Hegel: Estetika 1

Iskustvo Istine i Ljepote

Estetiku imamo kao onu što posmatra Lijepo, ali ne bilo kako lijepo već Umjetnički Lijepo, reći će Hegel, iako za pravi izraz naše discipline, umjesto estetike, po njemu, možemo uzeti pojam ,,filosofija umjetnosti“.[1] Nama nije interes proučavati tek prirodno lijepo, kaže on. U prirodi je već nagovještavano postojanje nekakve nužnosti. Hegel traži PUT Slobode. Privida ima svud, i u istoriji no, umjetničke predstave ne možemo zvati tek varljivim prividom.[2] Umjetnost nas vodi najvišim zahtjevima Duha, a sama percepcija tek je početak ovog puta. Za ocjenjivanje lijepog potreban je, po Kantu, izgrađen Duh, napominje Hegel, tu se gubi pojam i samom raz-umskom shvatanju ne pripada da o tome sudi.[3] I pjesnik Šiler će reći da svaki čovjek nosi u sebi klicu idealnog čovjeka. Lijepo je svojevrstan spoj umskog i čulnog. Pjesnik Šiler je shvatao princip i suštinu umjetnosti kao spoj Slobode i Nužnosti, jedinstvo opšteg i posebnog, duhovnog i prirodnog, čije je oživotvorenje prizivao umjetnošću i estetskim obrazovanjem. U umjetnosti nema običnih ciljeva i čistog podražavanja prirode.[4] Hegel cijeni romantičnu umjetnost, ali i Homera, i Šekspira, slikara Rafaela, Getea, itd. 

Sadržaj umjetnosti je Ideja, a njena forma čulni slikoviti svijet.[5] ARHITEKTURA je prva po redu od svih umjetnosti, za Hegela, USLOV, ona saobražava neorganski materijal prema zakonima Duha ona  ,,krči put adekvatnoj stvarnosti Boga, i umara se na svom poslu sa objektivnom prirodom, da bi je izbavila iz šipražja konačnosti i nakardnosti slučajnosti ... Ona ograđuje prostor za okupljanje, kao zaštitu od oluje, kiše, nevremena i divljih životinja, i tu pokazuje volju za okupljanjem, doduše na spoljašnji (prelazak unutra vidi sa religijom i filosofijom), ali ipak umjetnički način ... (i zato)  prva od posebnih umjetnosti, kojom ... treba da počnemo, jeste LIJEPA ARHITEKTURA.“[6] Spoljni neorganski svijet ona je srodila s Duhom, tu Hegel vidi završen Božiji Hram kao kuću njegove zajednice, jer ,,u taj Hram ulazi sam Bog time što munja individualnosti udara u inertnu masu, prožima je“[7]. S njom nastupa zatim i vajarstvo dajući lik Boga u već izgrađenom Hramu. Na ovom putu se dalje razvija ta veoma bitna za Hegela romantična forma umjetnosti, nadogradnja sa slikarstvom, muzikom i konačno poezijom. Sva simbolička umjetnost dostiže svoju najadekvatniju stvarnost i najveću primjenu u ARHITEKTURI, dok će klasična umjetnička forma na to mjesto postaviti VAJARSTVO, a muziku i slikarstvo nije još u stanju prihvatiti kao apsolutne.[8] Poezija se proteže na ove sve umjetnosti, i najprikladnija je, kao mašta za stvaranje Ljepote. Vidimo da ,,u čistom mišljenju, u svijetu zakona i njihove opštosti, čovjek ne može da izdrži, već su mu potrebni i čulni život, osjećanja, srce, Duša, itd. ... U elementu Duhovnog čovjek postiže zadovoljenje i Slobodu u saznanju i volji, u znanjima i djelima svojim. Neznalica nije Slobodan ... (tvrdi Hegel) ... jer protiv njega stoji nepoznati svijet, nešto onostrano i spoljašnje od čega on zavisi, a da taj NEPOZNATI SVIJET nije on za samog sebe usvojio, pa da se time osjeća u njemu kao kod svoje kuće.“[9] Otud LJUBOPITIVOST kod svakog čovjeka kao težnja za oslobođenjem. Volja se ostvaruje u društvenom životu, kod Hegela, znamo, s DRŽAVOM. Ni Platon nije daleko od tog, ali Apsolut drugačije odslikava - kao Najviše Dobro. 

Tri su forme Apsolutnog Duha, hegelovski rečeno (Platon to malo drugačije i detaljnije nabraja u svojoj ,,liniji“ Države): čulna evidencija, predstavljanje i slobodno mišljenje (Apsolutnog Duha). Mišljenje? To nije ono kad bilo koji subjekt bilo kako kaže: Ja mislim. 

Zašto Umjetnost? Jer samo prirodna ljepota nije dovoljna. Umjetnost putem čulnog saopštava dublja značenja. A ima i ona koja prevazilazi umjetnost, da nije umjetnost, po Hegelu jeste RELIGIJA, kojoj pripada predstavljanje, što znači da je vanjsko čulno prešlo u unutrašnjost subjekta. Može se reći čak i da je umjetnost jedan od oblika religijske svijesti - objektivnost je svarena, ona sad postaje svojina SRCA i DUŠE, hegelovski rečeno.[10] Nakon UMJETNOSTI i RELIGIJE, kao treću formu Apsolutnog Duha Hegel vidi FILOSOFIJU kao višu formu unutrašnjosti, kao Slobodno Mišljenje. Zato Hajdeger poslije i pita: Šta je mišljenje? Šta zove u mišljenje? itd. U FILOSOFIJI se tako ujedinjuju umjetnost i religija.

