Špengler Oswald: Propast Zapada

Djelo je napisano u tri toma ili dijela, kao takvo nije bilo u planu, kaže autor, al’, eto, otelo se. Od kraja Prvog svjetskog rata pa dalje jednu deceniju. To je to. U uvodu Oswald Špengler (1880-1936), njemački istoričar i filosof istorije, kaže da ko se ikada duboko zagleda u pretpostavke žive misli, znaće da nama nije dat besprotivrječni uvid u posljednje osnove Bića. Mislilac je čovjek kome je bilo dodjeljeno da simbolički pretstavi vrijeme sopstvenim gledanjem i razumijevanjem. On nema izbora, i misli kako misliti mora. Taj sliku svijeta ne nalazi van u sebi otkriva je. On je SLIKA, i još jednom ponovljen, uobličeno Biće u riječ. Ta je simbolika izraz ljudske istorije. Špengler ovo svoje djelo predstavlja kao njemačku filosofiju, kaže, uprkos bijedi i jadu ovih godina. Razumjeti svijet za mene znači biti dorastao svijetu. Bitna je tvrdoća života, a ne pojam. Ostaje još da se utvrdi odnos morfologije svjetske istorije prema filosofiji, i svako pravo posmatranje istorije jeste prava filosofija, po Špengleru. 

Oblik i stvarnost 

On našu kulturu naziva ,,zapadno-evropsko-amerikanskom”, dakle, ne mora takva biti. Al tako je kako je. Propast Zapada, kaže Špengler, prostorno je i vremenski ograničena. Oblici se pojavljuju i oni su simboli, ali tumačljivi, poput: naroda, jezika i epoha, bitki, ideja, države, bogova, umjetnosti i njenih djela, nauke, prava, privrednih oblika, velikih ljudi i događaja. No, stvari se tumače površno i fragmentarno, npr. Habsburgovci i Burboni, Aleksandar i Napoleon, morfološki sve uprošćeno. Svijet kao istorija, u suprotnosti prema svijetu kao prirodi - to treba pojmiti, sagledati, uobličiti, što i jeste nov izgled ljudskog bivstvovanja tu na Zemlji, do danas još nesaznato kao zadatak u svom ogromnom praktičnom i teoretskom značaju, kaže Špengler. U dubini i istorije je organska bitnost Sudbine. Za Dušu kulture bitno je jedno istorijsko istraživanje i vrlo važno kojim jezikom pisano. Kantova greška bila je spajanje geometrije i aritmetike no, radi se o različitom ikao prevodljive u nekoj tamo tački. 

Tukidid ima snagu doživljavanja događaja iz sebe sama. To je antički čovjek u pravom smislu koji tačkasto živi, u mjestu je, prisutan Tu. Zapadni čovjek je PERSPEKTIVA. Kod Rimljana, Polibije ne razumije Prvi punski rat, a Tacit već ni Avgusta, ali pišu. Za njih kažu da kazuju ono što zasjužuje da se prećuti, a ćute o onome što je nužno kazivati. I eto nam istorije. Šta kazuje? 

Indijci su čitali Bezvremeno, bez bitnosti i vremena autorskog. A Zapad njeguje ličnost i knjige. Indijski čovjek sve je zaboravljao, a egipatski nije ništa mogao zaboraviti. Indijac nije portretisao, a Egipćanin vrlo plastično je crtati znao. Govore mnogo i pogrebi. Egipćanin odriče prolaznost, a antički čovjek potvrđuje je cjelokupnim oblikovnim jezikom kulture. Po razaranju Atine od Persijanaca razorena su i sva djela stare umjetnosti, a mi ih i danas izvlačimo. Neprevodiv i danas je osnovni pojam kineskoga bića Tao. I onom što neprestano luta po Kini. 

Naša kultura Zapadna je IZUZETAK, ne pravilo. Mi imamo ,,siku svijeta”, antički ljudi imali nisu. Mi pravimo samo, uređujemo predstavu, zar je to istorija? Ne živimo. Mi imamo šemu: stari, srednji i novi vijek u svome prvom postavljanju. Gubimo Biće i NE vidimo vaspitanje roda ljudskog sa stepenima: djeteta, mladića, odraslog čovjeka. Gotski čovjek prolazi ,,u vis”, kao Joahim Floriski (+ 1202). Sve je uzdrmao, i o njem se ćuti. ,,Čovječanstvo” nema svrhu, nema ideju, nema plan, isto kao ni rod leptira ili orhideja, ,,čovječanstvo” je zoološki pojam il’ prazna riječ, kaže i Gete Ludenu. Potvrđuje Špengler.

