Navršivši trideset godina, Zratustra je napustio zavičaj i jezero u svom zavičaju i otišao u planinu. Ondje se krijepio svojim Duhom i svojom samoćom, i to mu deset godina nije dosadilo ... i jednog jutra je ustao u svitanje, stao pred Sunce i ovako mu se obratio: Velika zvijezdo! U čemu bi se sastojala tvoja sreća kad ne bi imala one kojima sijaš!
U ono doba nosio si svoj pepeo u planinu: želiš li sada da u doline sneseš svoj plamen? ... Sad volim Boga: ljude ne volim. Čovjek je za mene nešto odveć nesavršeno. Ljubav prema čovjeku bi me ubila ... Zaratustra pogleda narod i začudi se, potom ovako reče:
Čovjek je uže razapeto između životinje i natčovjeka - uže nad provalijom.
... neka Zaratustra ne govori narodu nego saputnicima. Ne treba Zaratustra da postane pastir i pas stadu! ... Čak ne želim ni da govorim ponovo s narodom; posljednji put sam govorio mrtvacu ... Želim ka svome cilju, idem svojim putem ... i tako, neka moj put bude njihova propast ... Blaženi su ovi pospani, jer uskoro će klonuti u san.
Tako je govorio Zaratustra, Ničeova aluzija na persijskog proroka Zoroastera (Zaraθuštra) ... I ko zna šta je Niče mislio pod tim kad je njegov junak rekao starcu na kog je naišao da Bog je mrtav. Niče vidi Natčovjeka, Boga ne tako živo. Definiše sopstveni moral i tuče u granice. Ipak, ta knjiga mnogo nadahnjuje.
Nužno je naučiti odvraćati pogled od sebe da bi se mnogo vidjelo: ova čvrstina je neophodna svakom ko se penje na planinu.
Ljubav je opasnost najusamljenijega, ljubav prema svemu ... od gnijeva i čežnje plakao je Zaratustra gorko ... Oh, kako da strasno ne žudim za Vječnošću i za svadbenim prstenom nad prstenovima ... Nikad još nisam našao ženu od koje bih poželio djecu, sem ako to nije ova žena koju volim: jer ja te volim, o, Vječnosti! Jer ja te volim, o, Vječnosti!
... poslije dobrih pjesama treba dugo i ćutati, reče Zaratustra.
(iz Ničeove knjige: ,,Tako je govorio Zaratustra")
Letindor (www.letindor.blogspot.com)
No comments:
Post a Comment