Platon: Timaj

Sveobuhvatnost je Platonova izraza u smislu znanja o Cjelokupnosti vidljivog, a u tom i nevidljivog Svijeta. ,,Timaj" je filosofski osvrt na postanak i razvoj sveg postojećeg, čovjekova je uloga i svrha u svemu, aspekt čovjeka zarad kojeg će Hajdeger mnogo kasnije uvesti pojam Tu-Bitka. Platon nije filosof logičkog izraza na način kako će to biti njegov učenik Aristotel, a naročito nije onakav kakvog ćemo ga mi smatrati mnogo kasnije, on je zadržao mističnu crtu ćutnje o onom o čemu se više ne može govoriti, što će kvalitetno potvrditi i neki drugi savremeni filosofi, naročito Vitgenštajn.

U ovom Platonovom dijalogu imamo značajne momente iz medicine razmatrane, takođe, u okviru filosofije. Tu je priča i o Atlantidi, potonulom svijetu, čiji tek dio naslijeđa biće sačuvan u Atini koja se tek dijelom samo sačuvala od one kakva je nekad bila. I opet će egipatski sveštenici, po svjedočenju Herodotove istorije, kad su ovi upitali za Atlantidu, reći Atinjanima: ,,Vi ste mlad narod, a i sjećanje vam kratko seže". A ta mladost i tek površno razumjevanje njih takvih krase temelje naše moderne ili zapadne civilizacije kojom se dičimo. 

Šta reći o postanku Svijeta, a da ta priča nije samo čisti mit, razmotrićemo o tome nešto kroz Platonov dijalog ,,Timaj”. Četiri su lika, kao pitagorejski mistični broj, jer uvijek ima Tajna koja se ne otkriva svima ili ne otkriva se nikom u potpunosti, ima onaj skok sa treće unazad na četvrtu nauku o tijelu po-sebi za koje će Kant tvrditi da to već nije tijelo ili nije stvar. U vezi svega je i muzika. Ova četiri lika u dijalogu Timaj su: 

• Sokrat – po proročištu u Delfima najmudriji među Helenima;

• Timaj – vjerovatno izmišljena ličnost od strane Platona, plemenit čovjek upućen u tajne astronomije i filosofije koji uživa najveći ugled u jednom dijelu zemlje u kojoj je bio i ogranak poznate pitagorejske škole – tradicija;

• Hermokrat – vojskovođa i političar, hrabar i preduzimljiv čovjek koji propada dolaskom demokratije na vlast;

• Kritija – jedan od tridesetorice tirana, Platonov rođak sa majčine strane. 

SOKRAT s čuđenjem pita Timaja gdje im je četvrti učesnik razgovora, mi još ne znamo ko ili pak nećemo ni doznati. Timaj odgovara da je istog spopala neka slabost te da inače nikad ne bi izostao iz ovog skupa no, oni će popuniti taj nedostatak svojim gostoprimstvom da se oduže Sokratu za prethodnu ,,gozbu“ (simpozij) što im je Sokrat dan prije priredio. Taj četvrti može biti i Tajna, metafora,  jer broj četiri za pitagorejce jest’ Sveti broj. 

Sokrat ih podsjeća na prethodni razgovor o državi, o staležima zemljoradnika, čuvara koji prema svojim sugrađanima moraju biti blagi i prijatelji, a neumoljivi prema neprijatelju. Duše čuvara trebaju biti strasne i privržene Mudrosti da bi mogli biti blagi prema prvima a neumoljivi prema drugima, oni moraju biti obrazovani u gimnastici i u muzici i mnogim drugim znanjima koja im dolikuju, da rade za platu i nemaju vlasništvo, žive umjereno u zajednici i staraju se isključivo za vrlinu. 

