(tjeskoba - trenutak - skok - razumljenje - savjest)
Tematsko Biće je u svijetu, a krenuli smo od brige preko faktičnosti pa i do propasti Tu-Bitka. Temeljno pitanje cijele ontologije je smisao Bitka uopšte. Dovoljno je za početak otvoriti horizonte, a da se razumijeti samo ako se izvorno pitamo u pogledu svog Bitka. Cjelina pretpostavki je ,,hermeneutička situacija”, a Biće kao temu uvodimo putem eke prve fenomenološke karakteristike, ali imamo i predvidik na koji ćemo nastaviti sa skiciranjem strukture Bitka. Fundamentalna ontologija traži izvornost. Mi u egzistenciji imamo ,,moći biti”, ali i ,,moći biti pravim” koje ukazuje na IZVORNOST . To što Tu-itak nešto može biti, on još uvijek mora nešto JOŠ ne biti. I odakle uzimamo kriterij za pravost, pita se Hajdeger. To ne može biti ontički nametnuto niti ontološki izmišljeno. Tu-Bitak sam mora na to ukazati prema Bitku. Ovo svjedočanstvo o jednom ,,pravom moći biti” daje SVIJEST i samo htijenje imati SAVJEST . Tu je moći biti Cijelim Tu-Bitka, a vidljivo kao modus BRIGE.
Izvorni ontološki temelj egzistencijalnosti Tu-Bitka jeste VREMENITOST u kojoj tek postaje razumljivom raščlanjena strukturna cjelina Bitka Tu-Bitka kao BRIGE koja mora računati s vremenom. Otud izrasta i vulgarno računanje vremena. Nacrt nekog smisla Bitka uopšte može se izvesti tek u vremenu. Dakle, vremenost je ontološki smisao brige kroz svakidašnjost i povijesnost. Tu-Bitak egzistira za volju sama sebe i sve do svog svršetka odnosi se prema svojem ,,moći biti”. On do tad ima ,,neko ispred sebe”, a ta necjelovitost je nenamirenost onog ,,moći biti”, nezaključenost. Dokle je god Tu-Bitak kao neko Biće on ne postiže svoju čitavost, a kad je stekne tad dobitak postaje GUBITKOM Bitka u svijetu uopšte, a kao Biće on se tada ne da iskusiti. Tu se ne radi o nekoj nesavršensti spoznajne moći. Ono ,,ispred sebe” se ne da izbrisati kao bitni strukturni moment brige. Traži se cjelost. A Cjelina se već ne da iskusiti kao Biće. I da li tu možemo dodati pojam ,,SMRT”?
Ontološko prodiranje prema Izvoru ne zahtijeva ontičku razumljivost po sebi za ,,običnu pamet” već se njemu otvara tek upitnost svake razumljivosti po sebi. Osim vremenosti mi trebamo razjasniti koliko se može i problem transcendencije. Biti svoje jeste biti Tu kroz onu odlučnost Tu-Bitka. Pod ,,razmjevanjem” Hajdegeger misli jedan fundamentalni egzistencijal koji se razlikuje od ,,razjašavanja” i ,,poimanja” ili bilo kojeg drugog tematskog zahvaćanja kao spoznavanja. Zahvaljujući RAZUMLJENJU se i stvaraju mogućnosti za neki Tu-Bitak, kao projektirajuće prema nekom ,,moći-biti” i zbog kojeg Bitak uvijek egzistira. Tu-Bitak RAZUMJEVAJUĆI uvijek nekako zna na čemu je sa samim sobom, što nema veze s činjeničnim već s boravljenjem u samom sebi kao egzistencijalnoj mogućnosti. Egzistencija može biti u pitanju, a za to je potrebna neka dokučenost. Tu-Bitak je stalno ispred sebe u nepravoj budućnosti, otud i Hajdegerov pojam ,,istrčavanje” radi sebe-prestizanja. Tu-Bitak može da uskrati sebi ono o čemu briguje. Sve se dešava u horizontu određenog kruga. Prava sadašnjost je TRENUTAK, ali razumljeno kao EKSTAZA zbog odlučnosti u Tu-Bitku, taj fenomen TRENUTKA se ne može razumjeti iz Sada koje pripada vremenu kao unutarvremenkosti, ono SADA u kojem nešto nestaje, prolazi ili postoji. Ali u TRENUTKU se ništa ne može dogoditi. TRENUTAK je prava sadašnjost, a neprava sadašnjost je OSADAŠNJUJUĆA. Svaka sadašnjost nije TRENUTAČNA. Nepravo se RAZUMLJENJE ovremenjuje kao osadašnjujuće očekivanje.
