Ako ta ,,jedina” gospodarica kao LOGIKA vodi do laži, onda i nije jedina gospodarica. Drukčiji je osjećaj istine, iz ljubavi stiže, dokaz je tu po snazi. Kod Grka se pokazalo nemogućim izgraditi kulturu na znanju, samo umjetnost je čestita, po Ničeu, Um je ono čim Duša misli i stvara PRED-stave, a RAZ-um nešto i sasvim drugo. Um nije baš sasvim pomiješan s tijelom, ni čulima podređen, ali ih koristi. Duša prosuđuje i drukčijom djelatnom snagom. No, i to sve drugačije može biti rečeno.
Po Kantu, svako naše saznanje ima dvojako odnošenje: prema objektu je predstavljanje, a prema subjektu je svijest. Svijest je predstava da je u meni neka druga predstava. Saznanje jednog te istog objekta po formi može biti različito, samo puko opažanje koje je viđenje (ne znamo svrhu objekta) i opažanje obogaćeno pojmom kao shvatanje. Ova različitost forme saznanja počiva uvijek na svijesti, pa ako sam predstave svjestan ona je jasna i obratno. Tako je svijest suštinski uslov svake logičke forme saznanja, pa se logika može i smije baviti samo jasnim, a ne i nejasnim predstavama. U logici ne gledamo kako predstave nastaju već kako se one s logičkom formom podudaraju. Prethodne mogućnosti logika prepušta metafizici. U baratanju pojmovima, sudovima i zaključcima logika se bavi jedino pravilima mišljenja. Logika raspravlja i o saznavanju jer se pri saznavanju javlja mišljenje. Sama predstava još nije saznavanje, dok saznanje uvijek pretpostavlja predstavu. Sama predstava se nikako ne da objasniti, jer to što je predstava moralo bi se objasniti drugom predstavom i tako ponovo. Logička pravila se daju primjenjivati samo na jasne predstave, koje opet mogu biti manje ili više razgovjetne. Kad smo svjesni čitave predstave, ne i onog razumskog što je u njoj sadržano, kažemo da je ista nerazgovjetna. Razgovjetnost je dvojaka: čulna (u opažanju) i razumska (u shvatanju). Čulnost se naziva nižom, a razum višom moći saznavanja, čulnost daje mišljenju puku građu, a razum tom građom raspolaže i podvrgava je pravilima ili pojmovima (shvatanjima). To je, po Kantu, razlika između intuitivnog i diskursivnog saznanja, između viđenja (opažaja) i shvatanja (pojmova), što je i razlika između estetskog i logičkog. U mojoj primjedbi (e.w.) intuitivnija je viša čulnost za razliku od obične niže čulnosti, kao što je viši um iznad razuma što je u vezi s nižim čulima. Neko saznanje (po Kantu) može biti savršeno ili po zakonima čulnosti ili po zakonima razuma. U prvom slučaju savršenosti je estetičko, a u drugom je logička savršenost. Dakle, estetička savršenost se tiče čulnosti, a logička razuma. U estetičkoj savršenosti je podudaranje saznanja sa subjektom, dok je kod logičkog podudaranje saznanja s objektom. Zato u estetici nema oštevažećih zakona, subjektivna je, mada postoji određena opštost dopadanja za subjekt ‚‚čovječanstvo", ali je najčešće tzv. privatno dopadanje. Ipak, suštinska estetička savršenost je jedina koja se slaže s logičkom savršenošću i s njom se najbolje da povezivati. Jedno predavanje, npr. moralo bi zadovoljiti i razum i čulno, sa previše umovanja biva suvoparno, a sa samo čulnim nauka je plitka. Ljudska priroda traži sjedinjavanje ovo dvoje, ali logičku savršenost ne smijemo drugoj (čulnoj) potčiniti. Da li je estetski lijepo samo niža čulnost, a istinski lijepo ili istinito viša čulnost - umjetnost. U nižoj čulnosti dotiče nas i Viša.