Žensku prirodu treba uskladiti i zbližiti s prirodom muškarca. Izbor partnera za brak ne smije biti slučajan kod vladara, a na njihovu djecu se stalno motri u vaspitavanju. Rđavi od njih se šalju u druge gradove, a dobri ili vrijedni se vraćaju nazad. Nastavljen je razgovor o državi i o njenom ponašanju u ratu i miru. Sokrat eliminiše pjesnike i sofiste kao nepodobne za zdravlje države, a veliča soj koji ima dobru prirodu i vaspitanje, te ima istinskog udjela u filosofiji i politici. Sokrat ukazuje na značaj svoja tri sagovornika po tom pitanju. Njih trojica će se odužiti Sokratu pričom o velikom atinskom vladaru, jednom od sedmorice mudraca, Solonu, te slavnoj prošlosti Atine, o čemu je Kritiji pričao njegov djed. Sokrat je radoznao. Osim što je najmudriji Solon je i najvrsniji među pjesnicima, na poeziji nije samo usputno već ozbiljno radio nastavljajući se na egipatska predanja. Solona su u plemenitim djelima i u tome da nadmaši Homera i Hesioda spriječila nesretna vremena. 

Šta je Solon pitao egipatske sveštenike? 

Postoji grad u Egiptu koji je osnovala boginja Neith, čije je helensko ime Atena. Veoma vole Atenjane i govore da su im oni srodnici. Solo je išao tamo i dočekivan uz velike počasti. Od njih je slušao o potopu i prirodnim kataklizmama, te o tome kako su Heleni mladi, uvijek djeca, duša neopterećenih drevnim sjećanjima, jer mnoga su uništenja svijeta dotad bila, a s njima i zaboravi. Sveštenici su pričali Solonu o zakonima njihova grada starog preko 8000 godina, a da je Atena od istog još starija, za 1000 godina. 

Kritija nastavlja s pričom svojim sagovornicima i Sokratu, kako je nekad pričao Solon, najmudriji od sedmorice njegovom djedu o egipatskoj imitaciji zakona prastare atenske države. Odvojeni su staleži: sveštenika, zanatlija, pastira, lovaca i zemljoradnika te, posebno stalež ratnika. Imaju i oni koji se bave proricanjem i ljekarstvom. Taj poredak prvo je uspostavljen u Atini, a sami Atinjani su vaspitanici Bogova. Atena se istakla junaštvom kad je od Heraklovih stubova (Gibraltar) navalila velika sila na Evropu i Aziju, zemlja veća od Libije (zapadna Afrika) i Azije zajedno, ostrvo Atlantida. Atena je tad sve nadmašila hrabrošću i ratnom vještinom. Ubrzo, Atlantida je potpuno nestala pod morem, a Atina većim dijelom takođe uništena.  

Kritija predstavlja Timaja kao najupućenijeg u astronomiju, koji najviše truda ulaže da bi spoznao prirodu svemira počevši od postanja kosmosa i završivši sa ljudskom prirodom, da on prvi govori. Sokrat se slaže i očekuje pravu gozbu riječi, samo zamoljava Timaja da prvo, po običaju, prizove Bogove.  Timaj se slaže s tim i potvrđuje da se i za male i velike stvari trebaju prizvati bogovi, a kamo li sad za pitanja o Svemiru. 

TIMAJEV govor: 

Prvo treba vidjeti ŠTA je ,,Vječno Biće“, a ŠTA ,,ono uvijek Bivajuće i nikad Biće“, tj. šta je ,,Ono koje NIJE“. Prvo je uvijek jednako i zato shvatljivo Umu (Logosu), a drugo shvatljivo neumskom i čulnom, mnenju, ono što se neprestano rađa i umire i nikad ne biva istinskim Bićem. Pojam ,,bivanje“ bi mogao biti uzet kao pojam u značenju ,,stalno ili trajno biti“, no koristi se kod nas sa značenjem ,,postajanje“. Težak je poduhvat otkriti Tvorca Svemira, a i ako se otkrije nemoguće ga je predočiti svima.  Kosmos je po Logosu, pomuzoru sazdan i po razboritosti, uvijek ostaje isti. Kosmos je slika (eikos) Nečeg. Timaj naglašava Sokratu da uzmu u obzir ljudsku prirodu i samo približavanje istini kao dovoljno jer ni pojmovima se ne može sve u potpunosti označiti. Sokrat se u ovom slaže s Timajem. 

