Metafizika i ontologija

U svojoj starosti Viktor Igo piše u jednom pismu: ,,Oh! znam dobro da ne starim već da, naprotiv, rastem; a upravo po tome osjećam da se približava smrt. Kakvo li je samo dokazivanje Duše! Moje tijelo propada, a misao mi raste; u mojoj starosti došlo je do rascvata ... Vrijeme je da ispraznim svijet (mirno je pjesnik mislio ,,kraj”). 

Iza svake pojave u materijalnosti stoji životna sila, Um ili neUm koji ih stvara, ne sigurno razUm. Nešto održava. Je l’ se stiže iz prostojeg u složeno ili pak obratno? Jesmo li punina sad il’ nedostatak? Šta je nišatavilo, a šta Ništa? Život se poštuje kao prva i najveća Istina, sile i oblici, ali ima sna. Rijeka je um, sve rijeke idu u Jedno more, mirno more u kojem je bezbroj talasa koji se igraju, tiho sviraju, horski pjevaju. More je krug, lopta čiji su površina i obim svestrano beskonačni, iracio, nespoznatljivi razumski, sa višim Umom, možda, i da. Površina kvadrata realna je i kocke, cijeli broj nam shvatljiv je, ali ograničen. To je samo upakovan dio stvarnosti, oblik, ono što izlazi nam pred oči ogledalom. Tako i najveća kocka može da se smjesti u beskonačno malu loptu, što je nepojmljivo. U mikrokosmosu makrokosmos, i obratno. U svakom djeliću nečeg je kompletna cjelina tog istog. I nije samo kvadrat i kocka da su ograničeni, i mnogi drugi su oblici. Sve je broj, i lopta i krug, a ipak nisu. Ovo je područje graničnoga i kontradiktornog. Nije baš za logičare. Um u sebi sadrži bezbroj mogućnosti ograničenog k’o oblika, kao lopta. Međutim, unutar svakog ograničenog oblika ili objekta je iskra i ovog Beskonačnog. Da li Uma il neUma? Nešto jeste. Volja?

Realno teško je ili nemoguće vidjeti Beskonačnost, ali postoje vrata, prozori, čak i pukotine u druge svjetove, druge realnosti, oblike i sile. Tad subjekat živi u dva ili više svjetova realno, dok beskonačna iskra u njemu obuhvata sve te ograničene svjetove u svojoj čulnoj pojavnosti. I na taj način jedni vide ono što drugi ne vide, a to što vide može biti smetnja jer je došlo nakon šoka, a ne spoznajno uzdizanjem u Svijesti. Da, Svijesti. Dakle, pukotina izaziva šokove jer subjekt nije spreman ili nije moćan i ojačao da podnese takvu stvarnost, on ne vlada u potpunosti sobom ili situacijom. Doživljaj je prešao mjeru. Ono ograničeno je zbunjeno ograničenim, a beskonačno je u tom svemu neuništivo i ono će doći do Jednog mora, ne baš upravo pravom vremenskom linijom.

Kako radi Beskonačno? Da l iradi? Ono rastvara grubi oblik i granice, uvodi svoje nevidljivo biće u transparentnost, neutvrđenost oblika, kreće se u jednom trenu bilo gdje i bilo kud stvara dalje oblike koje hoće, jer ima uzvišen Um i snagu, ima sopstvenu volju pa može i svakako. Tako radi svemoguća Beskonačnost iz koje sve potiče, ali zarobljeni intelekt radi samo u granicama mu datog obličja i uzročo-posljedičnosti. Čeka se skok. Beskonačnost će stvoriti sebi bilo koji oblik, bilo koje okolnosti potrebne za osvješćivanje najvišeg Uma unutar Sebe, Bića koje je po sebi i za sebe, ono u kojem je drugo Sve u dvojnosti iluzije. Čovjek je zato osvješćenje, ne samo svoje, već cjelokupne prirode i otvaranje prema višem iz kojeg crpi snagu i Život.

Kad se oblik potroši il’ zamori, pokvari, prije nego ga cijela prožme svijest Beskonačnog, to se zove smrt, što ne znači da nije život. Moguće da će takvo biće u višoj Svijesti pristati na nove avanture za račun Vrhovnog Bića. Sve stoji, a sve se kreće. Kad se, s druge strane, javi prosvjetljenje oblika koji je po sebi i za sebe zdrav, tad to više nije smrt već dematerijalizacija.

Ova naša stvarnost je stvorena, čuvana je i potrebna za kosmičku igru vječitog kretanja vječno nepokretnog pokretača. Djelići u njemu imaju osjećaj kretanja. Svijest bačena u nižu ravan postojanja, na veću gustinu i nižu vibraciju, zarobljena je i ne može doprijeti do višeg, ali pomaže udarac u dupe ili uzimanje od istog da bi se malo biće osvješćavalo. Od dupeta tako alarm dovodi do najviše svijesti. Zato nema odricanja osim prevazilaženja.

Kreiranja svjetova, možda, se vrše u spiralama što liče na krug. To je vrtlog što ima snagu, u njemu je jedan svijet. Zakoni pletenja stvarnosti su zajednički za sve, njih ne krši ni onaj ko ih je stvorio, i pored Milosti za koju se ne zna kada će i kome doći. Od svih bića čovjek ima najveću samosvijest i time najveći potencijal za povratak Izvoru. Duša na putu od kamena do čovjeka ima svoju evoluciju spoznajnu, čovjek je zadnja stanica puta ka Apsolutu i zato je poželjan u Svemiru, u dimenzijama, ako se tako može i reći, Duha. Divna je veza s Beskonačnim i čovjek je osjeća nesvjesno, on zna da ovaj život nije sve, odnosno zna da ima stvarnost viša iza vela, zna za Život Vječni. Priroda niža je uvijek bila na pozornici naših pet čula, al’ ima i dalje. Metafizika. Iza fizike, iza prirode i pojavnog, iza sna il’ PRIJE sna.

Zakoni tkanja idu od najjednostavnijeg, a ipak beskonačnog, od tačke, dvije tačke u liniju, treća u lik, a četvrta tijelo ili oblik. U zamišljenoj stvarnosti je prostor i prostora nema tamo gdje nema stvorenog od uma mora beskonačnog. Prvi prostor je veličine tačke koja se pomjera do linije, lika i tijela. Tako kretanje volje stvara prostor. Tako se stvara i iluzija vremenskog, pa prostor i vrijeme idu zajedno. Taj Um, neki um što je svugdje sebe će projektovati negdje, On može Sve, drži svoj lik koliko ima potrebe i dok ga ne potroši, pomjera ga i stvara mu vrijeme. Memorija (koja pamti prošla stanja), razum (koji poredi, kombinuje i predviđa buduće), viši Um u ljubavi i volja kad slabe, tad forma slabi i umire. Mi svi smo u vremenu kad izađemo iz Velikog Mora prema ovdje gdje nismo Tu. Potpuno osvješćenje unutar oživotvorenog oblika će isti rastvoriti i tijela tog neće biti nakon uskrsnuća ovog Bića Voljenog.

