g. Svjetovnost svijeta

Strukturalni moment Bitka u svijetu jeste Svijet. Šta li se od Bića pokazuje unutar Svijeta? Sam opis je ontički i formalan fenomenološki, a mi moramo zaviriti prije jer traži se Bitak. Nije dovoljno tek opisati stvari koje srećemo u svijetu. Matematska prirodna nauka ne može dotaknuti svijet. Iako stvari jesu takđe bića unutar svijeta. Ne smijemo se držati stvari tek skopčanih s vrijednošću. I ontički i ontološki naš svijet je na različite načine pretpostavljen. Ne postaje li tako svijet nešto subjektivno!? I kako da bude moguć još jedan zajednički svijet u kojemu ipak (ili više) jesmo? Mi mslimo tek svjetovnost svijeta uopšte, svijeta nema. Sama svjetovnost je jedan egzistencijal. Svijet nam znači ,,javni” ili ,,mi svijet”. Priroda je razumljena tek kategorijalno i takva struktura svjetovnosti nam omogućuje prostorno objašnjavanje. Mi imamo ophođenje u svijetu s unutarsvjetskim bićima, kao mnogovrsnost načina brigovanja. Nama treba predfenomenološko tlo. Već imenovanjem stvari mi ontološki promašujemo. Bića koja susrećemo u brigovaju jesu nam samo pribor koji je već prije cjelina nečeg i otkriva se kao priručnost. Mi idemo od alata ka djelu koje je bliže Bitku. Fenomen tako ulazi i u predontološki vidokrug. Kroz priručnost mi imamo mogućnost Bitka. Djelo je na granici svjetova, kako se meni čini. Pribor je upadljiv. A traži se karakter postojanosti. Modus je nametljivosti. Pribor nije Cjelina, ali s Cjelinom dolazi u Svijet. I ZNAKOVI su pribori, pokazivači, upućuju, iako svako upućivanje nije pokazivanje. Od ovih znakova, među fenomenima, valja lučiti tragove, ostatke, spomenike, dokumente, simbole, svjedočanstva, izraze, značenja, pojave i drugo. Problem je u formalizovanju svega. Znak kao ontičko priručno ukazuje na ontološku strukturu. U Bitku priručnog nalazimo svrhovitost. 

Unutarsvjetska bića interpretiraju i tako gube Svijet. Ove interpretacije svijeta dolaze od Dekarta, ali su i prije Dekarta, reći će Hajdeger. Dvije supstance Dekarta upućuju na prirodu i Duh. Dekart je tako zaslužan nerazrješenostima ontoloških temelja. Njegova supstanca je dvoznačna, kao Bitak nekog Bića i kao samo Biće, dvoznačnost koja se susreće i kod antičkog pojma Ousia. Nije slučajno. I protežnosti se dodjeljuje supstancijalnost kod Dekarta. Konstitutivni momenat supstancijalnosti je Bog. Mi stvoreno i stvoritelja oslovljavamo kao Biće, tu je i problem. U izrekama , Bog Jest” i ,,Svijet Jest” mi izričemo Bitak. Ali ta riječ ,,JEST” ne može u oba slučaja značiti Biće. Bitak je u oba slučaja Bitak. Skolastika shvata značenje ,,Bitak” u pozitivnom smislu, nadovezujući se na Aristotela. Dekart čak daleko izostaje i za skolastikom, nerazmatrajući smisao Bitka. No, i srednjovjekovna i antička ontologija su se malo pitale o tome šta je Bitak, smisao je ostao nerazrješen jer se smatralo ovo samorazumljivim u smislu odgovora. I Dekartovski i kantovski Bitak nije realan predikat, što odbija bilo koje traženje izlaza ka tom. Bitak je njima nepristupačan i biva izražen putem bivstvujućih određenosti dotičnog bića, putem atributa. Ontološkom se podmeće ontičko, izraz supstancija je čas u ontološkom, čas u ontičkom, a najčešće u zamagljenom ontičko-ontološkom značenju. Dekart zna da se njegov vošteni oblik ne pokazuje u punom Bitku i da je to što daju čula ontološki nevažno. Putem čula ne dobijamo objašnjenje o Biću u njegovu Bitku. Dekart ne pozna fenomen svijeta i uopšte svjetovnost, oslonjen na prethodeću mu tradiciju. Dekart gradi struktur priručnoga. Sa protežnim Dekart malo pogađa Bitak supstancije, on tek u vidokrug dovodi Bitak kao priručnost. Probleme ove ontologije Hajdeger vidi kao: 

. preskočen fenomen svijeta već kod Parmenida i od tada stalno isto preskakanje;

. umjesto preskočenog fenomena uskače unutarsvjetsko biće kao ontološka tema;

. biće biva nalaženo prvo tek u prirodi; i

. dopuna ovakve ontologije svijeta se dpunjuje fenomenom vrijednosti. 

Zašto sve ovo? pita se Hajdeger. Zbog svega ovog valja odbaciti tradicionalnu ontologiju svijeta. Otkud extensio kao temeljna određeost svijeta? iako to ima svoje fenomenološko opravdanje, reći će Hajdeger. Mi predjele ili prostornost određujemo tek putem skupno postojećih stvari. Sve ima mjesto, određeno prvo Suncem i nebeskim predjelima. Mjesta su dodjeljena priručnom kao takva. Prostornost bitno nije postojanje. Udaljenost između priručnog i sebe nije kao razmak određena u odnosu na neku stvar. Svoje razdaljenje Tu-itak stalno nosi sa sobom jer je sam on u Biti raz-daljenje. Kao što raz-Um još nije Um, čini mi se da je saglasno s ovim Hajdegerovim. Tako je Tu-Bitak prvo prostoran. Kant će reći: ,,Čije je mjesto u sjećanju.” Zar ovo ne upućuje na Mnemozinu i njenih devet kćeri? Približava se mitološkom. ,,Niti je prostor u subjektu niti je svijet u prostoru”, reći će Hajdeger. Prostor u Tu-Bitku je netematski dat. Prostor je skriven. Ali prostor može biti pojmljen tek svođenjem na svijet, on sukonstituiše svijet u skladu s bitnom prostornošću samog Bitka. 

Letindor (www.letindor.blogspot.com)