Demijurg kao Dobro i slobodan od zavisti stvara nešto što sličnije Njemu, gradio je Kosmos stavljajući Um u Dušu, a Dušu u tijelo, te je ovaj Kosmos jedno živo biće obdareno Umom i Dušom. Njegovi dijelovi su ostala živa bića, kako pojedinačno tako i po rodovima. Kao ono najljepše Bog je htio da učini vidljivim ovo živo biće, a koje unutar sebe sadrži njemu po prirodi srodna živa bića. Postavlja se onda pitanje je li samo jedan svijet ili je mnoštvo svjetova? Je li jedno nebo ili ih je čak i bezbroj? Za razliku od pitagorejaca i nekih Jonjana Timaj će reći da je ipak samo jedan Kosmos. Četiri su elementa, između vatre i zemlje Bog je stavio vazduh i vodu, a sve četiri u istoj srazmjeri jedno prema drugom. Elementi su zaedno jedno i neraskidivo. Kosmos ne stari i ne oboljeva, a njegov oblik je sferičan. Ovom biću ne trebaju oči jer ništa nije izvan njega, ništa niotkud u njega ne ulazi, niti iz njega izlazi, sam sebi je dovoljan a ne nešto drugo da mu treba. Njemu nije potrebno prišivati ruke da nešto dohvati ili odbije od sebe, niti mu trebaju noge da nekud ide. Dodijelio mu je kretanje koje odgovara njegovom tijelu, ono od ukupno sedam (gore, dolje, lijevo desno, naprijed, nazad, kružno), kretanje oko svog centra, dok su mu ostala kretanja njega nedostojna. Svijet je kao srećni Sjedinitelj dovoljan sam sebi. Tako je Bog koji uvijek jeste zamislio boga koji će tek biti, sa Dušom, starijom od tijela, u sredini i rasprostrtom svuda po tijelu. Ustanovljeno je i kružno nebo koje se takođe kružno okreće. Duša svijeta je sastavljena od tri vrste bića: 

1. prvo, nedjeljivo i uvijek isto, 

2. drugo, djeljivo koje nastaje udodiru s drugim tijelima, pa i 

3. treći vid bića između njih. 

Dakle, sva tri su smješana u jedno, a od ove polazne tačke Jedan Duša se dalje dijeli na dvije geometrijske progresije međusobno isprepletene: (2, 4, 8, 16) i (3, 9, 27). Principi su u vezi s muzikom, intervali određeni tonskim odnosima, tj. svaki član geometrijske progresije odgovara jednom tonu muzičke skale. Najveći broj je najniži ton (najdeblja žica lire) i obratno. Kretanje Prvog Bića, uvijek istog, je po spoljnjem krugu, a drugog po unutrašnjem krugu, Prvo ide udesno, a drugo ulijevo. Ovo Prvo je neiskidano kretanje, dok je unutrašnje kretanje šestostruko, sedam je krugova jedinstvenog niza, četiri se obrću u jednom smijeru, a tri u njima suprotnom. U pogledu brzine tri su jednaka, a četiri nejdenaka i međusobno i prema prethodna tri, te se taj odnos nikad ne mijenja. 

Središte tjelesnog je u vezi sa središtem Duše, dovedeni u sklad. Tijelo je vidljivo, a Duša nevidljiva s učešćem u Umu i u harmoniji. Duša je ono najbolje među svemu stvorenom, ta što je smiješana od TROJE, od prirode Istog, prirode Drugog i (ne)bića. Prema srazmjeri je izdjeljena pa opet povezana. Duša se kreća kružno prema sebi samoj, te ona razumije sve ono što je nepodjeljeno i što je podijeljeno. To je govor Logosa, onaj govor koji je uvijek istinit, i kada se govori o onom Istom i o onom što je uvijek različito, a nošen bez zvuka i odijeka, unutar onog što se samo od sebe kreće. Tu je veza vidljivog i nevidljivog, propadljivog i Vječnog. Tu se nalaze Um i Znanje kao krajnje Ostvarenje, i sve ovo se dešava jedino u Duši, ni u čemu drugom. 