Ako je čestica najmanja nema šta da dijeliš, poput jedinice koja postoji isto objektivno, u Apsolutu ne k’o broj. Postoji tamo kad zavrti. To nije nikakav složen atom, prozore ni vrata nema kao ni Lajbnicove monade već je ta osnovna čestica a-tom dalje nedjeljiva. Dakle, prostor ne postoji odvojeno od stvorenog. Ista čestica ili isti opažaj (jedna ili više čestica organizovanih u određen oblik) u drugom dahu stvaranja zapaženi daju privid vremenskog slijeda, liniju, a ta linija nije kretanje ili put od prve do druge pozicije, već naše sjećanje prethodnog u trenutku kad postojimo objektivno. Opažaj od prvog do drugog daha postojanja nije prava linija kao što se čini, niti je vrijeme kao objektivna iluzija pravolinijsko, niti može biti prava linija. Duh beskonačan se zarobljava svojom Voljom u samom sebi na način koji mu je po Volji ili potreban da se zaigra, da se samospoznaje. To kretanje u obliku kojeg zapažamo mora biti u petlji, da se ponavlja, potvrđuje se koliko je potrebno, ono ide u krug. Zato, pomak prve čestice ili prvog opažaja ide po kružnoj liniji. U materijalnosti nema prave linije, cijeli kosmos kao kreacija jeste kružni, lopta, a sve što vidimo pravolinijski euklidski je iluzija naših čula koja se takođe prostiru u krugu. Prostor je tako iskrivljen iako sam po sebi ne postoji. Svako stvaranje umom ide kružno, jer se beskonačnost u krugu prividno zarobljava, kao apsolutan Um silazi u dvojnost svijeta subjekta i objekta. Pomak u višu frekventnost ili vibraciju, u finije postojanje, omogućuje izlazak iz kruga po spirali u više ili niže, nadgradnju ili opadanje. Dakle, postoji uvijek i samo jedan tren, a iluzorno vremensko viđenje stvari i pojava je alat beskonačnosti da se zatvori u sebe i zaigra, zarobljava se na tren i na beskonačno mnogo načina kreira, a da je istovremeno svuda slobodno u duhu, na šahovskoj tabli je borba, u tom području subjekata i objekata, polja dobra i zla. To nema veze s kajanjem niti sa grijehom. Bezbrojne individualnosti su tako samo projekcija jednog Apsoluta. Svaki djelić sadrži sliku cjeline, poput holograma. I subjekat će shvatiti jednom svoju slobodu u duhu, svoju beskonačnost, kad shvati iluziju u podvojenom postojanju Jednog. Sebični održavaju kreaciju, učvršćuju, oni su teško sidro duha i sloboda im je ‚‚dalja". Duh kroz forme dostiže svoju samosvijest, jer tako sebe promatra, jer nema svijesti bez subjekta i objekta. Beskonačnost u sebi beskonačno kreira i posmatra se na beskonačno načina, Ona je sebi subjekt i objekat. Samo otuđeni dijelovi su u strahu, u mraku, u nesvijesti dok ne dođu svojoj suštini beskonačnog božanskog postojanja. Sveprožimljući nepokretni pokretač tako radi u sebi, dok stoji u beskonačnosti u sebi se kreće kroz bezbroj individualnosti. Tako sve što je stvoreno ide u krug. Kad čovjek u šumi zaluta vraća se na istu poziciju misleći da je samo ravno išao. Bumerang kad se baci u bezvazdušnom prostoru, u Kosmosu, takođe nam se vraća po kružnoj putanji. I istorija se ponavlja. Oktava stvaranja ide u krug i zahvaljujući samo spiralnom kretanju možemo preći u veći ili manji krug frekventnog postojanja. Sve je struja, kaže Tesla. Spirala je razvojna ili opadajuća, a krug se ponavlja. Sve se vrti pa i Zemlja, i zvjezdano nebo prividno.

Za Hegela je spokojnost (harmonija) spajanja forme slika nečeg u pozadini najuzvišenijeg, dok za neke druge harmonija nije uzvišena stvar, već je zatvorenost u krugu izdvojenog postojanja koje je smrtno.

Nesvjestan čovjek može da brlja, da ugrozi svijet. Čuvari stvarnosti odvraćaju, opominju i ne daju da dodirneš zid kraja postojeće ti stvarnosti, da postaneš ‚‚četvrti čovjek". Na podijumu dobra i zla vjerovanje drži u zatvoru, samo svijest oslobađa. To je matrica u kojoj su svi agenti jedni drugima. Takav je program bez kojeg ne bi postojala ova virtuelna stvarnost. Svi dobrovoljno igraju svoju igru, raduju se i pate, svako je figura na ovom polju isključivosti, dobra i zla.

U svemu je sklad i ništa nije slučajno, Um beskonačni dodiruje ili prožima sve konačno unutar Beskonačnog. More sebi vraća i najmanji talas, pa izlazi novi. Vječni Um u sebi sadrži i svaki tren vremena, jer u vječnosti vremena su sva u jednom vječnom trenu i sve svakog trena može da oživi, da se vidi, pročita uzvišenim umom, ne intelektom ili razumom. Logika pripada ovom drugom.

Zadatak cijele prirode je da konačno ponovo dovede u beskonačno, iako je sve u svemu. Simulacija ima svrhu kretanja nepokretnog pokretača. Savršenijem čovjeku se smanjuju patnje, jer one nisu cilj života, muke su samo lekcije za prevazilaženje. Postoji padanje i ponavljanje. Prema tome, pravo da vaspitava ima samo onaj koji Voli i koji Zna, u pravom smislu tih pojmova kad Voljeti može samo onaj koji Zna, a ne neko ko u svom afektu ili slabosti, svome mraku hoće prisvojiti drugu ili drugoga.

Moraćemo zaviriti malo iza paravana prirode, iza vela Izidinog. Tamo iza pozornice ili PRIJE. Bilo je stanje Savršeno. 

Unutar Beskonačnog Mora postoje pojam sile (samoglasnik) koja stvara i pojam stvorenog (suglasnik) koje se i održava. Slika svega jeste zvuk, čiji je uzrok muzika u pravom smislu riječi, ne ono što je samo za naše uši. Muzika je osnov svega, u oktavi se zatvara u krug, konačna je i beskonačna istovremeno.

Otkucaj je spoljna slika ili zrcaljenje jednog životnog daha. Jedna cijela muzička nota je spoljno trajanje tog istog daha. Tako je cijela muzika jedna slika uzajamno povezanih tonova u prividnom vremenskom slijedu, spoljna je slika unutrašnjeg doživljaja, slika svijesti u pojavnom. Na talasima muzike, njenim putevima mi možemo i unutrašnjim putem stići do suštine, do izvora u nama, barem dok muzika traje, ali jedino sviješću uzvišenom mi tamo stalno možemo boraviti u području metafizičkog gdje je izvor stvaranja. Samo taj tren, taj dah, ta cijela muzička nota je vječnost, dok ono prije je već prošlo. Tako tjelesno mi tečemo u pojavnosti vremenski prožeti vječnim. Naša unutrašnjost zrcali ili projektuje izvan ili svira nam spoljašnji svijet koji smo sami u svojoj suštini, u dubini još neotkrivenoj. Uvijek ima šta da se otkriva u beskonačnosti. Ta muzika prava i prva jeste unutra, spolja je samo čulna slika, odraz, tjelesno viđenje onog kako sami sobom sviramo., slika naše individualnosti unutar beskonačnog.

Kako je pojam postao Biće? Tek pojedinačnost kad padne iz opštosti za sebe je posebnost, ono što je dalje nedjeljivo. Ono je muško ili žensko kao princip aktivan i pasivan, a zatim je i vrsta. Svako biće je sud svog pojma ili njegova volja, koje će se opet vratiti u svoju opštost, a zatim i u Veliko More.

Na šahovskom polju polnosti smo u svijetu uzročnosti, u kosmosu kao krugu stvorenog i održavanog života, u jednom od beskonačno mnogo kosmosa beskrajnog mora. U oktavi smo sa tonovima i polutonovima, sa 12 apostola, sa 13 nevidljivim spratom, u po osam bitova memorisani. U svijetu uzročnosti se bolje uči, zato moramo paziti,za osam godina stiže posljedica. Bumerang se vraća i u kosmičkom bezvazdušnom prostoru. Sve je podložno Zakonu. Kad od mnoštva s kojim si prevarom uzmeš snagu, volju, reakciju praviš veliku, ali izbjegavaš klatno u povratku dok se ne nagomila toliko njih da dolaze sa svih strana i udara jedno po jedno. Lekcije. Male sjene gomilajući se kao neznanje i neljubav postaće jednom veliki mrak. A nama treba svijetlo. Reakcija unutar kosmosa se može usmjeravati i na drugog ili drugu jedno vrijeme, ali se jednom više neće imati kud već da se sopstveni računi plate svojim pojedinačnim postojanjem. Ništa se ne može izbjeći ni sakriti. Kad imaš snagu istine, bez obmane izvan svoga kosmosa, imaš i snagu beskonačnog koje poštuje sama sebe, koje je Sve. Apsolutni Um je iznad svakog pojedinačnog kojeg prekriva magla. Ovdje nikakva nasilja (misao, nagovor) nema i snaga je najveća, beskonačna. Polubogovi-poluljudi su izvan kosmosa, iznad. U svijetu u kojem su oni najbolje poštuju pravila, znaju za Zakon, imaju snagu i najvišu volju, imaju svijest, a time i ljubav, straha nema.

Pojam egzistira u idejama kao objektivni ili realni pojam. Tako je i život ideja koja egzistira. Ideja po sebi nije vremenita, već taj pomak u postojanju stvara vrijeme od bezvremenog, iluziju prolaženja. Sve oko nas prolazi. Tako je nastao život kao početni oblik ideje.

