i. Subjectum

Bitak osobe ne možemo pretvoriti u subjectum jer osoba nije stvar prirode, nije supstancija niti je predmet, kako će nagovijestiti i Husserl. Akt nikad nije neki predmet, reći će i pjesnik Šiler. Akti pripadaju samom izvršenju i dati su u refleksiji, reći će on. Akti su nešto nepsihičko. Intencionalni su akti koji će stvoriti osobu koja nije bitno predmet kako mi objektiviramo. A to naše shvatanje psihičkog identično je s depersonalizovanjem, reći će Hajdeger. Osoba je data tek kao izvršitelj intencionalnih akata povezanih jedinstvom nekog smisla. Psihički Bitak nema nikakve veze s osobnošću. Akti bivaju izvršavani, a osoba je izvršitelj akata, možda, samo to izvršanje viđeno refleksijom. Ali, koji je ontološki smisao tog ,,izvršavati“? Postavlja se pitanje o Bitku čitava čovjeka koji se uobičajeno shvata kao tjelesno-duševno-duhovno jedinstvo. No, tijelo, Duša i Duh mogu tek imenovati područje fenomena tematski razdvojenih zbog proučavanja. Mi smo se tu već opredjelili za određenu ontološku nebitnost ili neodređenost samog Bitka. Mi Bitak ne možemo odrediti tek sumativno ovog troje, a njih će nam valjati čak i ponovo odrediti po Hajdegeru. Jedna jedinstvena Ideja mora biti pretpostavljena. Ono što nam zakrčuje put po Hajdegeru jeste naša neprestana orijentacija na antičko-hrišćansku antropologiju čiji su ontološki temelji nedovoljni . Čovjek je nešto što seže više od samog sebe, reći će i hrišćanska dogmatika, ali ova ideja transcendentnosti, da je čovjek više nego razumsko biće (animal rationale), neće postaviti i ontološko pitanje samog Bitka. Takođe, sve govori i od antike da je Logos vrsta Bitka koji za nas nosi i tamnu ili neosvjetljenu stranu. Rečeno je da čovjek svoj uzor ima u Bogu i da je stvoren po Njegovoj ,,slici“. I ovdje vidimo da je čovjek zaboravljeno pitanje, i od grčke definicije i od kasnijih teoloških putokaza. On se uzima kao razumljiv po-sebi. I kogitacije Dekartove uz ovo naslijeđe ostale su isto neodređene ili se neizričito uzimaju ,,razumljivim po-sebi“. Sve ovo u istoj mjeri vrijedi i za psihologiju. Izostali ontološki temelji se ne mogu nadoknaditi ugradnjom antropologije i psihologije u neku opštu biologiju kao ,,nauku o životu“.  Život se ne da odrediti, to nije puko postojanje niti je Tu-Bitak, ali kroz Tu-Bitak je bitno dostupno. O ontološkim temeljima ne možemo odlučivati preko empirijske građe. Mi sa svim tim imamo poteškoću dobijanja jednog prirodnog pojma svijeta. Naša svakidašnjost se ne poklapa s tom primitivnošću, reći će Hajdeger. Od pozitivnih nauka nemamo šta posebno od tog očekivati. Ontologija svoj doprinos može dati indirektno. Nauka ne misli, reći će Hajdeger. 

Letindor (www.letindor.blogspot.com)