Kritikovali ga ili ne mi smo sa Platonom neprestano, i filosofski, i umjetnički, i religijski, čak i naučno. Dijaloško pjesništvo kod Platona na neki način je umanjilo nadmoć ovih spisa kod čitaoca, da li zbog predrasuda, no ,,zadatak je s Platonom filosofirati, a ne Platona kritikovati.“[1] I pitanje je da li mi Platonovu nauku možemo tek tako naučiti kao što se uči u savremenim sekularnim školama, jer to njegovo dospijeva u ona područja o kojima uveliko govori i svaka teologija i mistika, problem izlijevanja znanja u pogodno tlo ljudske struktuiranosti. Platon i sam kritikuje svoju nauku kao onu koja se ne može naučiti, ali ona moće da ukaže na bitne smjerove kretanja, reći će i Gadamer.[2] Ljepota je vrlo bitna no ,,kako da ti se ne čini ... da je i ljepše ono što je mudrije?“[3] pita Sokrat svog sagovornika. ,,Sav život ljudski treba da ima i lijepa ritma i skladnosti.“[4]
Ono što je teško za mnoge dokučiti Platonovu kritiku Homera i pjesnika, te opredjeljenje na njihovo protjerivanje iz države, Platon koji je čak i od romantičara bio prepoznat kao veliki pjesnički genije.[5] Ali, rekli bi mnogi, Platona treba i shvatiti. Doživjeti. I ne možemo, a da ne računamo na filosofovu ironiju. Platon kritikuje i dramu. To je kritika jednog vaspitača paideia-e. Platon obrazuje za unutrašnju harmoniju Duše, za snagu volje i za ono filosofsko.[6] Gadamer će napomenuti kako paideia nije tek obično vaspizanje i obrazovanje tjelesno i muzičko ili kakvo drugo već je jedinstvo ljubavi, znanja i moći, kao istinsko ljudsko Bivstvovanje. Pjesništvo nije tek hvaleći govor već istinska ljudska vrlina (grč. arete). Platon osjeća kako je kod Homera, a za već novog čovjeka u doba Platona, uskraćeno djelotvorno formiranje samog života.[7] Takve kritike mogu biti i vrlo opravdane. Ako se iz pjesništva prešlo i ostalo tek u običajnosti, tu se mogla vidjeti promašenost ili prevara, tvrdi Gadamer. I dobijamo podražavajuću pjesničku tvorevinu koju kritikuje Platon kroz lik Sokrata. ,,Zagonetna je bliskost koja postoji između poezije i filosofije.“[8]
Ono što je teško za mnoge dokučiti Platonovu kritiku Homera i pjesnika, te opredjeljenje na njihovo protjerivanje iz države, Platon koji je čak i od romantičara bio prepoznat kao veliki pjesnički genije.[5] Ali, rekli bi mnogi, Platona treba i shvatiti. Doživjeti. I ne možemo, a da ne računamo na filosofovu ironiju. Platon kritikuje i dramu. To je kritika jednog vaspitača paideia-e. Platon obrazuje za unutrašnju harmoniju Duše, za snagu volje i za ono filosofsko.[6] Gadamer će napomenuti kako paideia nije tek obično vaspizanje i obrazovanje tjelesno i muzičko ili kakvo drugo već je jedinstvo ljubavi, znanja i moći, kao istinsko ljudsko Bivstvovanje. Pjesništvo nije tek hvaleći govor već istinska ljudska vrlina (grč. arete). Platon osjeća kako je kod Homera, a za već novog čovjeka u doba Platona, uskraćeno djelotvorno formiranje samog života.[7] Takve kritike mogu biti i vrlo opravdane. Ako se iz pjesništva prešlo i ostalo tek u običajnosti, tu se mogla vidjeti promašenost ili prevara, tvrdi Gadamer. I dobijamo podražavajuću pjesničku tvorevinu koju kritikuje Platon kroz lik Sokrata. ,,Zagonetna je bliskost koja postoji između poezije i filosofije.“[8]
Koja je veza između jednog i mnoštva, to je često pitanje kod starih filosofa antike. Jedno učestvuje u svemu, i u vremenu, u postajanju starijim i mlađim, i zar nije nužnost da isto učestvuje u onom nekad, sad i poslije ... ,,o njemu se može imati i saznanje, i mišljenje, i opažanje, jer i mi sad sve te aktivnosti uzimamo u obzir, u odnosu na Njega.“[9] Po Platonovom dijalogu Parmenid, Jedno i NE postaje i ppostaje.