Svijest potonula u bitak života, u materijalnost, ne shvata zašto je tu i šta joj valja činiti dok se bar malo ne uzdigne. Tu je borba na život i smrt onih koji razumiju krivo. Individuumi se oslobađaju u međusobnoj borbi i prizivaju se na putu za Jedinstvo, inače Jedinstva kroz njih neće ni biti, odnosno kao takvi individuumi ga neće osjetiti. Ovo Jedinstvo nijedan sluga ne može ostvariti, već samo slobodno biće.

Tako, nakon pojma sa prestavom i ideje koja označava konkretan pojavni pomak ili život, rađa se pojam Duha kao prividno novi subjekt zbivanja, Duh kao dovršena stvarnost, svijest u svojoj unutarnjoj suštini, i već jedno istorijsko biće.

Dakle, zar Beskonačno ne može dati djelić sebe, pretvoriti se u konačno, bilo šta, i zar mu ono ne daje život i svu potrebnu snagu. Iz beskonačnog Volja ili Vjera silazi u konačno, bez kojih života nema. Uvezanost ili spojenost tih momenata postojanja nam daje iluziju vremena. Kad se prestane vjerovati ili imati volja za konačno, oni se vraćaju u Beskonačno. U nešo se vjerovati mora, život bez volje je nemoguć ili opadajući put ka smrti forme. Vjerujem.

Sebe možeš ubijediti razumski da si u istini, ali ubjeđenje je takođe vrsta nasilja, nešto što nije istinito, otklon ili greška koja se plaća, ranije ili kasnije. Istina stanuje drugdje, u dubini svoga bića je znaš, ali ignorišeš je. To već nije istinska umjetnost. Maya je nivo čulno-estetskog, varka niže prirode kojom se čula zadovoljavaju, ali na kraju bivaju iznevjerena. Umjetnost prava je istina, božansko koje je iznad postojećeg u materijalnosti, područje metafizike (njene ontologije).

Svijet nije nezavistan od naše glave. Iza objekata u vremenu, prostoru i uzročnosti, bez kojih ne postoji ova realnost ili ova objektivnost, stoje subjekti idejnog svijeta. Od naše saznajne moći zavisi objektivni svijet, kao proizvod razuma i uma. Um nas dovodi tu gdje jesmo sad. Čovjek može da zna, za razliku od drugih zemaljskih bića, da je onaj spoljašnji prostor (u nama i kroz nas) beskonačan. Svijet izveden iz iskustva je objektivnog karaktera, čulno iskustvo za materijalni svijet i duhovno iskustvo za idejni svijet. Prvi pripada spoljašnjem svijetu i ne može se garantovati realnost postojanja istog samog po sebi. Svaki objekat je predstava svog subjekta kojeg ‚‚ne vidimo", iako krajnji cilj realizma za koji znamo je postojanje objekta bez subjekta, nečeg što je tek onako slučajno sa neba palo. Međutim, unutrašnjost stvari sadrži beskonačnost i puko saznavanje i predstava o nečemu ne može nas dovesti do same suštine stvarnosti. Oni koji poriču da je materija stvar po sebi jesu idealisti. Ali, kao protivtežu materijalizmu ljudi su stvorili i spiritualizam, dvojnost supstance, koju odbacuje Spinoza, a dokazuje Kant. Platon je rekao - Materija je laž, a ipak istinita. Indijci kažu za materijalni ili pojavni svijet, niža priroda postoji kao iluzija, privid uma - maya, čiji smo dio, jer i sami smo predstava nekog subjekta u ideji. Svijet je mnogo više nego što nam je predstavljen čulima, više nego smo ubjeđeni i vjerujemo da svijet je. Idealizam ide visoko iznad spiritualizma, metafizički. Fizika ili niža priroda postoje zahvaljujući onom ‚‚iza" - metafizici, višoj prirodi postojanja. Prostor, vrijeme i uzročnost niže ravni su u određenju subjekta, u njegovoj objektivnosti, u njegovom reflektovanom obliku. Intelekt i materija su nešto sporedno ili sekundarno u odnosu na ‚‚ono prvo", oni nisu stvari po sebi već su pojava u nižoj prirodi koju saznajemo čulima, a iskrivljujemo dodatno apstrahovanjem. Naš razum je kadar shvatiti samo promjene u materiji, ali ne i uzroke nastanke tih promjena, pa i uzroke samog postojanja. Materija i intelekt su drugari, jer materija postoji realno samo u intelektu, a njih oboje su nešto sekundarno. Primarno ili glavno je ono što postoji ‚‚samo po sebi", suština, nekom volja, nekom vjera, a nekom nešto treće. Suština je neprolazna, Jedno je Biće sveobuhvatno koje samo sebe opaža. U tom smislu ideja i materija su neraskidivo povezani, kao nužni dijelovi cjeline koja kroz njih postoji i obuhvata ih obje, te samo nesporazum suprostavlja jedno protiv drugog (dualitet), gdje jedno drugo osporava. Ljudi drevnog znanja su govorili o dva principa Jednog, ne o bukvalnoj dvojnosti. Ideje i materijalni svijet možemo uzeti kao pojave ili predstave, te kad se oni uklone ostaje nam metafizika, stvar po sebi, volja, istina, područje više umjetnosti.

Dakle, objekat nije sam po sebi stvar, on ima svoju transcendentalnu realnost, svoj izvor u nespoznatljivom za razum, a spoznatljivom za viši um. Original objekta je u idejnoj ravni za idealniste, i tamo je porijeklo materijalnog svijeta. I pored toga objektivni svijet ima svoju empirijsku (eksperimentom dokazljivu) realnost, gdje čula daju osjećaj, a razum u tom svijetu uzročnosti opažaj. U vremenu. Za Aristotela je vrijeme broj kretanja, svaki naredni otkucaj srca je jedan pomak u vremenu za duhovnjake, a na satu je to svaka sekunda. Životinje imaju razum takođe, ali to je samo opažajno ne i apstraktno. One shvataju uzročno-posljedičnu vezu, a naprednije životinje nešto malo više od toga. Čovjeku je apstrakcija dala više mogućnosti i zbog toga on vlada planetom, materijalnim svijetom. Životinje nemaju pojmove kojim označavaju predmete i pojave, kao čovjek. Apstrakcijom vrtimo sadržaje u glavi na sve moguće načine i mogućnosti, razmatramo, komuniciramo, učimo, važemo, sjećamo se, predviđamo. Rječju i jezikom se pomažemo da označimo te pojmove i s njima kombinujemo misao, ideju na nivou racionalnog. Sve nas ne vode isto. U svijetu slobode (slobodne volje) dozvoljene su i zablude da bi se učilo i spoznavalo, gdje veće zablude koštaju više. Životinja ne može tako mnogo skrenuti s prirodnog puta kao što može čovjek, jer čovjek ima apstrakciju koja može odvesti i u krivom smijeru. To znači da je moć suđenja kod čovjeka često i upitna, kad su ubjeđenje i vjera pogrešno usmjereni, unaprijed i ograničeno definisani, zatvoreni, ili su pretpostavke i premise nedovoljno istinite. Biti u posjedu pojmova bez ikakvih njihovih daljih objašnjenja jesu polazišta koja nas odsjecaju od stvarnosti. Pogrešnih premisa nisu pošteđeni ni najumniji filosofi, na nama je da prepoznamo (Šopenhauer koji cijeni Spinozu nalazi u četvrtom poglavlju čuvene Etike nedosljednosti ili nepotpunosti). Tad stvar prelazi u mudrovanje, nije mudrost znanja. Prema tome, zablude i loša djela (neistina) neometano postaju popularni u modernoj kulturi, te ova nepodudarnost opažajnog i mišljenja o istom u nama izaziva na kraju žalost, strah, tugu što smo iznevjereni, zbunjenost, a ponekad i smijeh. Smijeh se javlja kad je stvar neusiljena i najčešće prilikom nesporazuma u nama. Zašto baš smijeh? Zbog nedostatka apstraktnog uma životinja ne govori i ne smije se, u njenoj glavi nema pojmova ni ideja, ima memorija i mnogo niža logika od čovjekove, najviše nagon ili instinkt. Intuicija je nešto više i pripada čovjeku. Dakle, smijeh je rezervisan za čovjeka. Suprotnost smijehu je ozbiljnost kao savršena podudarnost pojma sa opažajnim, kad je čovjek tako uvjeren. Ozbiljniji ljudi se srdačnije smiju, pa izvještačeni u osmijehu manje vrijede intelektualno i moralno. To je smijeh u obliku komičnog, kao žalosna strast slabih. Ušlo je u modernost kao humor, a lakrdijaš se zove humoristom, onaj koji banalizuje i vulgarizuje, koji stvara neukus za višu spoznaju, koji operiše na nivou čulnosti, i koristi se uzvišenim riječima i niskim smislom, unižava. Lakrdija u pravom smislu riječi ne može biti zdrav humor. A nije ni lijepo. Zašto lijepo? Što se lijepog tiče, razlika je između lijepog u pojavnom svijetu i u višoj duhovnoj ili idealnoj prirodi. Često označimo nešto kao lijepo kada godi našim očima, našoj predstavi, želji, kratko - našim nižim čulima. Ima li ljepote iznad te? Ima ljepota umjetnosti, ali ona je više dobrota kao istina što je, ona je božanska. Za ljepotu u čulnosti možemo reći da je estetsko u pitanju, a za božansko izraz može biti taj ili neki koji je bliži istini. Neće se svi složiti racionalno, a racionalni um tamo ne može ni dosegnuti. Dakle, umjetnost je iznad ljepote, odnosno, to je vrhunska ljepota kao najviše dobro ili kao najviša istina, božansko. Razlikujmo zato čulnu ljepotu ili čulnu estetiku od ovog uzvišenog viđenja, viđenja više stvarnosti. Misaono regulisanje lijepog u umjetnosti i nije baš pogodno. I sama nauka o čulno lijepom je manje upitna nego nauka o istinskoj umjetnosti. Umjetnost se bavi skrivenom istinom koju ne vide čula pa ni naučni instrumenti. Tu je druga vrsta eksperimenta. Umjetnost? To nije laka igra u službi pukog zadovoljstva, to nije cupkanje ni narodno veselje, nije oku ugodna sličica ili kip u srazmjeri, nije uhu ugodna melodija i slično. Ona prevazilazi sve to. Neko će reći, estetika je lijepa umjetnost, što može da zbuni. Opet, na nama je da prepoznamo obmanu ili istinu, a to nije čisto intelektualna i čulna stvar koje krune istinu, lome je. Umjetnost je zato dobra, ona je etična, jer je istina.