Sa nebom nastaje vrijeme, dani, noći, mjeseci, godine. Vrijeme je pokretna slika Vječnosti i mi griješimo kad ono ,,bilo je i biće“ dovodimo u vezu sa samom Vječnošću. Oblike vremena ne smijemo prenositi na Vječno Biće. Ovo samo podražava Vječnost i kružno se kreće prema broju. Ako bi došlo do nestanka neba došlo bi i do nestanka vremena. Pored Sunca i Mjeseca, a da bi se vrijeme rodilo, stvoreno je i 5 planeta (lutalice). Dakle, ima ih sedam i Bog im je dao kružne putanje. U krugu ,,drugog“ su Mars (vatren), Jupiter (sjajan) i Saturn, kreću se po kružnoj putanji suprotno od kretanja Sunca, i sve se kreće u odnosu na stajaće zvijezde po kosoj putanji. Bog je Suncem upalio svjetlost. Osam je kružnih kretanja, 7 planeta u mnogome raznovrsno i kretanje onog Jednog uvijek Istog. 

Bića su rođena unutar Demijurga i sve po prethodnom uzoru je oblikovano. Četiri su vrste Bića: rod Bogova, stvorenja s krilima, zemaljska i vodena stvorenja. Izrađeni u Demijurgu, prvi su od vatre, najsjajniji i najljepši. Bogovi se kreću dvojako, u mjestu i u odnosu na druga kretanja. Iz ovoga se rodiše zvijezde, a planete lutalice po uzoru na njih i tako redom. Zemlja se kreće takođe oko svoje ose i po putanji oko Sunca, ona je tvorac i čuvar dana i noći. 

Teško je nama pričati o bogovima, ali treba vjerovati onima koji su od njih direktno potekli, onima koji iznose porodičnu istoriju (teogonije i kosmogonije). Krenulo je rađanje djece Urana i Geje, Okean i Tetida. Zatim Kronos i ostali. Svakoj je zvijezdi dodijeljena Duša, uzdignuta u nekakva kola, a prvo rođenje isto za sve, kako Bog ne bi nikom ništa uskratio. Duša dok ne dostigne savršenost u boravku zvijezde svakim novim rođenjem se preobražava u prirodu saglasno svojim nedostacima ili izopačenosti, pa i u životinju. Ovo se savladava Umom. Duše su svugdje pa i na Mjesecu, a iskvarenost jedne ne smije i ne može prouzrokovati iskvarenost druge. Po ovim Zakonima Bog ne može biti uzročnik iskvarenosti bilo kojeg bića. Mlađi Bogovi oblikuju tako ljudska bića. 

