Da bi bilo bilo čega pa i samog Prvog Bića neki ,,opstanak” (Tu-Bitak) je neophodan. Sam Bitak NIJE, ali jeste u vremenu kroz opstanak ili opstajanje. Ovaj hajdegerski put Istini može biti i predivan u sferi mišljenog, ali je i pitanje šta i koliko sve to može da znači. Ontologija i fenomenologija kod Hajdegera se zbližavaju. Hajdeger govori o opštoj ontologiji, a pitanje koje nam se uz to postavlja je i: Da li je ontologija uistinu fundamentalna? Ovim pitajem baviće se temeljnije Levinas.
Hajdeger neće reći čovjek već Tu-Bivstvovanje ili Opstajanje (njem. das Dasein), kao jedno određeno bivstvujuće (ein Seiendes), a ne jedno određeno Bivstvovanje. Tu-Bitak nije tek neko obično Bivstvujuće pored svih ostalih, ono je samorazumjevajuće, dakle, imamo ovdje predontološko razumijevanje Bivstvovanja. Čovjek kao Tu-Bitak ne izražava ono ,,šta” kao nešto određeno. Oo njeačko ,,da” ne označava samo Tu, već i Sada temporalno. ,,Dasein” se u njemačkoj filosofskoj tradiciji, od Volfa i Lajbnica, prevodio kao poput latinskog existentia, u smislu postojanja i uopšte Bivstvovanja nasuprot Biti ili Suštine (essentia, njem. wesen) ili nasuprot tako-Bivstvovanju (sosein), što se nije pripisivalo tek čovjeku. Kant nije razlikovao Sein i Dasein, tj. Bivstvovanje i Postojanje. Hegel jeste to razlikovao ali se kod njega Dasein nije odnosio samo na čovjeka. Od Jakobija, Fihtea, Fojerbaha i drugih, pa i Jaspersa, ,,dasein” se sve više odnosi samo na čovjeka, kao specifično ljudski način Bivstvovanja. Dakle, pojmove ,,dasein i existentia” Hajdeger će isključivo vezati za čovjeka. Egzistencija je mogućnost Tu-Bivstvovanja da to bude ili ne bude ono samo, bez obzira je li u tu mogućnost samo dospjelo ili je u njoj izraslo. Otud ,,egzistencijalna analitika Tu-Bivstvovanja” kao istraživanje ontološkog karaktera, što nije isto što i filosofska antropologija već ,,fundamentalna ontologija” za pitanje smisla Bivstvovanja uopšte, kao početak i kraj univerzalne fenomenološke ontologije, pitanje o smislu Bivstvovanja čovjeka. Ovdje se polazi od sebe i ne proizvoljno, već od jednog konkretno Bivstvujućeg.
U svagdašnjosti Bitka je upravo Tu-Bitak koji je uvijek neko ja, ali to ne smije odvesti u mnijenje. A ako je uvijek moj, on onda najčešće i nije sam, reći će Hajdeger. Ontički nije problem reći da sam to ja, ali ontološki je drugačije. Ova esencijalna određenost Tu-Bitka kao Ličnosti se mora shvatiti egzistencijalno i kao supstancija, a ne Duh koji bi bio sinteza Duše i tijela. I sam Svijet je Tu-Bitak, zajednički svijet kao u-Bitak i su-tuBitak sa Drugima. Drugi se dokuči u unutarsvjetskom, ali se sreće i prije. U Tu-Bitku je prvo susretanje Bića u neodnošenju, a naknadno može biti i s drugima. Su-Bitak je već samotnost, egzistencijalno određenje Tu-Bitka, mogućnost da Tu-Bitak susreće Drugog. Izostanak (ravnodušnost) i otišlost (tuđost) su modusi su-Bitka. U odnosu prema Drugome Hajdeger uvodi i pojam ,,skrb”, a ne tek ravnodušno zajedno pojavljivanje, neticanja jedn drugoga skupa bivstvujućih. U brigovanju skrb kao modus ima dvije mogućnosti: može drugomu oduzeti brigu i uskočiti umjesto njega koje se povlači da bi se toga rasteretilo. Sem podvlašten Drugi tu može postati i ovisan, a vlast prećutna i skrivena. Ta uskačuća skrb, koja oduzima ,,brigu”, određuje skupa-Bitak u širokom opsegu i ponajviše se odnosi na brigovanje oko Priručnoga. Postoji i prava briga koja iskače naprijed ne da bo oduzela Drugom brigu već da bi je vratila kao takvu, pomaže Drugom kao takvu da postane sebi transparentan u svojoj brizi i za nju slobodan. Bezobzirni su-Bitak računa sa Drugima, ali ne računa na njih ozbiljno da bi htio imati posla s njima. Drugi jesu to čime se bave. Ove tendencije su-Bitka su njihovo ,,SE”, vlastiti način na koji se jest. To je riga prosječnosti. Ovo ,,SE” se unaprijed određuje i oduzima odgovornost svakom pojedinom tu-Bitku. SE može sebi priuštiti da se stalno poziva a jega, ono ponajlakše može odgovoriti na sve, jer nije niko ko treba da stoji iza nečega. To uvijek bijaše ,,SE” a da ne bijaše niko. Svako jest Drugi i niko nije on sam, SE je niko. SE je puko postojeće jednako malo kao i tu-Bitak uopšte. SE-ličnost kao egzistencijali se razlikuju od prave Ličnosti posebno uzete. Tako je Bitak-u-Svijetu postao vidljiv u svojoj svakidašnjosti i prosječnosti. Tu-Bitak se otkriva u njegovoj prepuštenosti samog ,,TU” u njegovu Da-jest, kao ,,bačenost ili faktičnost prepuštanja” tog Bića u svoje TU. Biće s karakterom Tu-Bitka jeste svoje TU kojim se zagospodari svojim znanjem i htijenjem u raspoloživosti. RASPOLOŽENJE spopada, ono ne dolazi ni izvana ni iznutra već kao način Bitka u svijetu. Samo strahovaje je dopuštanje koje daje napasti se, a strahovati se može i za Druge, što nije tek pojedinačno.