Savršenost saznanja je po: kvantitetu, kvalitetu, po relaciji i modalitetu, tj. kad je: opšte, razgovjetno, istinito i izvjesno. Za izbjegavanje štetne ili lažne pedanterije, po Kantu, potrebna su široka znanja, ne samo u samim naukama već i u pogledu upotrebe tih znanja. Otud samo pravi učenjak može da se otarasi pedanterije koja je uvijek svojstvo neke ograničene glave. Što se tiče istine ne možemo tražiti materijalne kriterijume istine, jer oni nisu mogući unutar različitosti i kako ponuditi u njima opšte. Međutim, mi možemo ponuditi samo opšte formalne kriterijume istinitosti, što je rješenje našeg problema oko pitanja ‚‚istine". Dakle, umjesto da kažemo da je nešto neistinito možemo reći da nije u skladu s osnovnim kriterijumima istine ili istinitosti. Ono što omogućuje zabludu je privid po kojem se u sudu brka ono što je čisto subjektivno s onim što je objektivno. Tako se razum često zavodi prividom, čemu pogoduje naša sklonost da o svemu olako sudimo, često tješeći sebe u slabosti i neznanju. Zato postoje: tačno i otprilike saznanje. Zabluda u samim principima je često mnogo veća nego u primjeni principa. Logičko saznavanje od strane razuma je diskursivno, vrši se kroz predstave. Obilježja neke stvari mi uzimamo kao neki dio saznanja te stvari. Tri su vrste ili tri modusa držanja za istinito: mnijenje (podrazumijevanje iz navike, kulture, običaja), vjerovanje i znanje. Vjerovanje je li Znanje? - u ovoj nauci ili tzv. savremenoj filosofiji i nije, već je neka vrsta držanja za istinito, nekom je prebivanje u Istini, nekom tek dogmatsko ubjeđenje. Ovakve pojmove je teško i definisati. Vjerovanje kao držanje za istinito dozvoljava da svako ima svoju istinu, pa su i brojne religije. Brojne su i filosofije, ako je filosofija Put. Kriterijumi zadovoljenja istinitosti nečeg ovdje nisu zadovoljeni (u religiji) naučno, a ona nam je data kao vladarica u životu kojim se dičimo, iako smo igubljeni. Istorijsko ili posredno empirijsko znanje počiva na pouzdanosti svjedočenja. Uvjerenje je umna vjera, nasuprot ubjeđenju koje se drži neposrednih dokaza, neizvjesnosti, po formi neistinitog. Ako kontempliramo ili spekuliramo o nekom predmetu moramo prethodno da sudimo, prije nego imamo konačni sud, pa kažemo da ‚‚anticipiramo" takvim sudom. Predrasude su prethodni sudovi tek onda kad se prihvate kao principi, predrasuda je princip pogrešnih sudova. Glavni izvori predrasuda su: oponašanje, navike i sklonosti. Sve to utiče na naše prethodne sudove o nečemu. Predrasude se često tiču ugleda (lica, mnoštva, doba u kojem smo), samoljublja ili logičkog egoizma. Vjerovatnost razlikujemo od puke prividnosti. Sumnja je neka prepreka za držanje nečeg za istinito, subjektivno ili objektivno.
Ljudi NE bi trebali toliko misliti o tome šta im je činiti koliko o tome šta jesu (Meister Eckhart)
Ako se dogodi da najneobrazovaniji Eskim na arktiku doživi patnju ili nesreću, onda svako drugo biće na ovoj planeti mora, možda i nesvjesno, biti time pogođeno ... Središte ravnoteže Zemlje bilo bi već poremećeno ćim bi se i najmanji kamen pomakao sa svog mjesta (psiholog William James). Stavri rezonuju. Rezonancija je odavno i naširoko poznata, čak i dva sata na zidu jedan pored drugog kad rade usaglasiće se. Sve tako pulsira i utiče na okolinu. Kao kod lasera, koherencija zračećeg svjetla, grupa atoma kad radi jednakofazno, energija zračenja se povećava na kvadrat, pa bi 12 atoma s potpunom faznom jednakošću zračilo 144 puta jaču energiju nego pojedini atomi kad se prosto saberu.