Hegel u punoj naivnosti izjavljuje da će preći preko naroda koji ne odgovara njegovom sistemu istorije, i to je bilo samo jedno čestito priznanje metodskih pretpostavki. Mnog šta nije uzeto u obzir u hrišćanskoj istoriji. Ta, šta je ,,svjetska istorija”. Svi se kače na naslijeđe, a naslijeđe šta je? 

Grčka Duša i rimski intelekt - to je to. Tako se razlikuju kultura i civilizacija. I uvijek se pojavljuje ovaj tip duhovno snažnih a potpuno nemetafizičkih ljudi. U njihovim rukama leži duhovna i materijalna sudbina svakog kasnog doba. Oni su sprovodili babilonski, egipatski, indijski, kineski, rimski imperijalizam. U takvim vremenima sazreli su do konačnog svjetskog raspoloženja budizam; stoicizam, socijalizam, koji bi htjeli još jednom da uhvate i preobraze u svoj njegovoj sadržini jedno ljudstvo koje se gasi. Kultivisan čovjek ima energiju prema unutrašnjem, a civilizovan prema spoljašnjem. Kolonijalni su ratovi. Ekspanzivna težnja je sudba, nešto demonsko i neobično, nešto što kasnog čovjeka iz velikog grada tjera u svoju službu i istroši ga, htio on to ili ne htio, znao on to ili ne znao. 

Velikih je filosofa bilo i došlo se do sićušnih. Jedna specifično velikogradska, ne spekulativna već praktična, nereligiozna, etičko-društvena filosofija započinje na Zapadu, odgovarajući školama epikurejca, socijalista, pesimiste, pozitivista, stoika i drugih. Za filosofiju ove knjige, kaže Špengler, zahvalan sam danas još gotovo nepoznatoj filosofiji Getea, pa tek onda, u mnogo manjoj mjeri, filosofiji Ničea. Još se nije razumio položaj Getea u zapadno-evropskoj metafizici. I ne pominju ga kad govore o filosofiji. Na ,,nesreću”, on svoje učenje nije ostavio u ukočenom sistemu; zato ga sistematičari previđaju. Ali on je bio filosof. Prema Kantu on zauzima isti onaj položaj koji Platon prema Aristotelu; a isto tako je nezgodna stvar kada se Platon hoće da svede na jedan sistem. Platon i Gete pretstavljaju filosofiju postajanja, Aristotel i Kant onoga što je postalo. Tu je intuicija nasuprot analizi. Ono što se razumski jedva i može saopštiti nalazi se u pojedinim napomenama i pjesmama Geteovim kao što su: ,,Orfičke prariječi”, u strofama kao što su: ,,Kad u beskrajnome... i Nemojte nikom reći...” - koje se imaju smatrati kao izraz jedne sasvim određene metafizike. 

O smislu brojeva

Špengler polako upućuje na skrivenu metafizičku sadržinu i brojeva. Ono što je postalo ono je uvijek jedno ,,postajanje” i nema potrebe za razlikovanjem tog nekog ,,postajanja” i već ,,bića postalog”, kaže on. Gotske katedrale i dorski hramovi jesu u kamen pretvorena matematika. Zacijelo, tek Pitagora je shvatio, naučno, antički broj kao načelo svjetskog reda opipljivih stvari, kao mjeru ili količinu. Ali je baš tada taj broj, kao lijepi red čulno-tjelesnih jedinica, došao do izraza strogim kanonom statue i dorskog reda stubova. Sve velike umjetnosti su načini brojnog, vrlo značajnog, stavljanja granica. Sjetimo se problema PROSTORA (perspektiva) u slikarstvu. Velika matematička obdarenost može biti tehnički produktivna i bez svake nauke, i može, u tom obliku, postići punu samosvjest. Iz toga sljeduje jedna odlučujuča činjenica, čak i matematičarima do sad skrivena, da BROJ po-sebi NE postoji i ne može ni postojati. I srodnost je oblikovnog jezika matematike s oblikovnim jezikom susjednih i velikih umjetnosti. Dakle, i matematika je jedna umjetnost. Ona ima svoje stilove i periode stilske. Ona nije, kao što laik misli - pa i filosof ukoliko o tome sudi kao laik - po svojoj supstanciji nepromjenljiva, nego je, kao i svaka umjetnost, podložna neprimjetnim promjenama od epohe do epohe. Nikada ne treba da se obrađuje razvoj velikih umjetnosti a da se uzgred, što je nesumnjivo plodno, ne baci pogled na matematiku dotičnog vremena. 