Um hoće u beskrajno carstvo duha. Poezija poziva i muziku u pomoć da bi dublje prodrla u osjećanja i duševnost, a mogu se dodatno kombinovati i sve druge umjetnosti. Raznovrsnost umjetničkih tvorevina ne smije da nas zbunjuje, već mi tražimo ono na šta one ukazuju. Umjetničko djelo ne treba doživljavati predmetno. Kad neko gleda ne znači i da vidi. Mnogi tako uzalud pretjerano hodaju i traže spolja, a nikad ne nađu. Spoljašnje forme (arhitektura, skulptura, slika i drugo) nagovještavaju najviše zakone postojanja, koje poznaje umjetnost. Muzika nas nosi. Carstvo tonova je u međusobnoj vezi, a sve što postoji je muzika, Teslina struja, treperenje prvih i nedjeljivih čestica. Pjesništvo i muzika imaju samosvijest, što nedostaje spoljašnjim formama umjetnosti. Tu je njihova moć uzdizanja. Poezija iako priča o spoljašnjem ona vodi itekako unutra. Arhitektura i skulptura se isprepliću dajući tako viši nivo saznanja. Negdje između ove dvije nalazi se i obelisk posvećen Suncu, zraka na Zemlji sa ispisima na sebi. I lavirinti imaju svoju specifičnost, prikrivenu namijenu. Mnogi stari narodi sa svojom kulturom i religijom ukazivali su na postojanje individualnosti ili samostalnog bića i nakon smrti tijela. To je ono bitno. Mnogo toga nespoznatljivo je racionalnom mišljenju ali ne i našem višem umu koji stoji iza pojavnosti. Građevine poput gotskih crkava ukazuju na prevazilaženje ovozemaljskog, konačnog, te put ka onom beskonačnom, gore, odnosno kroz same sebe. Stubovi, vrata i prozori nisu ravno nadsvođeni samo gredom, niti idu u pravilan luk, već se sastaju u jednoj tački usmjerenoj naviše, u trokut ka nebu. Ulaskom u ove građevine mi dobijamo i dodatne spoznaje, poput duha koja ulazi u sama sebe putem shvatanja i dolazi do svoje beskonačnosti. Neartikulisano zvonjenje ima mjesto samo u spoljašnjem zgrade, dignuto visoko zvono dopire daleko spolja, a iznutra ne, i doziva. Iznutra je zvuk prefinjeniji, poput hora i orgulja koji uzdižu. U vjerskim građevinama se strijemi uvis, naročito u gotskim. Ukrasi ne smiju prekriti glavne linije. I vrt može da se uredi na svojstven način da uzdiže u duhu. Tako nas sve umjetnosti iz spoljašnjeg vraćaju sebi, unutar. Poezija ide još dublje, i muzika. Duh ugrađuje sebe u materijalno. I ima nešto što je bogovima (silama) i ljudima vječno, a to je daleko od svake samovolje i slučajnih osobenosti. I udovi čovjeka, kao i drugo, primaju na sebe duh i njegove odredbe kao sopstvenu sadržinu svoje duše. Tako i kretanje bića, odijelo, ukrasi. Muzika je treperenje unutrašnjosti koje izlazi iz spoljnjeg stanja, unutrašnjost lišenasubjekta, apstraktna subjektivnost. To je naše prazno ja. Muzika udara u najskrivenije dubine duše, ona se obraća srcu, ne umu. Muzici nedostaje ta objektivizacija, samouobličavanje u objekte koncepata i predstava ili u forme realnih spoljašnjih pojava. Muzika kao umjetnost treba da pogađa naše duhovno biće, a ne niža čula, strasti ili nagna nas na samo površno cupkanje.