Moramo biti i dovoljno otvoreni da bismo ispravno tumačili i Znakove vremena. Pošto se uvijek bavimo konkretnim, uhvatljivim stvarima, ne primjećujemo skrivene uticaje. Privlačnost uhvatljivog zamagljuje neuhvatljivo. Površina se uvlači više pod kožu nego dubina. Naš nervni (živčani) sistem je odašiljač i prijemnik najvišeg reda, u čije područje frekvencija pripada i kolektivna svijest. Red, mir i sklad u nama su i nigdje drugo. Ne čeka se ništa s polja. Ako suštinu ne uhvatimo život je uludo potrošen. Dostizanjem više svijesti doživljavaju se finiji aspekti zapažanja. Prema tradicionalnoj vedskoj literaturi, s porastom ostvarenja tog stanja, razvija se takođe i sposobnost da se predmete objektivnog svijeta može mijenjati ili na njih djelovati samo impulsima misli. Kad je čista svijest sveprisutna spoljni objekti jednako kao i sopstveno tijelo podliježu našoj volji. Tako nastaju sposobnosti kao što je ovladavanje glađu, žeđu, otkrivanje skrivenih predmeta, postajanje nevidljivim, fizičko letenje, itd. Osnova svih tih sposobnosti, poznatih u vedskoj nauci kao ‚‚sidhi", je u tome da se djeluje na nivou stanja najmanje pobuđenosti koje se smatra izvorom ili domom svih prirodnih zakona. U tom stanju svijest ima sve mogućnosti, subjektivni i objektivni svijet se međusobno prožima i rascjep je prevaziđen. Tamo gdje nema rascjepa nema više ni straha. Svijest je postala jedinstveno polje (teorija polja) i time ostvarila cjelinu, univerzalni život u skladu s cjelokupnom svjesnošćusvih zakona prirode. Na osnovu zakona koji upravljaju procesom mišljenja, mogu se pronaći i one zakonitosti koje opisuju procese spoljnjeg fizičkog svijeta, što je dokaz da između ljudskog duha i objektivne stvarnosti postoji duboka veza. Zato duh nije samo unutrašnje privatno područje već izvor koji upravlja i unutrašnjom i spoljašnjom stvarnošću (MERU, dr. Byron Rigby, australijski psiholog). Što duže proučavam Svemir, on mi se sve manje čini poput velike mašine, a sve više poput velike misli (sir James Jeans). Čista objektivnost uklanja subjekt iz procesa saznanja. Tehnologija jedinstvenog polja odlazi korak dalje, veže se i na tradiciju. Tu je objekat stopljen sa subjektom. Ni Bog ni Svemir nisu izvan čovjeka, a neko se uvijek trudi da ih izvuče van. Nema druge strane svijeta, sve je Jedno i samo pojedinačne svijesti su zatomnjene u nesvjesti, rascjepljene. I tako stvari otcjepljene gledaju jedna na drugu kao da su đavolovi. Cjelina je nedjeljiva i otud transcendentalnost. Što je bilo mistično sutra biće nauka. Svijest će postati mjerljiva. To je centar krsta. centar kruga ili samo djelić kruga koji će postati cijeli krug. Duhovna i fizička stvarnost ukrštaju se, kako na Nebu tako na Zemlji i obratno. Subjekt će se ponovo naći u pojavi. Duh upravlja materijom, oživljuje je i samo impuls čiste svijesti savlađuje gravitaciju. Mnogo neznanja i ukočenosti s duše tad pada. Čovjek se guši materijalno. Onaj ko je kao glavni zadatak sebi postavio razvoj sveg ljudskog potencijala, upoznaje taj sporazum s prirodom i doživljava svakodnevno čudo svog sopstvenog rasta prema slobodi i čovječnosti u kojem mu čitav svijet postaje saveznikom.
- Hej - obratio sam se onom svom glasu dok sam gledao u pravcu ove ogromne prijetnje - molim te, reci mi šta je svrha ovog stravičnog oblika akumuliranog zla, nereda i haosa?