Dakle, šest vrsta je kretanja onog drugog (vidljivog i propadljivog svijeta), i sedmo kretanje božanske Duše unutar sebe i kružno. Ovih šest kretanja u dodiru s drugim tijelima prenose kao opažaj informaciju Duši. Među lažljivim i neumnim nema ni jednog koji prednjači i vlada. Kad se Duša veže za smrtno tijelo ona je u početku neumna. Nesavršen i neuman ponovo ulazi u Had. Glava čovjekova je sferična, ona je u nama najbožanskija i svemu gospodari, boravište je Duše, tijelo je nosi i njime putuje da se sama ne bi kotrljala. Prednja strana je pogodnija za kretanje. Na glavi su stvorene oči kroz kojih isijava samo prečišćena vatra. Tek Dušin opažaj mi nazivamo istinskim vidom. Prirodna zaštita za organe vida su kapci koji kad se zatvore čuvaju unutrašnju vatru da smiruje svoja kretanja izvana, a duboko mirovanje izaziva san u kojem imamo priviđenja nošena našim sjećanjem iz opažaja. Vid (očni i viđenje Duše) je izvor najvećeg blagostanja jer bez njega ne bi vidjeli nebo niti sve ono ispod njega, što nas je dovelo i do broja i razumijevanja vremena i prirode svemira. S ovih je izvora potekla filosofija od koje veće dobro nije došlo niti će doći smrtnomu rodu. Pa i onaj koji za mudrost ne mari teško bi prežalio ovaj nedostatak. Bog nam je podario vid da bismo kružna kretanja Uma, uočivši na nebu, primjenili na kružne tokove našeg rasuđivanja (izloženog potresima), budući da su jedno drugom srodni. Sa istom svrhom su nam bogovi dali i glas i sluh, te govor (logos). Harmonija sadrži kružne pokrete srodne kretanjima naše Duše, muzika – koja ne služi samo bezrazložnoj nasladi kao što je u naše vrijeme slučaj, kaže još tad Platon. Muzika je dar Muza, pomoćnik koji kružno kretanje Duše, postalo u nama kao neusaglašeno, dovodi u stanje uređenosti i saglasnosti sa samim sobom.  A i ritam su nam dale te iste Muze da nas čuva nedostatka mjere i oskudice u ljupkosti, svojstvenih većini ljudi.  

Pored umstvene Duše, postoje i sporedni uzroci koji uvijek stvaraju ono slučajno i neuređeno. 

Sve je djelo Uma, ali i djelo NUŽNOSTI u postanku ovog Kosmosa. Ali Um može da prevlada nužnost i okrene dešavanja u željenom smijeru. Timaj će, kaže, prizvati Bogove i pokušati da govori o onome što je najviše vjerovatno, da se čuvaju nevičnog i neumjesnog razmatranja. Predstavljene su dvije vrste bića: 

. ono prvo ili ideja koja je uzor, umstvena i uvijek na isti način;

. ono drugo biće koje je odraz uzora, koje ima rođenje, smrt i promjenljiv je; i

. treća vrsta bića je ROD. 

Materija nije supstancije već je kakvoća, četiri su osnovne: voda, vatra, zemlja i vazduh. One nemaju postojanost, nisu stalna bića i za njih ne možemo reći OVO ili TO, već govorimo TAKVO. U vezi s njima je kvalitet. Materija je materijal za oblikovanje, a odraz je u njoj od Vječnih bića (Ideja). Materiju – prostor(nost) je teško spoznati i jedva da se u njega može vjerovati, gledamo u njega kao u nekom snu. Mi kažemo da svako biće neophodno mora biti na nekom mjestu i zauzimati neki prostor, te da ono što nije ni na zemlji ni na nebu nije ništa. Obuzeti snoviđenjem prostora mi ne možemo imati jasna razgraničenja u vezi s njim. Dakle, postoje biće, prostor i postojanje, troje koje na tri načina postoje i prije neba.  

Tri su ROD-a: koji je UZOR, u kojem se isti RAĐA i POSTAJUĆI rod, pa ih priliči nazvati: muški, ženski i srednji rod. Ono što će u sebi primiti sve rodove treba da bude lišeno svih oblika. Dakle, materija je majka i prihvatiteljka svega što se rađa. Um i mnijenje su dva različita roda, umstveno je u vezi s neopažljivim – idejama, a mnijenje u vezi s tjelesnim. Ovo su dva posebna roda, do prvog dolazimo učenjem, a do drugog ubjeđivanjem. Prvi ne može biti poljuljan ubjeđivanjem, a drugo može. U mnijenju svaki čovjek ima udjela, a u Umu samo Bogovi i tek nekolicina od ljudskog roda. 

IDEJA se uvijek istom održava, nerođena, nepropadljiva, ništa niotkud ne prima u sebe niti sam u nešto ulazi, nevidljiva je osim što ju misao može posmatrati.  

