n. Hajdeger i etika (briga - savjest)

Zašto Hajdeger i etika? Pa, Hajdeger se pita o najdubljim stvarima života, o samom Bitku stvari dolazeći do područja odgovornosti čovjeka za sopstveni život, kao dužnost prema svojoj dubokoj suštini, ali i prema drugima jer čovjek ne živi sasvim sam.

Hajdegerov Bitak je u ulozi Višeg za čovjeka. Mi tražimo taj viši kvalitet u čovjeku ili iznad i izvan prema kojem ćemo odrediti naše postupke i vrednovati ih kao valjane ili nevaljane. Mi tražimo nešto bez čega moral ne bi mogao ni postojati. I nalazimo. 

Bitak je uvijek pretpostavljen u dosadašnjoj ontologiji koja se uopšte pita o Biću, Bitak nije raspoloživ. Ovo je tek pretpostavljanje Bitka. To je taj Hajdegerov pomalo i ,,mistični krug” kojeg će mnogi uzeti za glavni problem ili poteškoću njegove filosofije, u kojem je prethodno i povratno odnošenje pitanog Bitka na zapitivanje kao na modus Bitka nekog Bića. Otud prvenstvo pitanja o Bitku spram pitanja o samom Biću i ovo prvenstvo je ontološko, jer u Bitku je izvor Bića. Bitak je uvijek Bitak nekog Bića i područje unutar tog, možda fiktivno određenog horizonta, biva uzeto kao Biće.  

Hajdeger je, kažu mnogi, imao svojih etičkih promašaja pristupajući nacističkom režimu u Drugom svjetskom ratu, ali mu u tome ne zavide svi, jer stvari se mogu sagledati iz više uglova. Dotakavši same temelje ljudsje egzistencije mi imamo za pravo da Hajdegeru pripišemo zasluge bavljenja etičkim pitanjima kroz cijelu njegovu kritiku zapadne metafizike i modernog svijeta. 

Hajdegera su nazvali posljednjim velikim filosofom, iako ne svima omiljen zbog svoje komplikovane misli ili zbog njegova načina života ili ideoloških sklonosti koje mu se pripisuju.  

Briga i Savjest

U smrti Tu-Bitak nije nestao nije dovršen. Sa smrću završavanje ne znači i biti završenim. Ostaje briga. U smrti Tu-Bitak dokačuje svoje najvlastitije, a to je već neodnošajno. Tu-Bitak može biti on sam jedino ako se sam osposobi za to. I mi tu imamo još kukavičluk pred TJESKOBOM prema sopstvenoj smrti. Mi se moramo krenuti onome ,,moći biti” Tu-Bitka određeno ,,istrčavanjem” prema smrti i tu je svjedočanstvo o nekoj mogućoj pravosti svoje egzistencije, o svojoj ontološkoj mogućnosti. ZOV je karaktera SAVJESTI koji želi to da dokuči. ZOV prečuje sebe. SAVJEST je ZOV BRIGE. Tu biva pogođena se-ličnost brigajućeg su-Bitka s Drugima. Dale ZOV se upućuje se-ličnosti u njezinoj Ličnosti poziv k njezinom ,,moći biti”. ZOV nikad ne plairamo mi sami, niti ga izvodimo namjerno. ,,Ono” zove suprotno očekivanju i čak protiv naše volje. Takođe, ZOV ne dolazi od nekog Drugog ko je sa mnom u svijetu., ZOV dolazi iz mene, pa ipak povrh mene. Mi hoćemo interpretirati ,,Onog koji zove”. Iako sam to ja. ZOV zove bez ikakva objavljivanja, govori u modusu neugode ćutnje. ZOV ne zove pozvanoga u javno naklapanje ,,SE” već iznutra ka najvlastitijem ,,moći biti”. Tu-Bitak, koji je u bačenosti, je u isti mah i Pozivač i Pozvani. Jer Tu-Bitak je u osnovi svog Bitka BRIGA, zato je SAVJEST moguća. Odatle se crpi i ideja KRIVNJE. Ali je ponovo pitanje nam iskrslo: Ko kazuje da smo krivi, KAKO smo krivi i šta znači krivnja. Ovu ideju krivnje nije moguće proizvoljno izmisliti i nametnuti je Tu-Bitku. Čuti zov je dovesti sebe u ,,faktičko postupanje”. Mi tek vulgarno tumačimo našu krivnju, poput povrede prava biti kriv drugima. U dubini biti kriv znači NE, nešto ne biti. SAVJEST poziva Tu-Bitak najvlastitijem. I Kantov pojam MORALNOST je daleko od morala korisnosti i eudajmonizma.