- Da se konačno probudiš! - odgovorio je.
Priroda ne otkriva svoje tajne odjednom i svima (Seneka).
Apsurd je lucidan (svjestan) razum što uviđa svoja ograničenja. Očiglednost, to je apsurd. Razdor između duha koji želi i svijeta koji razočarava, nostalgija za jedinstvom. Apsurd umire tek kad od njega odvratimo pogled. U nesvjesti se živi u svijetu iluzornom, tek sa malo svijesti dolaze i apsurdi, dok najviša svjesnost oslobođenje je. Čovjek želi da zaradi novac da bi srećnije živio i sav trud, i to najbolji, jednog života usredsređuje se na sticanje tog novca. Sreća je zaboravljena, sredstvo je shvaćeno kao cilj. Umjetnik se, prema istim principima kao i mislilac, angažuje i ostvaruje u svom djelu. Možda veliko umjetničko djelo ima manje značaja samo po sebi nego po iskušenju u koje ono stavlja čovjeka i po prilici koju mu ono pruža da nadvlada svoje slabosti i da se malo bliže približi svojoj čistoj stvarnosti. Nekim čudnim apsurdom i tijelo donosi spoznaju, kao glumcu koji se uživljava u lik, kao plesaču i drugima. U Svetom pismu spoznaja je nazvana činom ljubavi. Grijeh nije toliko u saznanju koliko u samoj želji za saznanjem. Možeš da budeš ništa ili da budeš sve. Pobune protiv ljudi mogu biti za Boga, pa tako i velike revolucije se mogu shvatiti i metafizički. Ne postoji ništa što ne pripada Bogu. Zadatak postavljen spoznaji jeste prodor u suštinu istinske stvarnosti svijeta.
Teorija saznanja (spoznaje) - epistemologija bavi se problemom saznanja. Osim ovog pojma koristi se i
Gnoseologija (grč. gnosis = znanje) no, gnostici su i nešto drugo u predhrišćanskoj eri, ili
Epistemologija (grč. episteme = znanje + logos) ili teorija znanja je grana filosofije koja se bavi prirodom i dometom znanja. Izraz je prvi uveo škotski filosof James Frederick Ferrier (1808 – 1864).
Veliki dio rasprave na tom polju se vodi oko analiziranja prirode znanja i kako ga ona povezuje sa sličnim pojmovima kao istina, vjerovanje i opravdanje. Takođe se bavi i sredstvima proizvodnje znanja kao i skepticizmom o različitim tvrdnjama o znanju nečega. Dakle, epistemologija se bavi slijedećim pitanjima: Šta je znanje? Kako se usvaja znanje? Šta ljudi znaju?. Prema Platonu je, npr. znanje podskup onog što je istovremeno istinito i u što se vjeruje. Izraz dijalektika je koristio upravo Platon da bi opisao Sokratov metod traženja filosofske istine kroz raspravu, iako ovaj pojam ima i šire značenje i svoj nastanak duguje Heraklitu i borbi suprotnosti.
Kod saznajnih problema, oko određivanja izvora saznanja, njihove valjanosti i granica, postoje različita mišljenja. Prema određenju izvora saznanja razlikujemo:
. empirizam (grč. empeiria = iskustvo), saznanje kroz iskustvo;
. racionalizam (lat. ratio = um, razum), gdje je razum izvor saznanja;
. dogmatizam (grč. dogma = mišljenje), kao istine koje se ničim ne dovode u pitanje;
. skepticizam (grč. skepsis = sumnja, razmišljanje) koja dovodi u pitanje bilo koju sigurnost saznanja;
. kriticizam - koji zahtijeva prethodno kritičko promišljanje saznajnog;
. pozitivizam - koji ograničava saznanje na provjerljive empirijske činjenice;
. agnosticizam - koji poriče mogućnost bilo kakvog pouzdanog saznanja.
