Šeling: Filosofija umjetnosti

Da je mašta važnija od razuma, rekao je i Ajnštajn, jer se u to sam uvjerio. Naravno, trebamo i razum, iako po svom dometu ili zahvatu je niža duševna moć. On je svirao violinu, EinStein, ali ne tako dobro, reći će oni koji ga poznaju. No, putevi umjetnosti su ionako nesvakidašnji. Čovjek kao dio vidljive prirode uzdiže sebe i istu u jednu višu ravan Duhovnog, svako sebi bira način, neki to rade pojmovnim izrazom pa, makar i filosofski. Umjetnost i filosofiju teško je zamisliti odvojene. ,,Uopšte se nisam mogao oduprijeti tomu da se iskustvo imjetnosti nekako tiče filosofije. Da je umjetnost istinski organon filosofije, ako ne čak i njezin nadmoćni suparnik, to bijaše istina koja je filosofiji njemačke romantike do kraja idealističke ere bila postavila obuhvatan zadatak. Sveučilišna filosofija poslijehegelovske epohe imala je previd ove istine platiti vlastitim PUSTOŠENJEM.“[1]

,,Jaspers je Hajdegera rano uputio na Šelinga ... održao seminar o Spisu o slobodi i sve snažnije se kretao Šelingovom stazom ... (u tom spisu) možemo naći najširi prodor njemačkog idealizma ka novim pitanjima, a iz njih ujedno čuti odjek Helderlinove himne Rajna.“[2] Hajdeger i Jaspers će u nacrtu reforme univerziteta tražiti čak ,,aristokratski univerzitet“,[3] jer moderne škole su isuviše sekularizovane institucije. No, u ovom slučaju nas više interesuje problem same umjetnosti viđen Duševnim ili pak Duhovnim okom Šelinga.