Šuteće je govorenje SAVJESTI pa razum može krivo tvrditi da ove ni nema. Naše najvlastitije je ,,moći biti Ličnošću”, a to nije neko slobodno-lebdeće ja odvojeno od svijeta. Ovdje se zahtijeva ODLUČNOST. Samomu ,,SE” situacija je bitno nedokučiva. ODLUČNOST je samo u pravosti nje same. Ideja egzistencije se pušta da nas vodi da bismo se spojili s izvornošću Tu-Bitka. Htjeti-imati-savjest znači PRIPRAVNOST na zaziv k najvlastitijoj krivosti koja je uvijek određivala faktički Tu-Bitak i nakon njegova brisanja. Da bismo saznali šta tvori ,,pravu” egzistenciju Tu-Bitka  mi moramo razumjeti samu egzistencijalnost. U Bitku je SLOBODNOST za vlastito moći biti, u Slobodi je za njih, a u ne-slobodi protiv nama preostaje da razmotrimo ontičke mogućnosti kao ,,načine moći biti”. Tu-Bitak ima svoju izgubljenost u svijetu, ali i mogućnost ,,biti Cijelim”. Kant griješi ontološki jer vidi ličnost tek kao ,,unutarsvjetsku”, reći će Hajdeger, a još se uvijek na isti način ugrađuju teorijski i praktični um jedan u drugi. RIZI nije potreno utemeljenje u nekoj ličnosti već egzistencijalnost kao konstitutiv brige za samostalnost Tu-Bitka kojem pripada faktična PROPALOST  u NESAMOSTALNOST. A potpuno razumljena struktura BRIGE uključuje fenomen INDIVIDUALNOSTI. Krivost Tu-Bitka će dovesti do bačenosti u osnov NIŠTAVNOSTI, a preuzimanje te bačenosti je biti Tu-Bitkom kakav on oduvijek bijaše. Tako je budućnosni Tu-Bitak svoj najvlastitiji, on može biti samo ako je budućnosan pa BILOST izvire na izvjestan način iz BUDUĆNOSTI. Istrčavajuća odlučnost dokučuje svaku situaciju koju egzistencija može smotreno da briguje kroz faktično Priručno u okolnom svijetu. VREMENOST se razotkriva kao ,,smisao prave brige”. Tu se vulgarno shvatanje vremena mora eliminisati, kao i pojmovi vulgarnog subjektivnog, objektivog, imanentnog i trenscendentnog. Vulgarno vrijeme  (prošlo-sadašnje-buduće) jest fenomen, ali izveden. Tu-Bitak može sebe razumjeti NE-pravo. VREMENOST upšte nije eko Biće. Momenti BRIGE ne nalaze se u toe kao neki dijelovi. Vremenost sebe ovremenjuje. Neograničeno mnogo toga može ležati u BUDUĆNOSTI i dolaziti iz nje. I u narajanju EKSTAZA uvijek smo BUDUĆNOST imeovali na prvom mjestu, kao ,,moći biti”. U ontološkoj strukturi Bića imamo samostalnost egzistencije. Mi još vršimo egzistencijalno-vremensku analizu Tu-Bitka. Vremenska interpretacija svakidašnjosti i povijesnosti dovoljno upire pogled u izvorno vrijeme.

Letindor (www.letindor.blogspot.com)