Ljepota umjetnička i Istina su u bliskoj vezi. Dodajmo koju od Gadamera … Iskustvo istine ,,prevazilazi kontrolno područje naučne metodike i ... pita za njegovu sopstvenu legitimaciju. Tako se duhovne nauke stiču s načinima iskustva koji su van nauke: s iskustvom filosofije, iskustvom umjetnosti i sa samim iskustvom povijesti. To su sve vrste iskustva u kojima se obznanjuje istina, koja se ne može verifikovati metodskim sredstvima nauke.”[11] Dakle ,,filosofski značaj umjetnosti se i sastoji u tome što se na jednom umjetničkom djelu iskušava Istina, koju drugim putem ne možemo dosegnuti, značaj koji se održava uprkos svakom umovanju. Tako je, pored iskustva filosofije, iskustvo umjetnosti najuvjerljivija opomena naučnoj svijesti da prizna svoje granice.”[12] U tom smislu se i estetika mora čuvati od eventualnog sužavanja naučne istine, napominje Gadamer. Iskustvo umjetnosti ima ogroman značaj. 

Kao sjedište cijelog umjetničkog svijeta Hegel vidi oblast Božanske Istine ... Istinski Lijepo je ideal, Apsolutni Duh i sama Istina.[13] ,,Prvo postojanje Ideje jeste priroda, i prva Ljepota prirodna ljepota.“[14] Hegel naglašava veliki značaj subjektivnosti (ili bolje je dublje reći individualiteta) pa kaže: ,,Život je stvaran tek samo kao pojedinačna živa subjektivnost.“[15] Hegel, i te kako, govori o najvišoj zakonitosti, a harmoniju vidi kao onu koja je odražava kroz odnos kvalitativnih razlika.[16] Ljepota je jedno takvo Apstraktno Jedinstvo, ali apstrakcija NE kao nešto isprazno, ne u smislu ispraznog filosofiranja ili isto takvih intelektualiziranja. Mi zaista vidimo tu nedovoljnost samo prirodno lijepog, ono se javlja kao niže dok Ideal nas vodi višem. Platon je već istakao Ideju kao nešto u sebi konkretno opšte i kao jedino Istinito, potvrđuje Hegel. Ideal je ono Umjetnički Lijepo. Za sve ovo subjekt treba i HEROJSKO stanje INDIVIDUALNOSTI. U središtu Junaka okruglog stola je Kralj.[17] Za neuprljan sjaj Junak treba i zakon časti kao glas sopstvene Ličnosti. U HEROJSKOM stanju subjekt je povezan sa čitavim svojim Djelom, reći će Hegel. On nam nudi ovdje i prizor s pričom (Teta Lija): ,,Lav je, istina, gospodar i kralj, ali Vuk i Medvjed sjede isto tako zajedno u savjetu, Lija i drugi isto tako rade šta hoće, a ako dođe do tužbe, ona se lukavo izlaguje ili nalazi sebi kao oslonac posebne Kraljeve ili Kraljičine interese koje koristi da svoje gospodare, što baš i umije, vješto obrlati.“[18] U Herojsko doba pojedinac je Suštinski Jedno. Individue posebno djeluju. Homer opisuje kako se Junak Ahil odlučivao u svom SRCU:

,,Da li će izvući oštri mač koji visi uz bedro njegovo i prokrčiti put u masi, i oboriti Atrida, ili pak svoj gnev ukrotiti i svoj bijes stišati.“[19]

Hegel kaže da i kod Getea u pjesmi imaju tako Boginje koje se oslanjaju na Istinu u ljudskom SRCU:

,,Zar samo čovjek ima pravo na neviđeni podvig? Zar samo on pritiska nemoguće na moćne svoje Junačke grudi.“[20]

JUNAK pita svoje SRCE. Čista Ljubav iscjeljuje od unutrašnjih boginja Sudbine. Strast je nešto nisko i sitno za čovjeka.[21] Treba paziti jer unutar srca se mogu nastaniti i zle sile, navode pjesnici, spominje Hegel, zato i Rumi čuveni kaže da hoće SRCE bijelo k’o SNIJEG. Hegel zahtjeva originalnost. I mišljenje ,,jer bez razmišljanja čovjek NE dovodi do SVIJESTI ono što je u njemu, i na svakom velikom umjetničkom djelu se primjećuje da je građa u svim pravcima dugo i duboko ispitivana i proučavana. Iz površne mašte ne niče nikakvo uspjelo djelo.“[22] Filosofija umjetniku nije neophodna, potvrđuje Hegel, čak vodi ga u suprotno. Umjetnik iznosi vani forme koje je u sebe nekako primio, pomaže se malo racijom, ali i dubnom Duše i oduhovljenim osjećanjima. Umjetniku je potrebna razboritost, i te kako, da zna šta čini, gdje je neophodna i koncentracija Duše. Stvaralačka aktivnost FANTAZIJE nazvana je talentom genijem, itd. Zatim ima i nadahnuće. Hegel bilježi, a Gete pjeva: 

,,Buket cvijeća, koji sam ubrao, pozdravlja te hiljadu puta, često sam se saginjao. Ah! Hiljadu puta, i na SRCE ga stiskao o koliko, po hiljadu puta.“[23]

U sve ovo uključićemo i filosofsku kritiku, ali za mnoge romantičare (npr. Tik) i ironija jeste jedan od najviših principa umjetnosti, a s njom i ulaz u dijalektičko kretanje. Hegel se neće tu složiti.[24]

(Pogledati: Georg Vilhelm Fridrih Hegel, Estetika 1 (Beograd: Kultura, 1952)

Letindor (www.letindor.blogspot.com)