Uz manje misticizma i više racionalnog Aristotel nam približava Platona, ali daje i neka druga viđenja svijeta i Božanskog. Uzimajući u obzir ono ranije što se radilo u sklopu akademskog programa flosofije, ovdje će biti izneseni neki osnovni stavovi iz Aristotelovog spisa O pjesničkoj umjetnosti, gdje je riječ i o umjetničkom stvaralaštvu uopšte. Sve umjetnosti podražavaju na različite načine i različitim sredstvima, npr. neko bojama, neko glasom, itd.[10] S Homerom do Platona govorilo se u heksametrima, zatim su urađene bitne promjene, takođe i u tragediji gdje se uvodi više karakternih likova, mijenja se svrha hora, dodaje scenografija i slično, što je za Aristotela značilo usavršavanje.[11] Komedija se tek krenula tad razvijati pa se ne može sa sigurnošću reći da je ista doživjela neke promjene. Ovaj novi, tzv. jampski pravac umjetnosti, izbacio je mitsko. Tragedija je s Aristotelom postala značajna prvenstveno po tome da izazivanjem emocija sažaljenja i straha vrši pročišćavanje (grč. katarsa) afekata Duše.[12] Svaka tragedija je imala 6 sastavnih dijelova: priča, karakteri, govor (dikcija), misli, scenski aparat i muzička kompozicija. Najvažnija, u ovom slučaju, je radnja, podražavanje sreće i nesreće, straha i sažaljenja, a veoma bitni su i preokreti (peripetije) u radnji i prepoznavanja. Osnova tragedija je, kao što smo rekli, priča, zatim karakteri. Imaju priče proste i priče prepletene. Bitno je to prepoznavanje u radnji i likovima, prije svega. Patos je radnja koja donosi propast i bol. Sažaljenje izaziva onaj koji nezaslužno pati, a strah onaj koji nam je sličan, a da se nalazi u opasnoj situaciji.
Na kraju krajeva traži se mjera. A šta je MJERA? O njoj Grci pričaju često, apolonski je Idealno. Dionis je životno. U Nikomahovoj etici, kod Aristotela je opisan TRENUTAK kroz govorenje o najboljem srednjem stanju, što, naravno, ne znači i osrednjost.[13]
[1] Hans-Georg Gadamer, Čitanka (Zagreb: Matica hrvatska, 2002), str. 38.
Na kraju krajeva traži se mjera. A šta je MJERA? O njoj Grci pričaju često, apolonski je Idealno. Dionis je životno. U Nikomahovoj etici, kod Aristotela je opisan TRENUTAK kroz govorenje o najboljem srednjem stanju, što, naravno, ne znači i osrednjost.[13]
[1] Hans-Georg Gadamer, Čitanka (Zagreb: Matica hrvatska, 2002), str. 38.
[2] Pogledati: Isto, Gadamer, Čitanka, str. 39.
[3] Platon, Protagora ili O vrlini (Beograd: Kultura, 1959), str.6.
[4] Isto, Platon, Protagora ili O vrlini, 326b, str.24.
[5] Pogledati: Hans-G. Gadamer, Filosofija i poezija (Beograd: Sl. list SRJ, 2002), str. 7.
[6] Pogledati: Isto, Gadamer, Filosofija i poezija, str. 15.
[7] Pogledati: Isto, Gadamer, Filosofija i poezija, str. 19.
[8] Isto,Gadamer, Filosofija i poezija, str. 27.
[9] Platon, Parmenid - Odbrana teorije Ideja (Beograd: Kultura, 1959), str. 156.
[10] Pogledati: Aristotel, O pjesničkoj umjetnosti (Beograd: Kultura, 1955), str. 5.
[11] Pogledati: Isto, Aristotel, O pjesničkoj umjetnosti, str. 11.
[12] Pogledati: Isto, Aristotel, O pjesničkoj umjetnosti, str. 15.
[13] Pogledati: Aristotel, Nikomahova etika (Zagreb: Globus, 1988), str. 38.
[13] Pogledati: Aristotel, Nikomahova etika (Zagreb: Globus, 1988), str. 38.
Letindor (www.letindor.blogspot.com)
No comments:
Post a Comment