,,Knjiga je najćutljivija, najusamljenija, najmirnija stvarnost svijeta, a bibliotekar, ako je voli, postaće, kao i knjiga, ćutljiv, usamljen i miran; niko se ne maša tako knjige kao bibliotekar, tako tiho i lagano, onako kako čovjek prilazi vječnim stvarima: moru. ženi, zemlji.”
I bio je bibliotekar dok nije sklonjen, mađarski pisac, filosof i kritičar društva, za neke samo čudan Mađar, Bela Hamvaš (1897-1968). U eseju „Platonizam pisanja“, iz zbirke „Čovjek bez umjetnosti“, piše:
„ ... Pisanje je nastalo u svijetu raspada i od tada je mjera: vrijeme siromašno knjigom je jako, bogato i u razvoju; dok vrijeme pustošenja preplavljuje pisanje. To je znak: malo, ili nimalo knjiga i mnogo života; mnogo knjiga – nazadovanje, što više knjiga, sve veće nazadovanje. Jer je pisanje znak propadanja i istovremeno njegov uzrok: dolazi iz propasti i daljeg pustošenja” ...
,,Niko se ne usuđuje živjeti sam. Ljudi izmišljaju fanatastične složene trikove kako bi imali neke međusobne veze. Iako se međusobno grabe s deset noktiju, razmjerno tome, udaljuju se jedni od drugih astronomskom brzinom. Nije li to neobično? Kada bi svi rekli da su sami, istoga bi trena nestalo straha i svi bi se trenutačno našli u velikom zajedništvu."
Ovaj filosof je drastao u Bratislavi kao dijete protestantskog sveštenika, upoznao je muke Prvog svjetskog rata, i dva puta bio ranjen. U mađarskom komunističkom režimu (Lukača) se ne uklapa i stavljen je na crnu listu, gubi posao bibliotekara, ali on u položaju koji ga zadesio vidi mogućnost za usavršavanje i ne obazire se na spoljašnje događaje te radi kao skladištar, ekonom, zemljoradnik, pomoćni fizički radnik na hidrocentralama Tise, ali i neumorno pri tom radi na svojim filosofskim spisima. Zajedno sa svojom suprugom izdaje 1948. knjigu ,,Revolucija u umjetnosti, apstrakcija i nadrealizam u Mađarskoj”, knjigu koja će ga, pored ostalog, osuditi. Ostali rukopisi su mu objavljivani tek nakon smrti, i postepeno, prvo eseji: Drveće, Orfej, zatim njegov osnovni roman Karneval, i drugi. Kroz roman on nanovo uspostavlja integralnu sliku svijeta, ukazujući na njegovu ontološku osnovu bez koje bi slika Cjeline bila nemoguća, i uz obavezan, humor kao vezivo. Iako je znao da za života neće moći više objavljivati, pisao je u širokom rasponu, od rekonstrukcije misaonog univerzuma Hermesa Trismegistosa do najobičnijih praktičnih savjeta.
Kaže: ,,Užasavam se da budem mudrac ili junak ili svetac. Moje pretenzije su veće. Želim da budem normalan čovjek." I bio je. No, ,,Budnošću" on naziva ono stanje svijesti otvoreno za spoznaju Cjeline stvarnosti, u kojoj se potom saznaje i sopstveno mjesto u njoj, čime cijeli poredak dobija viši smisao. Po njemu: ,,Lud je onaj ko nije pripremljen za Vječni život." A rezultat i krajnji smisao posvećenosti životu jeste odricanje života, što Hamvaš potvrđuje riječima: ,,zakoračiti u smrt otvorenih očiju".
Opet, i vrši studije istočnjačkih mudrosti, u njegovom nedovršenom djelu ,,Velika riznica predaka” piše o tim drevnim učenjima i religijama Indije, Tibeta, Dalekog Istoka, drevne Grčke, judaizma, piše i o svom shvatanju ekstaze i alhemije, te divi se Jakobu Bemeu.
On Crkvu distancira od klera i farisejstva kao formi djelovanja antihrista. Njegove misli ukazuju u smijeru Lao Cea, Heraklita, Zaratustre, Bude, Bemea, Ničea, Sen Martena i sličnih, izvan kartezijanskog i marksističkog načina obrazovanja.
Hamvaš tvrdi da je jedna od najvećih tekovina čovjeka religioznost. Mi ne možemo počinjati svako jutro od nule, i dogovarati se postoji li ili ne postoji Bog. Ne može se tako živjeti. Takođe, to je glupa rasprava i ne vodi nikuda. Moramo se vratiti reliogioznosti, jer vidjeli smo dokle smo stigli bez nje.
Još kaže: ,,Ne znaju da je tijelo zgusnuti Duh ...”
,,Odbaciš li čin, iz njega će izrasti stav. Odbaciš li stav, iz njega će izrasti karakter. Odbaciš li karakter iz njega će izrasti sudbina."
Letindor (www.letindor.blogspot.com)
No comments:
Post a Comment