Četiri roda materije: voda, vatra, vazduh i zemlja bili su prije postanka nečeg u stanju HAOS-a i bez mjere, u stanju u kakvom se sve nalazi ono iz čega je odsutan Bog koji ih razlučuje uz pomoć IDEJA i BROJEVA. Prva načela znaju samo Bogovi, a od ljudi to su oni koji uživaju njegovu ljubav. Timaj govori o četiri najljepša tijela (tetraedar - vatra, oktaedar - vazduh, ikosoedar – voda, i kocka - zemlja), a to su četiri materijalna elementa koji se međusobno razlikuju ali mogu razlaganjem da nastaju jedno iz drugog, a sve preko ,,jednakokrakih trouglova“ koji je osnovni gradivni lik. Svako pojedinačno je jedinstven rod. Ne možemo vidjeti okom ove elementarne oblike, ali kad ih se zgrne više na jedno mjesto tad ih zapažamo, i kad su u odnosima. Oni se održavaju po prirodi neophodnosti ili popuštaju pred ubjeđivanjem. Ovi oblici međusobno reaguju. Kretanje je neujednačenost, a mirovanje ujednačenost.

Kružni je tok Kosmosa i na taj način vatra najviše prodire u sve, zatim vazduh, voda, pa zemlja. Timaj govori o toplivoj vodi: zlatu i bakru. Pored vode, snijega, grada i inja on govori o vodama koje se raznovrsno miješaju: sokovi, vino, med, opos. Govori o vrstama zemlje, stijenama i mineralima, opeka, lava, koji se kombinuju pod težinama i pritiscima, a najljepše da je prozirno kamenje. Zatim staklo, smole, vosak, koji su topljivi na vatri ne i u vodi. Nakon što je pokazao raznolikost likova i oblika, te pretvaranje jednih u druge, Timaj govori o uzrocima OSJEĆAJA, a to već govori o postojanju Duše i tijela odnosno o besmrtnom i smrtnom dijelu Duše. Vatrena geometrija je takva da dublje prodire u tijelo i Dušu te boli sićušnošću i oštrinom svojih uglova. Na tom principu izazivaju osjećaj i druge geometrije, odnosno tijela ili vrste materije, a osjećaji su: toplo, hladno, tvrdo, meko (oblici koji pružaju najveći ili najmanji otpor). Teško i lako su u vezi s gore i dolje, a to je opet u vezi s odvojenosti od centra. Hrapav je tvrdoća u kombinaciji s neujednačenošću, a glatkoća ujednačenost pomješana s gustinom. Ono što nam naglo i prekomjerno dolazi izaziva bol, a vremenom kako se uspostavi prirodno stanje nastupa prijatnost. 

Ukusi su takođe izazvani geometrijom, isto i mirisi, zvuci, boje. Od tijela se svaki osjećaj prenosi do Duše. Iz jednog razlučiti mnoštvo, iz mnoštva smješati Jedno, to može samo Bog. 

Pored četiri osnovna elementa Bog je upotrijebio za i PETI u kojem se oslikavaju likovi. Kosmos se može posmatrati jednim Bogom, a za svjetove se ne može reći da ih je bezbroj, kaže Timaj, a da ih je PET, o tome bi se moglo razmatrati.  

Djelo UMA i NUŽNOSTI

Postoje nužni i Božanski UZROCI. Tvorac onog najljepšeg i najboljeg je stvarao sebi po ovim pomoćnim uzrocima Boga koji je sebi sam dovoljan i najsavršeniji. Zato i jesu dvije vrste uzroka: NUŽNI i BOŽANSKI. Božanski uzrok valja tražiti u svemu radi sticanja blaženog života koliko to naša priroda dopušta, a nužni uzrok se traži radi Božanskog jer bez njega ne bi bilo moguće ni zamisliti ni shvatiti ono za čim težimo niti na bilo koji drugi način imati učešća u Njemu. 