Šeling naglašava svoju naučnu namjeru u svojim predavanjima iz filosofije umjetnosti. Govor je o sasvim novom konstruktu. Unutar umjetnosti toliki predmeti naoko nevažni pobuđuju veliku pažnju i divljenje čak naučnog duha. Čovjek je u svojevrsnoj prednosti nad prirodom u mogućnosti spoznanja svih čuda vlastitog Duha koji stiže kao Apsolutna Sloboda u zakonomjernost naših života, egzistencije.[4] Ljudi neprestano doživljavaju umjetnost, a da toga nisu ni svjesni, ne pitaju se o dubljim razlozima ljepote, harmonije i sličnog. S vremena na vrijeme zadivi nas arhitektura, ili pozorišna predstava, ili pak se sami umjetnički pojmovno ili kako drugo izražavamo, a da to ni ne primjećujemo. Uvijek ima prostora da se naše uživljavanje u umjetnost oplemeni, ne ostati samo na čulnim utiscima i njima bliskim prostim predstavama razuma, prvi je zadatak, jer prosto prirodno ponašanje čovjeka prilikom percepcije i recepcije umjetničkog djela nije dovoljno. Istinsko umjetničko djelo i njegova istinska recepcija govore da je Cjelina ona koju trebamo zahvatiti. U ovom nam možeu pomoći samo istinska nauka, a naroočito filosofija, kaže Šeling. Umjetnost se živo sagledava tek u kontekstu vremena u kojem je i nastala, ako je to moguće. ,,Pravac starih umjetnika bio je od Centra prema periferiji“[5] dok ovi kasniji uzimaju tek spoljašnju formu i nju podražavaju (grč. mimezis). Umjetnost u samoj sebi je vrlo raznolika pa su raznolika i tumačenja, neko vidi ISTINU, a neko LJEPOTU, različitom se dive, a da nijedan pritom ne zna šta je Istina, a šta Ljepota, i otud potreba za naučnom potragom za principima umjetnosti. Šeling označava svoje doba kao književni seljački rat protiv svega što je visoko zasnovano u Ideji, rat je protiv Ljepote u poeziji, i tek se najnižem čulnom daje najviša ocjena.[6] Filosofija je ta koja može otvoriti praizvore umjetnosti, prevladati taj proizvodni prevlađujući momenat, s filosofijom tek možemo dosegnuti istinsku nauku o umjetnosti, tvrdi Šeling, pa da ona idejno iskaže ono što daje Bog i sva priroda. Istinski filosofijom možemo prevladati ovu refleksiju mnoštvenog. On takođe napominje kako je u filosofiji bilo tih neslavnih perioda površnosti i empirizma. Nakon slavnih vremenskih razdoblja čiste produkcije ili stvaralaštva (Rafael, Servantes, Šekspir, itd.) Šeling kaže da nastupa REFLEKSIJA i s njom opšte RAZDVAJANJE. Ni Kantova Kritika moći suđenja nije samo estetika, kako su je mnogi izlagali, tvrdi Šeling. Ovaj filosof daje nešto novo pod imenom filosofije umjetnosti, nešto što do sad nije postojalo, sam tvrdi, i ne bavi se pri tome posebno nekakvom istorijom umjetnosti. Za početak ulazi u područje poezije uz tri velika imena: Homer, Dante i Šekspir. Zatim se dopunjuje Servantesom i Geteom, da bi kroz sopstveno vrijeme sve ovo još bolje shvatio. Kaže: ,,U opštoj filosofiji radujemo se da vidimo strogo lice Istine po-sebi i za-sebe, a u ovoj posebnoj sferi filosofije, koju omeđava filosofija umjetnosti, dospijevamo do shvatanja Vječne Ljepote i pra-slika svega Lijepog.“[7] Filosofija umjetnosti je pogled u Vječno, ona koja nešto realno prikazuje kroz ono Idealno. Šeling filosofiju naziva naukom, ali u kontekstu kako je on misli, tako se mnogi ne bi izrazili. Filosofija je vjerna slika Univerzuma, dodaje on, i svemu pojedinačnom je prirođena apsolutnost, onome što je u prirodi koja nas vidljiva čulno okružuje. ,,Bog i Univerzum su jedno ili samo različiti vidovi jednoga i istoga.“[8] Identitet i Totalitet su jedno unutar Apsolutne Ideje i potpuno pojavljivanje filosofije je tek u TOTALITET-u (npr. Toth - egipatski Bog Mudrosti) svih potencija. Ovo podsjeća, čini mi se, na monadno shvatanje svijeta ili svjetova, npr. Lajbnicovo. Filosofija uvijek ima samo jedan predmet i ona je uvijek samo jedna, jer NE odnosi se na posebno već uvijek na Apsolut, tvrdi Šeling. U tom području je i Sloboda. Zato nema posebne filosofije ili posebnih filosofskih nauka za Šelinga. Djelo može imati različite dijelove unutar sebe, ali ono je opet Apsolutno, Suština je jedna, a forme različite. Zati, kad kažemo filosofija prirode, tad imamo u vidu da je u forme prirode ugrađen Apsolut koji nas i zanima. Reći ćemo da je umjetnost najsavršeniji objektivni reflekt filosofije, i pripada joj kao takva.[9] Kao što je umjetnost u sebi vječna i nužna, tako ni u njenom vremenskom pojavljivanju ne postoji slučajnost, već Apsolutna Nužnost, ali, naravno, prije toga on govori i o Apsolutnoj Slobodi koja je isto APSOLUT. Moguće je da se jedna u drugoj susreću, mislim, ali ne znam baš tačno kako je to Šeling doživljavao ili poimao. Istorijski gledana zavisnost pojavljivanja umjetnosti u njenoj zavisnosti od vremena, Šelingu je nebitna, kao i samo vrijeme što mu je nebitno. U tom smislu ni Nužnost ne bi bila u pojavnom kao formi, već je ona Suštinska i dira u Slobodu ili proističe čak iz nje, kao što je i sama filosofija Suštinska, i ne predmetno vezana, ali je u predmetnom pronalazimo. Forme umjetnosti su ,,forme stvari kakve su u Apsolutu ili po-sebi.“ Sve posebne forme, pomoću kojih se npr. pokazuje ono što je Lijepo, su u Apsolutu i Šeling postavlja pitanje: Kako je to moguće? I to je jedan od glavnih filosofski problema prelaska konačnog u Beskonačno, i obratno.[10] Sjetimo se Ahila i kornjače (Zenonovi paradoksi) ili drugih logičkih poteškoća kad se iz konačnog u toku istog procesa, npr. dijeljenja dužina neosjetno prebacimo u beskonačni princip gledanja istog.

[1] Hans-Georg Gadamer, Čitanka (Zagreb: Matica hrvatska, 2002), str. 17-18. 

[2] Oto Pegeler, Hajdeger u svom vremenu (Sarajevo: Šahinpašić, 2005), str. 125. 

[3] Pogledati: Isto, Pegeler, Hajdeger u svom vremenu, str. 125. 

[4] Pogledati: Fridrih V. J. Šeling, Filosofija umjetnosti (Beograd: NOLIT, 1984), str. 65. 

[5] Isto, Šeling, Filosofija umjetnosti, str. 68. 

[6] Pogledati: Isto,  Šeling, Filosofija umjetnosti, str. 68. 

[7] Isto, Šeling, Filosofija umjetnosti, str. 71. 

[8] Isto, Šeling, Filosofija umjetnosti, str. 73. 

[9] Pogledati: Isto, Šeling, Filosofija umjetnosti, str. 76. 

[10] Pogledati: Isto, Šeling, Filosofija umjetnosti, str. 97.

Letindor (www.letindor.blogspot.com)