Svaka filosofija što postavlja pitanja o prirodi supstancija mora ispitati i prirodu ,,atributa" ili svojstava njoj urođenim. Tako i stara metafizička rasprava između Aristotela i Platona o prirodi univerzalija ostaje glavna kroz srednji vijek. Rasprava ova je više tema za teoriju saznanja u smislu koliko je svijet umu spoznajan. Tesla je rekao, da mir može biti postignut samo kao prirodni rezultat opšteg duhovnog napretka.
Umjesto istraživanja zadovoljiti se porugom i omalovažavanjem je vrlo ugodna ali nenaučna metoda... Naučnik koji se smije mogućem nije više daleko od idiota. Nauka uvijek računati treba sa neočekivanim (Viktor Igo).
Djelić je istovremeno i cjelina i svijest, nije ostrvo već polje prepleteno na najfiniji način s drugim poljima. Život ne možeš prevariti. I koji kapital je veći od onog koji oslobađa čovjeka. Unutrašnji stepen čistote i čestitosti je potreban. Šopenhauer: Najprije će ignorisati novu spoznaju, zatim je ismijati i napadati, da bi je zatim prihvatili kao samu po sebi razumljivu. Sveti ljudi su krili svoje sposobnosti jer divljenje i poštovanje, koje bi se kod ljudi izazvalo, vrijeđalo bi poniznost svetih. Duhovna moć ga stvorila i može da mijenja fizički zakon.
Sila teže i njeno poništenje su kraljica čudesa. Postoje mjesta na Zemlji gdje olovni visak odstupa na desetine stepeni od vertikale, a u Kanadi, Monctonu ima brdo gdje je gravitacija obrnuta i automobili mogu da se kotrljaju uzbrdo s ugašenim motorom. Slično, kamen od 55 kg u Šivanpuru, u indijskoj džamiji, kad se oko njega sakupi više osoba mogu je podići samo dodirom kažiprsta na visinu 2m.
Materija prema prvošnjem shvatanju je troma, da može samo dati onu energiju koju je i primila, ipak, često je divovski rezervoar energije neka materija, što se može ogledati i u savremenom korištenju nuklearne energije.
Iskustva viših stanja svijesti, posebno iskustva levitacije, idu paralelno s promjenama frekvencije disanja i otkucaja srca, a EEG pokazuje koherentnost moždanih talasa tokom levitacije.
Pillet: Visoko-razvijeno živo biće može pomoću svoje volje ili nesvjesno promjeniti svoje sopstveno kretanje titraja (frekvenciju) i time izmjeniti Zemljino privlačenje, ili odbijanje. Ono se može po volji dizati i spuštati u prostoru... To važi kod leta i skokova životinja. Budna mačka je lakša nego kad spava. Za slavnog plesača Nižinskog se govorilo: On je kod jednog jedinog skoka mogao upetljati i raspetljati noge deset puta dok ne dodirne podlogu, a gledaoci bi vikali: On ne skače više od drugih, ali kod njega duže traje dok se ne spusti. Na pitanje kako to izvodi, plesač odgovara: Treba samo skočiti u visinu i tamo malo ostati. Nedugo prije no što je proglašen ludim, Vaslav Nižinski (1890-1950.) izveo je posljednju predstavu, protestni ples protiv Prvog svjetskog rata, najavivši uglađenim gostima u hotelu u švicarskom St. Moritzu: ‚‚Sad ću plesati rat", i započeo je ples isprekidanim pokretima ispunjenim dubokom tugom. Rekao je De la Pena: Poludio je od osjećajnosti. To je bit ljepote i umjetnosti: ako učinite dovoljno nasilja, na kraju ćete slomiti i umjetnost i umjetnika.