BROJ pretstavlja suštinu svih čulno opipljivih stvari - ostala je izreka najveće vrijednosti antičke matematike. Njime je broj definisan kao MJERA. U tom leži cjelokupno osjećanje svijeta jedne Duše strasno okrenute ka ,,sad i ovdje” Mjeriti, u tom smislu, znači mjeriti nešto blisko i tjelesno. Otud kod Grka slobodna statua nagog čovjeka. Pravi broj nema, kako će se sve jasnije pokazati, ni najmanje posla sa matematičkim stvarima. Brojevi pripadaju isključivo u sferu prostornog. Zato je predstava iracionalnih brojeva, kako ih mi pišemo, dakle beskrajnih decimalnih razlomaka, za grčki Duh ostala nemoguća. Euklid kaže, a valjalo ga je bolje razumjeti, da se nesamjerljive dužine ,,ne odnose kao brojevi”. Antička matematika hoće opisati tek činjenicu sad prisutnog. Brojevi su po Špengleri ključ za ono stvoreno i nepomično. Otud antička plastičnost. Analiza Beskonačnog postaje činjenicom s Dekartom, on nije promijenio matematiku. Tu je sad apstraktno-prostorni, prazan  i NEantički pojam tačke. Ta ideja broja se rađa iz faustovske težnje za Beskonačnim. Od tad kreće i perspektiva, lažni prostor Zapadnog čovjeka, on osvaja ono što se ne vidi ili se iskrivljeno vidi. Perspektivu nisu imali antički ljudi. I sad imamo sliku Beskrajnog prostora. Otkud? Antički matematičar poznaje samo ono što vidi i opipljivo zahvata ili shvata tako. 

Osloboditi geometriju opažaja, algebru pojma količine, obe spojiti u moćnu zgradu teorije funkcija sa one strane elementarnih granica konstrukcija i računa: to je bio veliki put zapadnjačkog mišljenja u brojevima. Tako se antički, stalni, broj rastvorio u promjenljivi. Geometrija, postavši analitička, izgubila je sve konkretne oblike. 

Nakon svih ovih analiza Špengler će skicirati sliku naše istorije. Jer ,,doživljajno” je ono što se dogodilo, i to je istorija. Tamo gdje treba da vlada carstvo brojeva i egzaktnog znanja, Gete je nazvao ,,živom prirodom.” Ritam tijela počiva u istovremenom odnošaju dijelova, a ritam fuge u vremenskom proticanju. Brojevi se razlikuu kao riječi makar iste u poeziji il’ u prozi. Za saznanje prirode čovjek se može vaspitati,  a saznavalac lstorije se rađa, on shvata i prožima ljude i činjenice odjednom, iz jednog osjećanja koje se ne uči, koje se izmiče svakom namjernom djelovanju, a koje, u svojim najvišim momentima, dosta rijetko nailazi.

Kad se sadašnji filosofi Zapada, a oni to čine svi,  posluže obrtom da su stvari u vremenu kao i u prostoru, i da se izvan njih ništa ne može zamisliti, oni samo izmaštavaju jednu drugu prostornost pored obične. Zar, gdje nema šeme, nema ni filosofije? to je nepriznata predrasuda svih esnafskih sistematičara prema ,,opažajcima”, prema kojima se oni u duši osjećaju daleko nadmoćnijim. Zato je Kant ljutito nazvao stil platonskog mišljenja ,,veštinom rječitog brbljanja” i zato svaki katedarski f'ilosof i danas još ćuti o Geteovoj filosofiji. A svaka logička operacija može da se nacrta. Iz toga razloga je pojam umjetničkog oblika (isto lako ,,protiv-pojam”) nastao tek onda kad je čovjek postao svjestan ,,sadržine” umjetničkih tvorevina, tj. kada je izražajni jezik umjetnosti prestao da postoji skupa sa svojim dejstvima, kao nešto sasvim prirodno i samo po sebi razumljivo. 