Čovjekova nauka u dvojnosti njegova bića je upravo ta mitska borba dobra i zla, unutrašnja borba duhovnog s čulnim materijalnim, nagonskim. Viši um je spustio niži um na daske koje život znače. Borba je intuitivnog sa instiktivnim, uzvišenog sa prizemnim, jer čovjek je dvojno biće u dvojnosti, u svijetu uzročnosti gdje svaki korak je lekcija. Čovjek će se, ipak, na kraju svom podati potpuno beskonačnosti, kad bude nestalo opiranja u nepoznatosti. Ili, čovjek je tu ali nije još obaviješten. Tamo gdje zna za svoju beskonačnost čovjek je svjetlo, a tamo gdje ga čula, strasti, slabosti i neznanje vode, tu je mrak. Ne proklinji već upali svjetlo, rekao je u tom smislu Lao Ce. Tako je Zaratustra cijeli svoj život posvetio borbi na strani svjetla koje sigurno pobjeđuje. Svi svjetovi unutar vječnosti su iluzorni. Dobri ljudi živjeli su i žive u svjetlosti, imaju svijest o tom, volju i snagu da se nose. Oni su primjer. Čovjeku više svjetlosne čistote i dobrote u njegovom životu i vršenju dužnosti bliži su nebeski duhovi. Takav čovjek rasprostire zdravlje i radost oko sebe. Apsolutno i konačno, iako su jedno, jer svako konačno je unutar apsoluta duha, treba biti svjestan njihove podvojenosti u nižoj svijesti egzistencije u konačnosti, u simulaciji trodimenzionalne vremenske i uzročne i podvojene stvarnosti. Iako, u svojoj najdubljoj suštini, oni stvarno jedno su. Nije dobro konačnost zanemariti jer smo saznali za beskonačnost, moramo sebe prevazići, korak po korak, nema ignorancije. Iluzija materijalnosti i istoričnosti postojanja imaju svoju prirodnu i višu svrhu kojom se zaigrava duh i opet oslobađa. Ovo što živimo ne mora se zvati grijehom već samo jednom od bezbroj egzistencija unutar Jednog Beskonačnog koje nije ni muško ni žensko, ni otac ni majka. Recimo Apsolut. Možda Bog. Svijest individualnog u koje se zavrtio beskonačni duh, određuje njegovu poziciju u vremenu. Najstariji nam poznati filosofi su Apsolut zvali nepokretni pokretač, jer u njemu koji je Jedno i Sve bezbrojni svjetovi se stvaraju, održavaju i rastvaraju. U tome sloboda je najviši Zakon, pa može i da se griješi, jer inače ne bi bila Sloboda. Međutim, griješenje (odstupanje od istinitosti ili morala) i nasilje bilo kojeg oblika jesu veće otcjepljenje individualiteta od njegova izvora, muzički pad u nižu oktavu postojanja duha sobom zatvorena u jedno duševno bivanje. Uzdizanje dugo traje. A nije rijedak slučaj da čovjek i nasilu hoće dostići višu svijest no, postoje Zakoni i ‚‚čuvari". Preskakanje lekcija nije dozvoljeno, biti neiskren. Spremnost posebna se traži. I čistota. Tužno je kad čovjek njeguje svoju tamnu stranu, čulnost, strast, pogrešno mišljenje, ubjeđenje, svoje slabosti, od toga pravi folklor i tradiciju, prejedanje, opijanje, sukobe, nepodnošenje različitog. Tad još dublje tonemo, gojimo se, mutimo, postajemo sve teži sebi i drugima. I bolest stiže kad nema morala, ali morala u smislu istine kojom se malo bavimo. Zaboravljamo vertikalu, idemo samo ravno naprijed. Biće samo sebe u mislima dijeli i ponovo se sastavlja, pada pa se uzdiže, na strani mraka je pa na strani svijetla. Sloboda je Zakon zbog kojeg se pada, ali se i uzdiže. Porobljavaju te kad sam na to pristaneš u svojoj rascjepljenosti, slabosti, neznanju. Čovjek ne treba da se kaje već treba svoju zabludu da prepozna i da se ponovo integriše, sastavi sa svojim izgubljenim dijelovima duše. Jer Duh ne prima nekompletne. Um i srce su shvatanje i prihvatanje, svijest i ljubav, a zajedno su najviše Dobro, Istina. Za istinu ne pitaj u dogmama, tamo su one zabranjene. Okreni se, idi na svjetlo. Ispaštanje nek bude osvješćivanje jedinke u njenoj sebičnosti, da konačno shvati da je i ona dio Apsoluta. Za bezbroj tako stvorenih kosmosa od strane duha koji se u sebe zatvara i vrti, za bezbroj dimenzija života Zakon vrhovni je isti, Sloboda da padaš i da se uzdižeš. Uzdignutom je ljepše, sretniji je, ima snagu i moć koje ne koristi zalud. Brojevi (aritmetika) i geometrija se koriste za predstavu Zakona i Principa najvišeg, a ne kao stvari po sebi. Uz umjetnost oni su u Egiptu korišteni za objašnjenje više stvarnosti, za komunikaciju s metafizičkim, s božanskim, s onim što stoji iza materijalnog svijeta. I, naravno, istinu mogu da spoznaju samo posvećeni, inicirani, uzvišeni u svijesti ili osvjetljeni, moralno očišćeni. Za druge bi to bilo opasno. Prvi gore bez pepela, a drugi s pepelom. Uz faraone rame uz rame ili iza njih stajali su ti famozni egipatski sveštenici. Oni nisu smrt vidjeli kao kraj, a mrtva tijela su dugo čuvali iz njima poznatih razloga Duha. To nije naše glupavo shvatanje o zagrobnom, kao što i mitologiju često shvatamo bukvalno ili je odbacujemo. Mi se svemu možemo znalački nasmijati i narugati, a to je moć reda jedne nemoćne životinje. Iza svake životinje su Egipćani vidjeli određeno božanstvo, projektovani karakter te vrste u samonesvjesnim bićima. I u čovjeku je isprepletenost različitih karaktera, pa mu se na licu i mogu često vidjeti karakteristike određenih životinja, ako je čovjek nečemu više sklon. Lik čovjeka može da oda. Božanstva su tako vrlo moćne sile pomoću kojih se čovjek uzdiže ili pada. Cilj je ujediniti u sebi tu podvojenost, pomiriti se, spoznati se. Kad spoznaš nužnost oslobađaš se, po Spinozi. Traži se svjesno prevazilaženje, što ne može samo racionalno, logički. Viša emocija i viši um dolaze nakon niskih emocija i racionalnog mišljenja. Prethodna božanstva su vječna u svom karakteru, miruju kao zvijezde, pomažu čovjeku, ali se i zabrinu kad ovaj jednom proleti mimo njih. Čovjek u sebi nosi Sve i teži Svemu. U igrama ljudi s životinjskim glavama kazuju nešto o silama koje vladaju tu i tad. Čovjek je u sprezi sa životinjskim, a što da ne kad Jedno je Sve, dok ne dostigne samosvijest. Apsolutno je iznad svake pojedinačne egzistencije, pa tako i iznad pojedinih božanskih karaktera, ono je konačna duhovna sloboda onog koji se potpuno prosvijetli. Ljudi vide boga van, jer ubili su boga u njima, figurativno. Francuska je izreka: Bog je stvorio čovjeka prema svojoj slici, a čovjek mu nije ostao dužan pa je stvorio Boga po svojoj slici. Oni gledaju van i samo to šta se može prisvojiti u konačnosti, stvaraju si još veći teret i drugu vrstu dugova, neznajući za beskonačnost u sebi. I Kant u ‚‚Kritici moći suđenja" kaže da se uzvišenost ne nalazi ni u kakvoj stvari prirode, već samo u našem Duhu. To bi moglo da znači kad prevaziđemo tijelo, a s njim i dušu koja je misaona i emotivna tvorevina. Mi vidimo ono što smo moćni da vidimo, a beskonačnost nikad nećemo moći izraziti konačnim razumom. Logika sama alat je za početnike. Tek kad se u svom liku, kakav jeste po sebi, pokrenemo ka unutrašnjem i dospijemo do iskre beskonačnog, tad možemo pričati o umjetnosti uzvišenog. To nije ljepota ideala. Istorija subjekta u materijalnosti završava s čovjekom s kojim dolazi duhovno oslobođenje od konačnosti i zablude, od kruga stvaranja i umiranja, borbe dobra i zla u samom čovjeku pa i u okruženju, od uzročnosti. Pored filosofije, religije se obilato koriste umjetnošću da predstave Duh, samo stidljivo o tome govore. Umjetnost tako dostiže Duh, a duševno je nešto drugo, ono je bliže tjelesnosti, tijelo je mišljenja i želja, to je u sebe reflektovana duhovnost. Duhovno je uzvišeno.