Bog je uspostavi srazmjeru, kako unutar svake stvari, tako i među stvarima. Jedinstveno živo biće u sebi sadrži sva bića, smrtna i besmrtna. ON je sam Tvorac onog Božanskog, a stvaranje smrtnog prepustio je svojim potomcima sa smrtnim tijelom i besmrtnim načelom Duše, ugradivši u tijelo drugu vrstu Duše – smrtnu, koja u sebi nosi strašne i neizbježne strasti, prije svega nasladu, snažan mamac zla, pa i bol koji bježi od Dobra, pa još i neustrašivost i strah – dva nerazumna savjetnika, neutaživu žudnju i varljivu nadu. Sve je to smješano s nerazumnim opažanjem i težnjom za svakojakim opasnim poduhvatima, te tako nužno sastavili SMRTNI DIO DUŠE. Vrat na ljudskom tijelu je taj koji razgraničava ova dva dijela Duše, smrtni i besmrtni. U grudnom košu je smrtni dio Duše, a dijafragmom opet podijeljen i ovaj dio duše na dva: strastveni i srčani (bliže umu da ga osluškuje i zajedno obuzdavaju strasti). Pluća su tu da rashlađuju užareno srce, olakšanje i meka obloga srca u uslovima jakih strasti. Dio duše s požudom prema jelu i piću je u nižem predjelu, do pupka, gdje je smješteno hranilište za tijelo – što dalje od sjedišta odlučivanja, da jedno drugo ne uznemiruju. Ovaj dio duše je i noću i danju izložen najvećoj mjeri priviđenja i utvara. Jetra je u ovom dijelu duše kao ogledalo koje dobija slike uma, ulijeva strah požudnom dijelu i na taj način obavještava o opasnostima, izaziva bol i mučninu, slatkoću i gorčinu, mijenja hrapavost i boju površine, steže se i širi, ima udjela i u snu i proricanju. Sve su to bogovi podarili čovjeku zbog nemoći njegova RAZUMA, daleko od rasuđivanja, u snu, u bolesti ili pri nekom Božanskom zanosu. Ali, tek pri punoj svijesti čovjek može da se sjeti znakova i da ih ispravno tumači. Onaj ko je duboko u Božanskom zanosu i ne bi trebao sam da sudi, zato je Zakon odredio posebne tumače. Dok god život traje jetra odslikava ove znake, a zatim muti se i mrači. Slezena, šupljikava i beskrvna, održava jetru čistom i nalazi se s njene lijeve strane. Čisti ogledalo. Ona od nakupljene prljavštine otiče, tek kad se tijelo čisti i ona s njim se splašnjava i vraća u prvobitno stanje. 

Sve je sastavljeno iz trouglova, u smislu 4 osnovna elementa (roda) materije. Vatra prodire najdublje. Ti zraci unutrašnje vatre jesu upravo proces disanja koji je ,,kružni“ proces. Najfiniji trouglovi dolaze i do najskrivenijih mjesta tijela te omogućuju zdravlje, suprotno tome je bolest. Otud značaj i čiste krvi. 

Bogovi su predvidjeli našu neumjerenost, pa da ljudski smrtni rod ne bi prije vremena i još ,,nedovršen“ umirao, namotana su crijeva da hrana ne bi prebrzo propadala. Tako usljed nezasite proždrljivosti sav ljudski rod bi ostao na kraju lišen filosofije, neobrazovan – lišen muzike, nepokoran najbožanskijem u nama. 

Duša je vezana za tijelo putem moždine oko koje je koštani omotač. Platon dalje objašnjava nastanak kostiju, pršljenove, tetivama je Bog (ili naši Stvoritelji) obavio naše kosti, i mesom ih prekrio. Kosti s više Duše obavijene su manje mesom i obratno. Ali, čvrsta kost ni preobilno meso nikad nisu povezani s izoštrenim čulnim opažanjem, što vidimo po strukturi glave. Pitanje kod vještaka koji su odlučivali prije našeg donošenja na svijet je da li napraviti da život bude duži i gori ili da bude kraći i kvalitetniji, bez mesnate. žilave i snažne glave. Zato je glava slabašna. Kosa je lak i pogodan pokrivač aza mozak koji ljeti štiti od toplote, a zimi od hladnoće, a da pritom nije prepreka ni smetnja oštrini čulnog opažanja. Platon računa i na sličnost konstitucija čovjeka i životinja ili drugih živih bića radi seljenja Duša i adaptacija takve vrste. 