Čovjek mora, iznutra i izvana, biti ispravan, etičan. Duh koji nije vezan za materijalno, u stanju unutrašnjeg blaženstva, vuče tijelo uvis. Depresivan čovjek je teži od srećnoga koji se osjeća poletno. Emocionalna opuštenost, unutrašnja sloboda i odsustvo stresa su preduslovi ove lakoće. Kod učenja ‚‚letenja" skakutanje je pripremna faza, u prvoj fazi tijelo se počne znojiti, zatim drhtati, pa skakati kao žaba i na kraju koračati kroz vazduh. Visokosvjestan doživljava spontano ispunjenje želja. Pobožnost se povećava pred uzvišenošću vječnih zakona. Tjelesno slobodno letenje je provjerljivo empirijski, jezikom argumenta razuma i logike. Kad duša potpuno ovlada tijelom ona ga pretvara u blistavi pokretljivi oblak. I Sveti Franjo je hodao po moru i mnogi Derviši. Njihova tijela vremenom su olakšala jer njihova duša učinila ih je lakima. Visoko stanje svijesti kao trans nam djeluje. U pogonskom mehanizmu tijela i života se gleda da ima više ulja nego pijeska, poput ulja s dugovječnog maslinovog drveta.
Mi moramo naučiti pravilno tumačiti znakove vremena, gdje iza prividnog haosa nastaje novi kosmos, red što nije puko sređivanje stanja već nova načela životna i nova iskustva. Zar neće čovjek doživjeti novu slobodu: tjelesnu, duševnu, duhovnu, kakvu još nije osjetio? U takvoj situaciji stvari se same od sebe rješavaju i još velikom brzinom, kao što se rješava i stanje pojedinca i društva. Zato, mora čitav čovjek da se razvija. Čovjek je obdaren i treba se dovesti do punoga procvata. U svakodnevnici stresa i problema očekuje se buđenje, a zatim i uživanje prave slobode tijela i duha. Kad pacijent pobolijeva, dobro je ako je svjestan svoje situacije, a takođe je dobro kada pita za savjet najvećeg iscjelitelja prirodu, kako bi opet ozdravio. Bolest nastaje iznutra, a simptomi su spoljni.
Primjenom određenih pranajama, vježbi disanja, tijelo jogija gubi svoj grubi materijalni sastav, tada on lebdi ili skakuće poput žabe. Poznati Sveci, koji nisu vježbali joga tehnike, u stanju duboke predanosti Bogu, digli su se sa tla. I uvijek tokom levitacije ukazuje se na određeni preobražaj tijela. I spinoza gleda tijelo i duh kao istu supstancu. U vedskoj nauci udio u oba svijeta (duha i materije) ima ‚‚soma" - tajanstveni kosmički supstrat (kao prasupstanca) koji produhovljuje tijel i otjelovljuje duh. Na letenje se kod jogija gledalo od starine kao na ‚‚kraljevsko dostignuće", jer kod letenja se spajaju svjetovi, nebo i zemlja, duh i materija, neočitovan bitak i očitovan život, a u žarištu je čovjek kao kruna stvaranja. Soma je prirodni sok, kao nektar, božansko piće, što povećava vibracijsko polje tijela i s tako izmjenjenim titrajima pravi rupu u gravitacionom polju kroz koju tijelo može putovati bez osjećaja težine. Tišinu čiste svijesti treba iznijeti van, a posljedice toga su: veća unutrašnja opuštenost, veće bogatstvo ideja, veća motivisanost i skladan osjećajni život. I u djelatnosti treba očuvati tu tišinu. Duh nabijen tišinom titra od živosti i može shvatiti i najbolje iskoristiti sve sa čime dođe u dodir. Ova vitalnost tijela i duha je najveća tajna evolucije, kad se međusobno povežu obje polovine života, bitak i postanak, tišina i djela, oblik kugle sphairos - koji označava čovjeka što živi iz kosmičke cjeline. Ide se u područje apsolutne tišine, do nivoa najmanje pobuđenosti i dozvoljava da se mentalna kolebanja korak po korak izglade i da duh dođe do najvećeg mogućeg mira. Iz te tišine duh može da usmjereno