Tu-Bitak jeste razumjevanje, ali on može i zalutati te pogrešno shvatiti. Mogućnost je sebe ponovo naći. Smotrenost brigovanja jeste razboritost. Zor i mišljenje su već daleki derivati razumljenja. U Priručnom tražimo svrhovitost sretajućeg. Biva razumljeno iz Cjeline Bitka u-svijetu. Struktura smisla je KRUG kao ontološka vrsta postojanosti. ISKAZ je nit vodilja k pravom Biću, kao u antici što se uzima Logos. ISKAZ je pravo mjesto istine i primarno znači POKAZIVANJE, predikatizacija, saopštenje. Čekić se može uzeti kao pribor, ali i kao pokazujuće. Iskaz ne može nijekati svoje ontološko porijeklo. Govor je artikulacija razumljivosti. Izrečenost govora jeste jezik egzistencijalno. Tu-Bitak sluša jer razumije. Svaki govor ima karakter samoizricanja. Bitna mogućnost govorena je i ŠUTNJA. Onaj koji u razgovoru ćuti takođe oblikuje razumijevanje. Pričanje naširoko zakriva i vodi u trivijalnu ili prividnu jasnoću. Moraće se i dalje od jezika u ime filosofije, kaže Hajdeger, da bismo se raspitali o samim stvarima. Bitan govor dovodi do dokučenosti, inače je naklapanje u smislu pozitivnog određenja, a ne u nekom omalovažavajućem značenju. Naklapanje je mogućnost da se sve razumije bez već imanja stvari. Ali nama treba brigovanje vođeno smotrenošću koja otkriva Priručno i čuva ga u njegovoj otkritosti. Smotrenost je privođenje svrsi.
Tu-Bitak traži ono DALEKO samo da bi se upoznao s njim u njegovu izgledanju, Tu-Bitak pušta da ga ponese ovo izgledanje Svijeta gde on briguje da sama sebe oslobodi kao itka-u-svijetu kod najbližeg svakidašnjeg Priručnog. Ali ZNATIŽELJA postala slobodnom ne briguje da bi razumjela već samo da to vidi, ona traži NOVO i samo zato da ga vidi, da bi od njega ponovo odskočila NOVOM. Ovim putevima znatiželje vlada naklapanje. Svemu tome možemo dodati i DVOSMISLENOST. Ovi egzistencijali (naklapanje, znatiželja i dvosmislenost) razotkrivaju jednu temeljnu vrstu Bitka svakidašnjice koju nazivamo PROPADANJE Tu-Bitka. Ovo rastakanje ima karakter izgubljenosti u nom ,,SE”. Tu-Bitak je od samog sebe otpao i propao u Svijet. Nepravi Bitak se u ,,SE” ruši u bestemeljnost i odvlači kroz ,,SE” u tobožnost. To je svojevrstan VRTLOG sa karakterom bacanja. Propadanje je noćni Tu-Bitak. Temeljno čuvstvovanje TJESKOBE, koja čini mogućim i strah, je jedna svojevrsna dokučenost Tu-Bitka, u njoj se temelji odvraćanje od propadanja, ugrožavanje bitnog bez karaktera neke štetnosti.Prijeteće nema smijer, a ipak je tu, ono je ništa i nigdje, a svijet je pritom još nametljivije tu. Tama sve veća. To je osjećanje eugodnosti egzistencijski nerazumljeno. Tjeskoba hoće vratiti Tu-Bitak iz njegova propadanja, u njoj samo leži ta mogućnost. Poslije razaraja izvornog fenomena prebiva se na temeljima ostatka nekog izolovanog subjekta.
Filosofija ne treba da traži dokaz za nešto, to je već njeno ulaženje u skandal, npr. kroz realizme i idealizme, reći će Hajdeger. Isprazni idealizam Aristotela pa i Kanta nije ništa manje metodski naivan od ispraznog realizma. Realnost jeste ontološki problem. Realnost je OTPORNOST kao modifikacije brige. Realnost je povratno upućena na fenomen BRIGE. Dokučenost Tu-Bitka vodi Istini. S ocem logike Aristotelom mi nasleđujemo tri teze o istini:
. da je mjesto istine iskaz ili sud;
. bit istine je u podudaranju suda s predmetom; i
. iskonsko mjesto istine je sud.
I Kant kaže da istina nije upredmetu već je u sudu kojim se predmet misli. Nama je bitan taj odnos između idealno Bivstvujućeg i realno Postojećeg. Odnos trea OPSTOJATI, kaže Hajdeger. Istina je otkritost, a biti istinit je biti otkrivajućim. Biti svoja dokučenost. Faktičnosti Tu-Bitka pripadaju zatvorenost i zakritost. Otkritost Bića je sačuvana u IZREČENOM. Jezik je kuća Bitka. S Bitko našeg ,,MI” istina je već uzgojena. Bitak i Istina su jednako izvorno. Postoje vječne Istine za Hajdegera.
Letindor (www.letindor.blogspot.com)
No comments:
Post a Comment