Postizanje čitavosti Tu-Bitka u smrti ujedno je gubitak Bitka samog Tu. Ne više Tu-Bitak ne može iskusiti taj PRELAZAK. Ali Tu-itak u su-Bitku sa Drugima može steći iskustvo smrti koja je na ovaj način ontološki omeđena. Nakon smrti te nema fenomena i nema tjelesne stvari, sam leš je sad neživo koje je pretrpjelo gubitak života. Samo naše brigovanje o umrlom govori da je on u svojoj vrsti Bitka nešto više od samo našeg priručnog brigovanja. Umrli više nije Tu, mada će su-Bitak suprotno reći. Mi preostali iskušavamo smrt kao gubitak samo kroz našu prisutnost, ali ne i da istinski iskušavamo. Tek mnijenje proizvoljno zamjenjuje jedan Tu-Bitak sa drugim. U svakidašnjici brigovanja ovo zastupanje je neprestano u upotrebi. Sve se dešava samo u izvjesnim granicama i niko ne može sa drugoga skinuti njegovo umiranje. Možemo se žrtvovati za drugoga ali ne možemo skinuti smrt sa drugoga. Smrt konstituišu vlastitost i egzistencija, umiranje nije događaj već je fenomen. ODLAZAK Tu-Bitka iz svijeta u smislu umiranja valja razlikovati od odlaska iz svijeta samo-živoga. Završavanje živoga zahvatamo terminom ,,skončavanje”. Tu-Bitku ostaje nenamirenost. Ostatak. Još nema poravnanja. Hajdeger govori o ,,gašenju duga”. Mi ontološki imamo nepristupačnost dijelova koje treba ili valja obuhvatiti. iće kod kojega je još nešto nenamireno ima vrstu Bitka Priručnoga. Tako i Mjesec ne možemo obuhvatiti okom kao čitav, iako on uvijek i jest čitav. Još-ne ne znači da nije sve ni prikupljeno u Bitku. ,,Još-ne” pripada Tu-Bitku. Tu se radi o zamjećujućem obuhvatanju. Tu-itak mora postati ono što on još nije kao nezreli plod koji ide u susret svojoj zrelosti. Tu-Bitak se kroz Bitak dovodi do zrelosti. Sa zrelošću se plod DOVRŠAVA. A je li SMRT to dovršenje u zrelosti ploda? Završeno nije uvijk i dovršeno. Završiti znači u jednom od smislova prestati. Kao kiša. Samo nije sad na raspolaganju kao Priručno.
U smrti Tu-Bitak nije nestao nije dovršen. Sa smrću završavanje ne znači i biti završenim. Ostaje briga. U smrti Tu-Bitak dokačuje svoje najvlastitije, a to je već neodnošajno. Tu-Bitak može biti on sam jedino ako se sam osposobi za to. I mi tu imamo još kukavičluk pred TJESKOBOM prema sopstvenoj smrti. Mi se moramo krenuti onome ,,moći biti” Tu-Bitka određeno ,,istrčavanjem” prema smrti i tu je svjedočanstvo o nekoj mogućoj pravosti svoje egzistencije, o svojoj ontološkoj mogućnosti. ZOV je karaktera SAVJESTI koji želi to da dokuči. ZOV prečuje sebe. SAVJEST je ZOV BRIGE.
Letindor (www.letindor.blogspot.com)
No comments:
Post a Comment