Za ljudski razum duboka je provalija između idealnog i realnog. Apsolutni identitet nam nije na dohvat ruke. Subjektivno i objektivno postojanje je ono sa čim se realno suočavamo, prvo je bivstvovanje za sebe, a drugo je bivstvovanje za druge. Mi na nešto možemo gledati objektivno, ali to nešto opet osjeća se subjektivno. Prelaz od pojave ka stvari po sebi po Kantu nije moguć, za Šopenhauera jeste. Mi u sebi dobijamo predstavvu ili sliku opštih pojmova (univrezalija) pa dalje kombinujemo i saznanje je već postalo racionalno, a proces je nazvan mišljenjem. Mi imamo bivstvovanje u opažanju, empirijsko bivstvovanje, a sasvim drugo je bivstvovanje ‚‚po sebi". Naš opažaj nije saznanje stvari po sebi. Vrijeme, prostor i uzročnost su subjektivnog porijekla, a djelovanje subjekta prema nečemu drugom nije njegovo bivstvovanje jer u tom slučaju ono što ne djeluje prema nečemu nije ništa. Ili, Šopenhauer dokazuje da se bivstvovanje materije sastoji u njenom djelovanju, da je ona skroz-naskroz kauzalitet i kao takva opažena objektivno i upravo zbog tog ona ‚‚po sebi" nije ništa. I da li objekat stvarno postoji sam po sebi, neće se svi složiti. I Berkli je govorio u tom smislu da ne postojiš ako nisi ‚‚viđen". Ali, od koga ili od čega viđen, to još ne znamo. Realna strana je sigurno nešto različito od svijeta kao predstave, stvari su same po sebi, a tu razliku između stvarnog (naše predstave o objektu ili pojavi) i idealnog (stvari po sebi) dokazuje Kant. Razumom koji funkcioniše empirijski (opaženo čulima i tehničkim pomagalima) apriori (neiskustveno) ne mogu se saznati stvari po sebi za Kanta. To je tek jedan korak ka istini. Kako doći do subjektivnog u nečemu što posmatramo ili vidimo objektivno? Naše objektivno predstavljanje stvarnosti uvijek samo daje puke pojave, a ne suštinu po sebi te iste stvari ili pojave. I uvijek tako mnogo toga nam ostane skrivenog., što ne bi bio slučaj ako bi vidjeli stvari onakve kakve su po sebi. Tako nam se stvari pojavljuju različitima nego što jesu po njihovoj suštini koja je pod maskom privida. Tajna. I kako objasniti nekome tajnu ko je ne vidi? To je nemoguće. Zato tajne postoje, one nisu ništa drugo do istine. I nikad prirodu bilo koje stvari nismo kadri potpuno saznati, a još manje ako to radimo apriori (neiskustveno). Tako, objektivnim saznanjem mi nikad ne proniknemo u suštinu stvari, što je ona po sebi i za sebe samu. U tome se slažu Kant i Šopenhauer, do tog momenta, dalje ne. Prema Šopenhaueru mi smo kao objekat sporni jer ni sebe same nismo suštinski spoznali, pa kako onda spoznati nešto drugo. Kant, međutim, ovo dvoje dovodi u uzajamnu vezu, da sam objekt ili pojava zavise od posmatrača (transcendentnost kao novi pojam, ne transcendentalnost) i nisu svima isti. Svako vidi kako može da vidi i koliko može da vidi. Mi intelektom i sebe posmatramo u ovom svijetu, kao nešto što je stvoreno za ono spolja, ne posmatramo sebe neposredno. Tu smo još u dubljem problemu. Kako izbjeći intelektualnog posrednika u viđenju, pa vidjeti kako jeste i direktno? Ili ne tražiti suštinu, opterećivati se? Mnogi misle, a još više osjećaju da tražiti moramo, da je to i svrha života. Krivu Drinu ispravljamo cijeli život i ne možemo je ispraviti, ali, kaže Andrić, mi nikad ni ne smijemo prestati pokušavati da je ispravimo. Šopenhauer i Niče vide volju iza svega, da je ona ta koja nas stvara, stvara sve, a sa organizmom nam stvara i mozak, zajedno s njim i intelekt koji je samo pomoćnik volji u ovoj stvarnosti. Volja je za njih suština svake stvari ili pojave, ona sama je ‚‚stvar po sebi". Intelekt kao proizvod suštine i niži od nje ne može ući u polje istine. Ta volja, htijenje, nije funkcija intelekta, pa često nešto hoćemo a da ne znamo zašto to hoćemo. Sa smrću tijela i intelekt umire, nestaje, a mnogi kažu da ostaje neki drugi vid svijesti. Intelekt je prolazan kao i mozak u kojem nastaje i bez kojeg on ne postoji. Volja je stvorila sve prolazno, ona koja je neprolazna i zahvaljujući kojoj postoje svjetovi. Pojedinačne volje inteligentno sarađuju kao da iznad njih stoji jedna viša volja, najviša, ili Um. Dođosmo i do Božje volje, do dogme još ne, nek ostane otvoreno. Ušli smo u bezvremeno. Ivo Andrić piše da muzika zaustavlja vrijeme. Možda nas ona spaja s Voljom. Za Šopenhauera volja nema svijest, ona je metafizička kategorija, a intelekt fizički. i ima svijest. Intelekt je samo puka pojava, a Volja je stvar po sebi. Volja je ta osnovna supstancija, a intelekt samo stvorena forma s određenom svrhom u saznajnom procesu. Za svijest su potrebni saznavalac i saznato, okruženje u kojoj se rađa svijest i samosvijest. Subjekt i objekt su tako međusobno uslovljeni jedan drugim, ne mogu postojati odvojeno. I sv. Avgustin je pisao: U svima njima (želji, strahu, radosti i tugi) nalazi se Volja, čak su oni samo pokreti Volje. Jer, šta su želja i radost nego volja u saglasnosti s onim što hoćemo? I šta su strah i tuga nego volja u nesaglasnosti sa onim što nećemo... Korijen biljke je njena suština i njegova smrt izazvaće smrt krošnje koja je pojavna. Korijen je volja, a krošnja je intelekt koji izgleda naoko ljepši. Jaka volja stvara i jak intelekt. Razlika između čovjeka i biljaka i životinja je upravo u intelektu. Intelekt je samo ono pridodato, puko oruđe u službi volje. Volja životinji daje oblik kakav ima i dovoljno ili potrebno razvijen mozak da se kreće u smijeru koji volji odgovara za taj slučaj. Dakle, Volja stvara po svojoj potrebi, i u svom višem stepenu stvoriće čovjeka, a u još višem stepenu Ničeovog bogočovjeka, natčovjeka. Htijenje nije rezultat mišljenja, kao što to mnogi misle. Ljudi bi nešto htjeli, ali nemaju volju. Životinje imaju jaku volju, ali je uže orijentisana od čovjekove, u smijeru određenog karaktera, dok čovjek u sebi sadrži sve životinjske karaktere u određenom omjeru, neke manje neke više. To su slikali i renesansni slikari, o tome su pisali veliki pisci. Uz jaku volju životinje nemaju mišljenje, nemaju intelekta osim konkretnog čulnog traganja ili viđenja. Za razliku od njih čovjek sjedi u kući i razmišlja o svemu ranijem i budućem. Mnogi mislioci su, međutim, bili u zamci, u zabludi, stavljajući na prvo mjesto intelekt iza kojeg često u pozadini nije stajala volja. Volja je privrženost životu i kod nje su htijenje i nehtijenje bez napora, samo je treba prepoznati, osjetiti, intelekt to ne može. Ipak, slike i misli intelekta pokreću volju, intelekt svira a volja igra. Volja je vodeća, a intelekt je turistički vodič. Ovaj odnos njih dvije je dat i predstavom ili slikom kad slijep i jak čovjek na leđima nosi slabog koji vidi samo da mu govori kuda treba ići, a kad stignu skinuće ga s leđa. Intelekt u samom početku ništa ne zna o razlozima koje ima Volja, on joj daje informacije i motive, a Volja će odlučiti kud krenuti. Intelekt o djelovanju volje saznaje tek nakon proživljenog iskustva (a posteriori). Intelekt uhodi svoju volju, nikad nije siguran, pokušava je osjetiti, jer intelekt sam nema odlučujućeg udjela u odluci ili realizaciji neke akcije. Volja intelektu kao da je tuđa i intelekt je često maskira svojim strahovima, željama i drugim, nedozvoljavajući sebi da prizna nešto što joj kulturno ili bilo kako drugo ne godi. Tako često osjetimo unutrašnju radost ili olakšanje kad se nešto desi što po zdravom razumu nije dobro. Ipak, intelekt je samo sluga volji. po Šopenhaueru. Kad se ljudi nasilu bave umnim radom i bez odmora to nije dobro, otupe, podjetinje u godinama, upadnu u maloumnost, pa i ludilo, ne zbog uzroka starosti. Mnogi su poludjeli tako u poznoj starosti, Kant je podjetinjio, a Gete do kraja života je sačuvao jasnost, duhovnu moć, intelekt, jer nikad se silom nije bavio umnim radom. A tako i Volter. To su ljudi u Volji, a oni prvi su čisto intelektualni. Volja svoju neumnost prenosi direktno u srce, prvi pokretač tijela koji je simbol Volje, a i Ljubavi koja nema veze s intelektom, osim ako ne mislimo na čulnu ljubav koja je nešto drugo, prisvajanje. Ni moral nije u intelektu. Volja lakše može omesti intelekt nego intelekt što može Volju. Volja zna biti divlja i jaka u posebnim situacijama, iznenadnim ili vanrednim, pa je vrlo bitno da čovjek može bistrinom isnagom intelekta izazvati pribranost koja se naziva ‚‚ćutanje volje". Ne treba samo kritikovati intelekt, on je vrlo dragocjen i volja ga treba, ali je za kritiku kad smo suviše intelektualni da idemo mimo volje. I strast je neprijatelj razboritosti, zato moramo uskladiti intelekt sa našom prirodom i ponašanjem, da idemo u poželjnom smijeru. Ne treba se ni nadati, loš izraz. Platon, po kojem je skrojeno hrišćanstvo, nazvao je nadu snom budnog čovjeka, a to je kad intelekt ne može da zadovolji Volju, volja ga prisiljava da joj bar dočara ono što joj fali, da je tješi. Intelekt tako umiruje svog gospodara da se ovaj ne razljuti, pa intelekt čini laž ili nasilje nad svojom prirodom koja je usmjerena ka istini, sebe protiv svojih zakona prisiljava da laže, snove neistinite i često nevjerovatne, smatra već istinom. Ovdje se vidi ko je gospodar, a ko sluga, kaže Šopenhauer. Moramo biti oprezni. Moramo čak čuvati naš intelekt i od strasti koje ga neprimjetno urušavaju, pa i od čisto ličnog interesa. Kod ljudi s prevelikom inteligencijom se dešava da intelekt neposredno sputava Volju, pa darovitost prelazi u smetnju karakteru i djelatnoj snazi. Muka, kažu, poklanja intelekt, tj. daje motiv izoštravanju uma i često neinteligentan iz nekih teških situacija izlazi uzvišeniji. Samoposmatranje pomaže. Pod Voljom mi možemo vidjeti istočnu višu emotivnu svijest koja dolazi nakon niže emotivne i niže intelektualne, a prelazi u višu intelektualnu svijest ili viši um. Bitno je usaglasiti Volju i intelekt da djeluju, da biće spozna za šta je sposobno ili šta je poželjno u određenoj situaciji. Intelektualni razgovori su hladni, tek s Voljom čovjek postaje jak, potpuno prisutan. Povratak volji je svečana stvar, ali uz potreban intelekt. Moramo se samorazvijati da bi se izdigli iz blata niskih strasti i niže čulnosti, iz blata ispraznog i lažnog umovanja, nedostatka morala kao najviše istine. Nije moral samo građanska svijest o naučenim manirima i postupcima gdje se griješi u mnogo bitnijim stvarima nego što mislimo. Kad neko ima jaku Volju u nečemu, mi mu našim intelektom ne možemo stati na put. Volja je van vremena, vječna, beskonačna, a naše umovanje često proizvod naših slabih iskustava, želja, strasti, pogrešnog zaključivanja, slabosti, straha, ljubomore i drugog. Sve ide Volji za svrhu. Zbog sjajnih umnih sposobnosti mi dobijamo divljenje, a naklonost tek kad istrajemo u volji, u moralnim svojstvima, svojstvima karaktera. Cijeli čovjek po svom biću i karakteru je izraz volje, vječne volje kroz pojedinačnu volju individualnosti. Na volju vrijeme ne utiče, tako i na karakter koji nam ostaje do smrti. Volja kuca na vrata i prozore našeg bića, traži motive, intelekt to pokušava sebi da prevede u spoljašnji svijet i nazad Volji da da informacije o stanju. Naša moralna svojstva s padom intelekta ostaju nedirnuta. Volja kao metafizička kategorija ne pripada svijetu pojava, niže čulnosti i racionalnog zapažanja uma - razuma. Stavovi Volje se pripisuju Srcu, toj višoj emotivnoj svijesti. Tijelo se mijenja vremenom, oči, kažu (‚‚ogledalo duše") da ostaju iste. Na čemu je onda zasnovan naš identitet, na nekoj pojedinačnoj volji, možda, koja je dio sveukupne volje, Božije volje religijske, Demijurga grčkog, Oroborosa, Logosa ili drugog? Zato, čovjek je u srcu, ne u glavi, kako često površno mislimo. Naše istinsko biće (Ja) je iza saznavalačkog ‚‚ja". Privrženost životu i životni plamen nije u glavi, pa je i samoubistvo odluka intelekta, srca ne, kad razum Volji šalje pogrešne i samo loše motive, zatamni je svojim prividom, a ova ionako slijepa bez razuma nema kud, slijep da vodi slijepoga. Ovo je mrak i jedna svijeća je korisna. Volja ne spava i netaknuta je smrću organskog bića, intelekt zaslužno umire. San postoji radi mozga jer ga intelekt napreže, crpi, on djela, ne za sebe, kao vrijedan radnik za drugog, umori se. Ljudi razvijena intelekta, neumornog vodiča, više spavaju od onih koji manje ili prostije koriste isti. Identitet naš je ‚‚tamo" gdje smo se spasli nakon potopa tijela i ovozemaljskog razuma. Naš midentitet je metafizički, tamo iza fizike, iza vela prirode. Ono što je u nama projektuje ono što je izvan nas. I puž je dokaz, kad mu osječemo glavu izraste nova s rogovima, tromo se kreće dok ne dobije potpunu novu glavu. Život, dakle, nije u glavi, glava je samo izvidnica. Kad se sijeku glave životinjama ili ljudima oni umiru jer organizam ima prekid dotoka kiseonika, krvi, pa i iz nervnih razloga, veze mozga i kičmene moždine. Identitet je duboko u nama, mikrokosmos koji je opet projektor za naše vanjsko zapažanje makrokosmosa. Opet spomenimo, Volja beskonačna i vječna je slijepa za ovaj spoljašnji svijet, za ovu uokvirenu realnost, pa sebi stvara biće kroz koje će ubirati plodove specifičnog iskustva, njoj po Volji. Za Šopenhauera Volja nema ni svijest već ide tamo gdje ona hoće, sebi stvara razumno biće za vodiča u ograničenoj i specifičnoj realnosti, realnosti koja će zavrtiti jedan ili više krugova života, dati joj što treba, što joj je volja. Kad razum hoće preuzeti sve, kola krenu niza stranu, organsko biće pati, a u slučajevima pretjeranosti odstupanja od prirodnih i viših Zakona ne može dalje. Za Volju nije strašna smrt organske forme, jer Volja je neuništiva, besmrtna, smrt je strašna intelektu i njegovim razlozima. Kad se javi višak inteligencije, spomenemo genijalnost, koja zadovolji Volju objektivnim zapažanjem, a kvalitetni višak se koristi za stvaranje, pozitivnu kreativnost, pišu se pjesme, slika se, svira, pjeva i drugo. Tu nema dokolice, prejedanja, prepijanja i sličnog. Da je volja po sebi nesvjesna govorili su i skolastičari (zapadno-hrišćanska religijska filosofija). To su čudne tvrdnje koje razum teško prihvata i shvata. Demijurg objašnjava slično. I logos. Volja kao apsolutna istina nije stvar za drugog, već stvar za sebe i po sebi. I biljke rastu, a nemaju razum kao ni životinje, rastu zahvaljujući žudnji u određenom smijeru. Biljke imaju svoju radost, svoj strah i svoj bol, kaže Anaksagora, Empedokle, Aristotel, mnogi drugi pa i najmoderniji biolozi. Volja je subjekt koji žudi, pa biljke vrlo otvoreno pokazuju svoje polne organe bez stida, kao i životinje, jer za stid je potreban razum, svijest. Čovjek se pokriva i stidi, iako još postoje plemena ljudi koji nemaju taj stid. Svijest je osvjetljenje nečeg spolja, a samosvijest još iznutra. Volja je neorganska i po sebi je, to je njena snaga, u tom smislu govori Šopenhauer. Sve što vidimo u prirodi i sile koje osjećamo ili znamo za njih zahvaljujući razumu, sve je volja. Prvo nastaju sile koje se dalje razvijaju, dijele, sarađuju, stvaraju. Stvarnost u njima je uzročno-posljedična. One se dijele od jedne, prve volje, a beskonačnost se može dijeliti samo na beskonačnosti. Nije stvar razuma, opet, već je iracionalni broj (i). Uglavnom, u nebeskoj mehanici nema naprezanja, sve ide tečno, nema umora i sve leti i okreće se savršeno po Volji. Zamor nastaje u polju gdje se pojavljuje razum, svijest. Mi se zamaramo i materijali oko nas, niža realnost koja je stvorena Voljom više, beskonačne. Volja je slobodna i ko je sputava griješi, bilo svoju, bilo tuđu volju. Zato kažemo, u svemiru vlada Zakon Slobodne Volje. Najviši Zakon. Priroda je pomoćno sredstvo nečeg Višeg koje ima svoju volju ili koje se na taj način neprekidno saznaje, miruje vječno i beskonačno, a kreće se u bezbroj prividno samostalnih realnosti. Svijest o voj najvišoj nužnosti za Spinozu je Sloboda u pravom smislu riječi. Nema slobode dok nužnosti ne osvjestimo. I to se shvata na poseban način od onog što je mislio Šopenhauer. U svemu mi možemo vidjeti svrhu, pa i u odstupanjima. Ovo su teleološki pogledi svrsishodnosti u kojima se sad ne slaže Spinoza. Aristotel je govorio da ‚‚priroda stvara" i njegovo teleološko znanje o krajnjem uzroku nečeg je zapanjujuće, divi mu se Šopenhauer. U prirodi je vidljiv instinkt i tvorački nagon negdje iza lika pojavnosti. Ima unutrašnja snaga, pozadina sveg dešavanja, granica koju naša čula i naš logički um - razum ne mogu proći. Dalje su, možda, misterije, inicijacije ili slično. Instinkt je jednostrani pretjerani karakter (biljke i insekti neumorno teže realizaciji cjeline koju ne poznaju), a čovjek je mješavina mnoštva istih i pomalo oslabljenih karaktera, međutim, čovjek ima svijest i samosvijest. Kroz čovjeka se, možda, volja vraća u samu sebe nakon završene oktave stvaranja. Volja ima končiće koji iznutra pokreću lutku koja smo mi. Viša priroda igra se u nižoj zarad svog zadovoljstva. Igra. Čovjek kopira svoje bogove.  