Unutarsvjestski sretajuća bića nisu nisu usklađeni ili sukladni s Tu-Bitkom. Ovakvom pamćenju odgovara nepamćenje kao neko zaboravljanje. Ali SJEĆANJE je oguće tek na osnovama zaborava. RASPOLOŽENOST dovodi Tu-Bitak pred njegovu bačenost. Razumljenje nikad ne lebdi u vazduhu već je ono čuvstvujuće. Čuvstvovanje se temelji u bačenosti. Nepravo čuvstvovanje je vremenost STRAHA, očekivanje nekog nailazećeg ,,ZLA”, ali to je egzistencijalno-vremenska konstalacija i zato neprava. Odosi se na buduće, ali ne u vremenskom smislu.
Ontološko prodiranje prema Izvoru ne zahtijeva ontičku razumljivost po sebi za ,,običnu pamet” već se njemu otvara tek upitnost svake razumljivosti po sebi. Osim vremenosti mi trebamo razjasniti koliko se može i problem transcendencije. Biti svoje jeste biti Tu kroz onu odlučnost Tu-Bitka. Pod ,,razmjevanjem” Hajdegeger misli jedan fundamentalni egzistencijal koji se razlikuje od ,,razjašavanja” i ,,poimanja” ili bilo kojeg drugog tematskog zahvaćanja kao spoznavanja. Zahvaljujući RAZUMLJENJU se i stvaraju mogućnosti za neki Tu-Bitak, kao projektirajuće prema nekom ,,moći-biti” i zbog kojeg Bitak uvijek egzistira. Tu-Bitak RAZUMJEVAJUĆI uvijek nekako zna na čemu je sa samim sobom, što nema veze s činjeničnim već s boravljenjem u samom sebi kao egzistencijalnoj mogućnosti. Egzistencija može biti u pitanju, a za to je potrebna neka dokučenost. Tu-Bitak je stalno ispred sebe u nepravoj budućnosti, otud i Hajdegerov pojam ,,istrčavanje” radi sebe-prestizanja. Tu-Bitak može da uskrati sebi ono o čemu briguje. Sve se dešava u horizontu određenog kruga. Prava sadašnjost je TRENUTAK, ali razumljeno kao EKSTAZA zbog odlučnosti u Tu-Bitku, taj fenomen TRENUTKA se ne može razumjeti iz Sada koje pripada vremenu kao unutarvremenkosti, ono SADA u kojem nešto nestaje, prolazi ili postoji. Ali u TRENUTKU se ništa ne može dogoditi. TRENUTAK je prava sadašnjost, a neprava sadašnjost je OSADAŠNJUJUĆA. Svaka sadašnjost nije TRENUTAČNA. Nepravo se RAZUMLJENJE ovremenjuje kao osadašnjujuće očekivanje.
Unutarsvjestski sretajuća bića nisu nisu usklađeni ili sukladni s Tu-Bitkom. Ovakvom pamćenju odgovara nepamćenje kao neko zaboravljanje. Ali SJEĆANJE je oguće tek na osnovama zaborava. RASPOLOŽENOST dovodi Tu-Bitak pred njegovu bačenost. Razumljenje nikad ne lebdi u vazduhu već je ono čuvstvujuće. Čuvstvovanje se temelji u bačenosti. Nepravo čuvstvovanje je vremenost STRAHA, očekivanje nekog nailazećeg ,,ZLA”, ali to je egzistencijalno-vremenska konstalacija i zato neprava. Odosi se na buduće, ali ne u vremenskom smislu.
Ekstatičko jedinstvo je ono koje egzistencijalno omogućuje STRAHOVANJE prema kojem se odnosi TJESKOBA kao temeljno ČUVSTVOVANJE, ZEBNJA pred nečim, kad je Tu-Bitak doveden pred njegovu najvlastitiju bačenost, kao neugodnost svakodevno prisnog Bitka u svijetu. Ugrožavanje ne dolazi iz Priručnog i Postojećeg koji u ovom slučaju čak gube i svoju svrhovitost. Priručno više ništa ne govori. U TJESKOBI je dokučena beznačajnost svijeta i ništavnost onog o čemu je moguće brigovati. Ali tu može zasvjetliti neko ,,pravo-moći-biti”. TJESKOBA zebe za goli Tu-Bitak bačen u neugodnost, vodi natrag prema čistom Da-Jest najvlastitije i izolovane bačenosti.
TJESKOBA drži TRENUTAK pripravnim za SKOK, i ona se ne gubi u nečem o čemu je moguće brigovati kao što je slučaj sa strahom. STRAH ima pobudu u bićima o kojima briga u okolnom svijetu. Bitak u svijetu je bačen Bitak pri smrti. TJESKOBA vodi u izvornu bilost. I tjeskoba i strah kao modusi se temelje, kako vidimo, obje na nekoj bilosti, ali u cjelini brige uvijek različito. TJESKOBA izvire iz budućnosti, a STRAH iz izgubljene sadašnjosti.
Letindor (www.letindor.blogspot.com)
No comments:
Post a Comment