Spekulativni realizam kao ,,novokomponovana filosofija ili ideologija, ili pak jedan od istorijsko-političkih pokušaja, javlja se kao pokret u savremenoj filosofiji u prvoj deceniji 21. vijeka, u odbrani je svog ,,realističkog koncepta" od postkantovskog kritičkog idealizma, pa i fenomenologije, postmodernizma i ostalih mu ,,neprijatelja".
Objektu usmjerena filosofija (object-oriented philosophy) nastoji u filosofsko mišljenje vratiti pojam objekta dok ,,spekulativni realizam” iznosi kritiku relacijske filosofije koju Meillassoux naziva korelacionizam. Jedna izvedenica hetero-esencijalističkog realizma je upravo ,,spekulativni realizam” Quentina Meillassouxa, francuskog filosofa rođenog 1967. godine, koji se priključuje ovom savremenom pokretu. Spekulativni realizam je takođe i oblik desubjektivacije karakterističan za relacijsku filosofiju.
Spekulativni realizam primorava savremenu filosofiju da se odluči, ne između idealizma i realizma, već je u pitanju prije svega mogućnost neke buduće odvažne i originalne filosofske misli kao diskursa o prirodi stvarnosti, tj. u pitanju je odlučivanje o budućnosti same filosofije, ako se to i može odlučiti. No, uvijek neko hoće da odlučuje o svemu pa i o filosofiji, i o samom Bogu, iako su nedodirljivi. Pojedini mlađi filosofi su već istureni na evropskoj i svjetskoj sceni u tom smislu, i kao osnivači su ovog pravca u mišljenju: Kenten Mejasu (Francuz), Grejem Harman (Amerikanac, profesor u Kairu), Ian Hamilton Grant (Englez), Alberto Toskano (sociolog s univerziteta u Londonu), Rej Brasije (škotsko-francuskog porijekla).
Kenten Mejasu kaže da je Apsolut, naravno, bio glavna meta napada postmetafizičkog mišljenja bilo da je riječ o frankfurtskoj školi (Adorno, Horkhajmer, Habermas), hermeneutici (Gadamer), ili poststrukturalizmu. Njemu se, ipak, čini da se bez Apsoluta, ili pak bez pojma apsoluta, gubi orijentacija u filosofiji, te da se neki tradicionalni pojmovi moraju iznova promišljati. On piše tekst ,,Metafizika, spekulacija, korelacija” gdje jedna od osnovnih Mejasuovih ideja jeste afirmacija pojma KONTINGENCIJE ali da se istovremeno sačuva i nekakav Apsolut. Njegova knjiga ,,Poslije konačnosti” u ovom smislu je vrlo značajna. Pojam ,,kontingencija” u filosofiji označava modalitet, koji objašnjava stanje činjenica koje nisu nužno ni tačne ni netačne, kao i događaj koji se dogodio, ali nije se morao dogoditi. Kontingencija je suprotnost nužnosti.
Polemišući s predstavnicima fenomenologije i postmoderne filosofske misli, Brasije, npr. konstatuje paradoks da su upravo oni filosofi koji su u kantovskom i hegelijanskom duhu prihvatili kritički zadatak filosofije kao prioritet, bili upravo najveći branioci tradicionalne manifestne slike čovjeka i svijeta. Brassierova pozicija se razlikuje od pozicije objektu usmjerene filosofije a dijelom i Meillassouxova spekulativnog realizma, njegova pozicija podsjeća na Althusserov anti-empiristički ontološki realizam i anti-hermeneutički epistemološki relativizam. Althusserova materijalistička teza se sastoji od ontološkog dijela u kojem se polazi od apsolutne prethodnosti predmeta pred mišljenjem i epistemološkog dijela po kojima je stvarni predmet nesvodiv na predmet spoznaje. Ontološki dio materijalističke teze onemogućuje epistemološkom da pređe u hermeneutički relativizam, dok epistemološki dio ne dozvoljava ontološkom da pređe u naivni realizam.
Grejem Harman se pita šta bi to bilo ili šta je ,,dublje” u Hajdegerovom Dasein-u (Tu-Bitku) od ukupnosti njegovih odnosa u svakom trenutku? Je li to fizičko tijelo? Je li Duša? Teško, kaže, budući da bi svaki takav odgovor zahtijevao trajni supstrat predručnosti, koji bi zatim i protivrječio ostatku Hajdegerove filosofije. Harman kaže da, i Hajdeger i Vajthed (britanski matematičar), postavljaju sami sebe u ovaj ćošak zbog svog zajedničkog straha od tradicionalnog pojma supstancije, koji osuđuju kad god je to moguće.
Letindor (www.letindor.blogspot.com)
No comments:
Post a Comment