Metafizika  (grč. meta = iza; fizis = priroda) je filosofska stvar, naša stvar, što raspravlja o onome što je iza i iznad ili PRIJE svake realnosti i iskustva. Ona se pita šta je REALNOST. To je učenje o bitku, ne o nečemu onostranom i spoljašnjem, jer izvan našeg isprogramiranog pogleda na svijet, izvan naših uobičajenih pravila, ograničenja i pretpostavki koje donosimo, postoji i viša ili prikrivena stvarnost nižim čulima. Metafizika jeste i najvažnija k’o pitanje i često se kao izraz koristila umjesto naziva filosofije da bi se objasnilo ono što nije samo dio svakodnevnog iskustva, već više od tog. Ona nije nauka kao što to nije ni filosofija. A to-Ontos je prebivanje lično u Biću. Reći će ontologija - usko vezana za metafiziku je ona kao opšta metafizika, filosofska disciplina, učenje o Bitku i njegovim opštim fundamentalnim i konstitutivnim određenjima, od Hajdegerovih egzistencijala i Aristotelovih i kantovih kategorija, Lajbnivocih monada pa dalje prema obliku. Tradicionalna ontologija počinje s Aristotelom, a kasnije, u skolastici imamo status univerzalija. Za Christiana Wolffa, koji obogaćuje filosofski jezik Njemaca, ontologija je opšta metafizika (metaphysica generalis), za razliku od posebne (metaphysica specialis), koja se ne bavi nekom posebnom sferom bitka nego bivstvujućim kao takvim. Kod Heideggera se diskutuje odnos Bitka prema Bivstvujućem. Moderna analitička ontologija je prije svega teorija opštih kategorija kao što su predmet, osobina, događaj, itd. Dakle, metafizika je vrsta filosofije što se bavi objašnjenjem krajnje prirode Bitka i svijeta, istražuje principe stvarnosti koji transcendiraju, principe u bilo kojoj određenoj nauci. Kosmologija i ontologija su tradicionalne u metafizici. U novije vrijeme izraz ‚‚metafizika" je korišten od strane nefilosofa da označi stvari koje su iznad fizikalnog svijeta, pa metafizička knjižara ne prodaje knjige o ontologiji već ezoterične knjige o duhovima, duhovnom liječenju, okultizmu i druge teme koje ne spadaju u filosofsku metafiziku. Prije nastanka moderne nauke spoznajna pitanja stvarnosti su se rješavala u dijelu metafizike s nazivom ‚‚prirodna filosofija", a izraz nauka je značio znanje, međutim, naučna revolucija je učinila ‚‚prirodnu filosofiju" jednom empirijskom i eksperimentalnom aktivnošću za razliku od ostatka filosofije i krajem 18. vijeka počela se zvati ‚‚naukom", koja se već razlikuje od tradicionalne filosofije Puta. Filosofija je sam Život čovjeka po Božanskim Principima. Od tad metafizika je postala filosofsko istraživanje NEempirijskog karaktera prirode postojanja, pa naučnici  smatraju metafiziku antipodom empirijskih nauka. 