Dramu Zapada zovu i ,,dramom karaktera“, a onda antičku valja označiti kao ,,dramu situacije”. 

Zapadnjačka vrsta slučajnog potpuno je strana antičkom osjećanju svijeta, pa time i antičkoj drami. Antigona nema nijednu slučajnu osobinu koja bi ma kako dolazila u obzir za njenu sudbinu. Ono što se dogodilo kralju Edipu moglo se dogoditi i svakom drugom ,  suprotno sudbini Lirovoj. To je antička sudbina kao ,,opšte ljudski” fatum, koji važi uopšte za jedno ,,tijelo” i ne zavisi nikako od slučajno ličnog. Anegdotska slika ,,prednjeg plana” istorije, poprište je svih naučnih lovaca uzročnosti i svih pisaca romana i komada običnog soja. Euklidska duša antike je drugo. 

Glad i ljubav, to su mehanički uzroci mehaničkih procesa u ,,životu naroda”. Socijalni problemi i seksualni problemi, i jedni i drugi pripadajući fizici  ili hijerarhiji javnog, i suviše javnoga života, jesu na taj način po sebi razumljiva tema utilitarističkog po smatranja istorije. Špengler još kaže: Lebdi mi pred očima jedan specifično zapadnjački način ispitivanja istorije u najvišem smislu, način koji se još nikada nije pojavio i koji je morao ostati stran i za antičku i za svaku drugu Dušu. 

Bezgranični prostor je ideal koji je zapadnjačka duša neprestano tražila u svijetu oko sebe. Faustovski Zapadni svijet je naspram APOLONSKOG prisutnog pojedinačnog tijela. Faustovska je umjetnost fuge, proticaja i muzike, kao kod moderne arhitekture u igri svjetla. Duša Zapada iskazivala je svoje osjećanje svijeta izvanrednim bogatstvom izražajnih sredstava, u riječima, tonovima, bojama, slikarskim perspektivama, filosofskim sistemima, legendama, i u prostorima gotičkih katedrala i u formulama teorije funkcija. A egipatska Duša, daleko od svake teorijske i književne taštine, izražavala je svoje osjećanje svijeta gotovo jedino neposrednim jezikom kamena.  

Vezanost je i Sloboda. biljka u tlu, životinja ima već prostor za svoju Igru. Postoji i kosmički takt, čuvstvovanje. Budno Biće ima takt, a ono drugo samo je napon i prostiranje. Gdje je čovjek? Muzika je izvođenje u Slobodu i tako nam draga, izvan je predstavljenog u svjetlosti. Budno Biće osjeća i razumijeva. Organi su svi tjelesni, bar počelno iz ovog smijera. I ogromna je zabluda teorijskih ljudi njihovo vjerovanje da im je mjesto na čelu, a ne na repu velikih događaja, kaže Špengler. Budnost je u svjetlosnom svijetu oko nas. Budno Biće svake kulture ima na raspolaganju dva puta da postane svjesno svoje intimne unutrašnjosti, da li će osjećajnost biti prožeta kritičkim ili obratno. 

Postoji i ,,Magijska Duša”, svijet pećine naspram faustovske beskrajnosti i van grčke tjelesnosti u tačkastom za sad i tu, govori on, taj ,,magijski prostor” nije apolonsko prijanjanje za tačkoliku sadašnjicu, niti faustovsko metežno tiskanje za beskrajno dalekim ciljem. Ovdje biće ima drugi takt i iz njega sljeduje i drugi smisao vremena za budnu svijest. Ovdje je raspoloženje iz BAJKI. Đavoli i zli ljudi prijete ovdje čovjeku, anđeli i vile ga štite. Postoje i amuleti, talismani, tajanstvene zemlje, gradovi, zgrade i bića, tajni pismeni znaci, Solomonov pečat i kamen mudraca. Sve to izliva sjajno pećinolika svjetlost, koja je uvijek u opasnosti da je ne proguta utvarna noć. Kome se ovaj slikoviti sjaj čini smiješnim, kaže Špengler, taj neka pomisli da je Isus živio BAŠ u njemu i da se njegova učenja mogu razumjeti samo iz toga svijeta. A apokaliptika je samo jedna od vizija bajki pojačana do najviše tragike. 

Letindor (www.letindor.blogspot.com)