Podražavanjem Božanske harmonije neukim se pruža naslada a mudrima radost. Praznine nikakve nema. 

Krvotok i varenje podražavaju kretanje svemira. 

Smrt koja dolazi prirodno sa starošću je potpuno bezbolna i prati je čak i zadovoljstvo. 

Pored bolesti tijela imamo i bolesti Duše, te bezumlje kao mahnitost i tupost. Česti su slučajevi da se čovjek uzaludno i dugo upinje da na silu postigne nešto. Zbog suviše zadovoljstva ili suviše bolova život postaje manit, a Duša bolesna i nerazumna. Niko nije zao svojom voljom već se to postaje zbog lošeg tjelesnog sklopa i nestručnog vaspitanja, već to je mrsko svakom i snalazi ga protiv njegove ili njene volje. Kretanja u tijelu se miješaju s kretanjima Duše, spajajući se s njima i nanoseći im na taj način najraznovrsnija oboljenja: zlovolju, potištenost, drskost, strašljivost, zaboravnost, tupavost, itd. Svi ovi uzroci pomiješani s lošim državnim uređenjem su prilika da se ovo desi. Više naših riječi trebamo posvetiti dobru nego zlu. Tu je u uskoj vezi i s ljepotom. Bitna je harmonija Duše i tijela upravo zbog tog međuuticaja, pa čak i detalji. Pored gimnastike potrebno je njegovati i matematiku, muziku, filosofiju za dostizanje ideala Lijepog i Dobra. Ne treba vježbati Dušu bez tijela niti tijelo bez Duše. Potresi u našoj unutrašnjost moraju biti po mjeri da se u tijelu i Duši ne dopuste ratovi ni bolesti. Od svih kretanja najbolje je ono ,,u sebi“ i ,,po sebi“. Gore je ono koje potiče od drugog. 

Životni vijek se primiče kraju jer trouglova svakog živog stvora se zamaraju. Sva tri dijela naše Duše moraju biti aktivni. Kružni su tokovi Svemira. Kružni tokovi u našim glavama, koja je korijen našeg bića, su zaboravljeni ili poremećeni. Lakomislene Duše bivaju u tijelu žene. Koji ne koriste uopšte kružne tokove u glavi među ljudima takvi misle iz grudi i pretvaraju se u životinje. Oni koji su lišeni razuma morali su dobiti veći broj nogu ili oslonaca, a oni najgori u tom smislu gmižu. Rod onih u vodi nastaje od najnerazumnijih i potpuno tupih, kaže Platon. To je najniže, četvrto, boravište na Zemlji. Tako se živa bića preobražavaju jedna u druga u srazmjeri kako i koliko gube um i bezumnost. Kosmos je najljepši i najbolji Bog, a nebo jednorodno i jedno. 

Samo uvodni dio Platonovog spisa Timaj ima dijalošku formu, Sokrat se tek u početku javlja i kasnije ćuti, sluša, jer on sam, a znamo od ranije, nije spreman slušati mnogo o mnogo čemu. 

Matematički i muzički duh pitagorejstva je prisutan u Timaju, a kosmologija manje izvjesna. Demijurg omogućuje stvaranje i ima svoje pomoćnike – pomoćne bogove. Njeihovo djelo je Dobro i Najviše. Ono umno je koje disharmonično uvodi u željen red ili harmoniju. Kosmos ima Dušu, postoji mikro i makrosvijet koji su srodni po Zakonima koji u njima vladaju.  Svemir živi vječnim jednolikim kružnim obrtanjem. Duhovno progledavanje je svojevrsno otimanje i bježanje iz materinskog krila. Erotsko je ugrađeno u smrtni dio ljudske Duše da bi se težilo onom besmrtnom. 

,,Timaj“, Platon, Eidos, Vrnjačka Banja, 1995. 

Letindor (www.letindor.blogspot.com)