskom u egzistenciju Bitka kroz Tu-Bitak Hajdeger će naznačiti ,,egzistencijale“ koji nisu određenje Bitka Bića nazivano kategorijama. Biće jest neko Ko (egzistencija) ili neko Šta (postojanost u najširem smislu). Egzistencijalna analitika Tu-Bitka slijedi prije svake psihologije, antropologije i pogotovu biologije. Bitak osobe ne možemo pretvoriti u subjectum jer osoba nije stvar prirode, nije supstancija niti je predmet, kako će nagovijestiti i Husserl. Akt nikad nije neki predmet, reći će i pjesnik Šiler. Akti pripadaju samom izvršenju i dati su u refleksiji, reći će on. Akti su nešto nepsihičko. Intencionalni su akti koji će stvoriti osobu koja nije bitno predmet kako mi objektiviramo. A to naše shvatanje psihičkog identično je s depersonalizovanjem, reći će Hajdeger. Osoba je data tek kao izvršitelj intencionalnih akata povezanih jedinstvom nekog smisla. Psihički Bitak nema nikakve veze s osobnošću. Akti bivaju izvršavani, a osoba je izvršitelj akata, možda, samo to izvršanje viđeno refleksijom. Ali, koji je ontološki smisao tog ,,izvršavati“? Postavlja se pitanje o Bitku čitava čovjeka koji se uobičajeno shvata kao tjelesno-duševno-duhovno jedinstvo. No, tijelo, Duša i Duh mogu tek imenovati područje fenomena tematski razdvojenih zbog proučavanja. Mi smo se tu već opredjelili za određenu ontološku nebitnost ili neodređenost samog Bitka. Mi Bitak ne možemo odrediti tek sumativno ovog troje, a njih će nam valjati čak i ponovo odrediti po Hajdegeru. Jedna jedinstvena Ideja mora biti pretpostavljena. Ono što nam zakrčuje put po Hajdegeru jeste naša neprestana orijentacija na antičko-hrišćansku antropologiju čiji su ontološki temelji nedovoljni. Čovjek je nešto što seže više od samog sebe, reći će i hrišćanska dogmatika, ali ova ideja transcendentnosti, da je čovjek više nego razumsko biće (animal rationale), neće postaviti i ontološko pitanje samog Bitka. Takođe, sve govori i od antike da je Logos vrsta Bitka koji za nas nosi i tamnu ili neosvjetljenu stranu. Rečeno je da čovjek svoj uzor ima u Bogu i da je stvoren po Njegovoj ,,slici“. I ovdje vidimo da je čovjek zaboravljeno pitanje, i od grčke definicije i od kasnijih teoloških putokaza. On se uzima kao razumljiv po-sebi. I kogitacije Dekartove uz ovo naslijeđe ostale su isto neodređene ili se neizričito uzimaju ,,razumljivim po-sebi“. Sve ovo u istoj mjeri vrijedi i za psihologiju. Izostali ontološki temelji se ne mogu nadoknaditi ugradnjom antropologije i psihologije u neku opštu biologiju kao ,,nauku o životu“. Život se ne da odrediti, to nije puko postojanje niti je Tu-Bitak, ali kroz Tu-Bitak je bitno dostupno. O ontološkim temeljima ne možemo odlučivati preko empirijske građe. Mi sa svim tim imamo poteškoću dobijanja jednog prirodnog pojma svijeta. Naša svakidašnjost se ne poklapa s tom primitivnošću, reći će Hajdeger. Od pozitivnih nauka nemamo šta posebno od tog očekivati. Ontologija svoj doprinos može dati indirektno. Nauka ne misli, reći će Hajdeger.
Letindor (www.letindor.blogspot.com)
No comments:
Post a Comment