djeluje, a za ostalo brine se priroda. To je sve. U maksimalnoj tišini je maksimalna dinamika. Onaj ko razumije tajnu evolucije jeste sretan, slobodan i zdrav, na mjestu gdje se susreću tišinai djelo. Radi se o pomirenju suprotnosti duha i materije, gdje oni u visokosvjesnosti i čistoti postaju jedno, jedna supstanca. Čvrsto utemeljen u sopstvenom jastvu imunost je na bolest bilo koje vrste jer jastvo je tad u svojoj biti cjelovito. Ko ima jastvo zdrav je, nepokolebljivo usidren u cjelosti. Onaj ko svoj svakodnevni život živi na nivou svih mogućnosti, zdrav je čovjek. Ozdravljenje pojedinca i društva je potreba bitna, a ozdravljenje pojedinca u uskoj vezi sa ozdravljenjem čitavoga čovječanstva. Ni tjelesno propadanje nije logičk neophodno, a besmrtnost ni u biologiji nije nezamisliva - već stoji kao pogonska snaga iza svih bioloških organizama. Svemu treba više stanje svijesti. Razvijanje viših stanja svijesti ostavlja na tijelu tragove koji se mogu dokazati kao što je podmlađivanje i dugovječnost. Logika je razumljiva. Kako je čovjek sam po sebiizraz prirodnih zakona, to svaki postupak koji nije sasvim u skladu sa prirodnim Zakonom, neizbježno vodi do smetnji i slabljenja (stres) u fiziološkom sistemu. Stres i gubitak biološke ravnoteže vode pak do daljnje povrede prirodnoga Zakona, što opet dovodi do ponovnog slabljenja sistema, što je đavolski krug procesa starenja. Sve dok se liječnici ograničavaju samo na fiziološku stranu ljudskog postojanja, zdravlje će se i dalje definisati samo kao odsustvo bolesti, a ne prisustvo svjesnosti. Preventivna medicina mora prvo pretpostaviti razvoj duha. Ljekovito sredstvo je naše jastvo, na dohvat nam ruke. Mogućnost razvoja cjelokupnog ljudskog potencijala, što vrijedi vikati s krovova, ne nalazi odjek. Možda je njen put sasvim drugačiji, da mora ući na druga vrata, nekud sasvim privatno, tiho, na prstima i neprimjetno. A svijet i dalje je rascijepljen. Treba biti praktičan na ponudu mudrosti prirode, a ne na nagovor tamo neki rascjepljenih. I samo svijest, nju traži evolucija. Tako se može stvoriti svijet u kojem vrijedi živjeti.
Ko je vidio sadašnjost, vidio je sve, ono što se dogodilo u najdavnijoj prošlosti, i ono što će se zbiti u budućnosti (Marko Aurelie)
Najveće dobro je spoznaja o spoju koji um ima sa čitavom prirodom, i toliko toga ima da se nauči i da se shvati, rekao je Spinoza.
Mitovi govore da čovjek nikad nije dobio saznanje kao dar Neba već je bio prinuđen da ga se domogne krađom ili lukavstvom, i zato ga je čekala strašna kazna. Ali znanje se ne mora doseći krađom i lukavstvom, može razumijevajući i ljubavlju koji vode usponu duhovnom. Lucifer je onaj koji donosi svjetlo. Mefistoles je onaj koji mrzi svjetlo. Jakob Beme (Mysterium Magnum): Vatra je bolna dok je svjetlost prijatna, blaga i plodna. Prometej je ljudima donio vatru. Znanje se krije zbog opasnosti nesavjesnog korištenja. Znanje bez svijesti je samo propast duše (Rable) Kad unište najuzvišenije među najvrijednijim osobinama, mudraci izgledaju tad sramotno. Kad pobijedi ljudska ćud. Mudrom Solonu, po predanju Platona egipatski sveštenici govore:
,,Vi, Heleni, mladi ste vi, Duše su vam mlade; jer u njima ne nosite nikakvo davno vjerovanje stvoreno na osnovu starih predanja, niti ikakvo znanje vremenom osjedilo. A evo šta je tome uzrok: mnogobrojna su uništavanja sustizala ljudski rod na najrazličitije načine i još će ga sustizati.”
Letindor (www.letindor.blogspot.com)
No comments:
Post a Comment