Ontologija (grč. όν, particip glagola biti, tj. biće, bivajuće + λόγος, riječ, učenje) kao pojam svoje porijeklo ima u filosofiji, gdje označava temeljni aspekt metafizike koji se bavi analizom različitih tipova bivanja, a s posebnom pažnjom se osvrće na odnos između pojedinačnog i opšteg, i između esencije i egzistencije, ona pita i o Božanskim stvarima koje, svakako, nisu stvari. Ontologija ili, kako je zovu, opšta metafizika, proučava Biće kao takvo, tj. ukoliko ono jeste Biće, ne posmatra biće pod nekim ograničenim vidom, kao neko konkretno biće ili područje Bitka objektivno poput nauka, nego ona Biće posmatra kako je ono po sebi, u svojoj BITi ili Suštini. Proučavajući Biće ontologija ispituje prva počela i uzroke bića kao takvog, postojanje  kao egzistenciju, i prije pojavnog, svu mogućnost, odnosno stvarnost, i kategorije te, od kategorija šire, dublje, egzistencijale, transcendentalije. Aristotel je govorio o prvoj filosofiji (metafizici) koja uključuje proučavanje tijela kao tijelo (ono što tijelo jest), kao i proučavanje glavnog tijela i drugih subjekata koji su mu podređeni. Tijelo po-sebi i nije tijelo, kaže Kant. To vodi i ka mističnom pitagorejskom broju četiri ka trećoj nauci o ovim nevidljivim oblicima (Platon ,,Država”). Od tada je otvorena mogućnost razlikovanja ontologije i metafizike. Riječ ,,ontologija" se pojavljuje u 17. vijeku kao pojam. Pitanje o počelima i uzrocima vodi tome da je ontologija možda obuhvaćena metafizikom, mada može se tvrditi i suprotno, da je metafizika obuhvaćena ontologijom. Osnovna pitanja ontologije su:

. Šta je bitak? Šta jeste? Šta postoji?

. Šta je postojanje? Šta znači postojati, šta znači biti, šta znači egzistirati?

. Šta je biće? (Šta je stvar?)

. Šta je bit? Šta je supstancija? Šta je akcident?

. Šta je kretanje, promjena? Šta je identitet? Šta je razlika?

. Koji su uzroci bića?

. Koje su kategorije? Šta možemo iskazati o biću? Koji su najviši rodni pojmovi koje iskazujemo o bićima? Koji su načini bitka bića?

Ontologija je nauka o Biću kao Biću, odnosno o onome što je Bitak Bića (neiskustveni temelj iskustvenog). Pod pojmom bića podrazumijeva se sve ono što postoji, bez obzira na način na koji postoji. Dakle, mnogi su aspekti Bića. Pa i stvar, fenomen. Ukupnost bića sačinjava zbilju ili stvarnost. Bit Bića je ono zajedničko bićima istog roda i temelj njihove sličnosti međusobno, kao i razlike prema bićima drugih rodova. Bitak je ono zajedničko svim bićima, Bit bića kao bića, ono po ćemu sva bića jesu bića bez obzira na razliku svojih biti. 

Kristijan Volf stavlja ontologiju naspram posebnih metafizika: teologije, kosmologije, psihologije. 

Kad se stvarnost tumači kao djelo jednog principa tad to nazivamo monizam (grč. monos = jedan), kad Tales objašnjava sve preko principa ili elementa vode; kad tumačimo stvarnost kao djelo dva principa tad taj pristup nazivamo dualizam (lat. duo = dva), poput Dekartovog viđenja duha i materije; i ako se stvarnost tumači postojanjem i više principa ili elemenata, nazimao pristup pluralizam (lat. pluralis = mnogi), kao što je Empedokle navodio četiri osnovna elementa ili praelementa naše stvarnosti: vode, zemlje, vatre i vazduha. A možda je i ovo sve suvišno govorenje za istinsku metafiziku no, malo uvoda za one koji se spremaju na Beskonačni Put.  

I umjetnost vodi u više sfere, nije li to ona ekstaza ili katarza koju pretpostavljamo? U ekstazi nema uzaviranja krvi i uobrazilje, kaže Plotin, neoplatonista i mudrac starog vijeka. Ekstaza je mirno izlaženje iz sadržine čulne svijesti, umna stvar. Jedinstvo nema nikakve množine po sebi ili množina ne postoji po sebi. Tek mišljenje postaje kružno obrtanje i stvaranje, zgušnjavanje u liku što odslikava individuum koji je neposredno iza njega. Umjetnost ne ostrašćuje. Ono što je u sebi savršeno ono se prelijeva, kao što vatra prostire oko sebe toplotu, taj svjetlosni krug je neki poseban miris za posebna čula. Posmatrač mora biti pri samom sebi kao da je u nekom hramu, u svemu a izvan svega. I za Plotina, kao i za Zoroastera, manihejce i gnostike, materija je zao princip, ona ne bivstvuje već ima na sebi lik onoga što bivstvuje. Plotin (8. knjiga) kaže da ukoliko se mišljenje okreće na drugu stranu od sebe, utoliko postaje materija, zlo. Materija je izlaženje iz sebe, ona je opadanje i kao takva ne bi se trebala umom jačati. Plotin je opisan kao veoma čudan čovjek, ali i veliki znalac i Više od toga.  

Letindor (www.letindor.blogspot.com)