SANskr(i)t: Stojanović Radmilo

Radmilo Stojanović, učitelj Branislave Božinović, rođen 1910. i umro u 92. Predavao francuski i sanskrt, znao i starogrčki, latinski i njemački. On kaže u ovom kontekstu u jednoj od knjiga ili nekog od predavanja:  

Sanskrit (SAM-SKRIT), što znači sačinjen i gotov za upotrebu, glavnu misao izlaže na kraju, a Zapad na početku. Glavnu misao je iznosio na kraju i Dositej Obradović. Slušati - čuti - shvatiti - zapamtiti, preporučuje sanskrt jer, napominje Stojanović, ako nam se da zaključak na početku mi ga nećemo ni upamtiti. 

Istočni jezici imali su vrlo bogatu morfologiju, tj. oblikovanje misli, a sintaksu, kao linearno struktuiranje rečenice, jako jednostavnu; na Zapadu je obrnuto - nema se morfološka moć nad rečenicom i sintaksa je vrlo složena. 

Njemački jezik je na pola između sanskrta i zapadnoga, kao što je situacija i na geografskoj karti. Naravno, zapadna škola, mislim na evropsku, favorizuje njemački i starogrčki, Francuzi francuski i latinski, itd. Kao da nema starijih i moćnijih jezika za spoznaju bića čovjeka. Keltski i germanski jezik, reći će Stojanović, nastali su prilagođavanjem latinskoga (ako jesu) i takav jezik ne može da uđe u duh, čime čovjek sebe ugrožava. Oni nemaju čiste glasove, prije svega. Pored sanskrta čiste glasove imaju još: srpski, talijanski, grčki i latinski. Tu je čista i uobličena misao. Čovjek koji ne može čisto da misli ne može čisto ni da govori. Svi evropski jezici imaju zamućene samoglasnike pa im je i misao mutna. Sanskrt je izvorna voda, a ostali jezici piju iz vodovoda - živa i mrtva voda, kako bi rekli neki. 

Indijski zakonik (Manusmrti) je sličan biblijskom (što ne mora biti isključivo hebrejski). Prvi uslov Veda i Hrista je ,,Ne ubij”. Jezik Veda je jezik Istine, isti za sve. U jeziku Veda nema laži ni prevare, ali ima put ispravke. Pošto pojam ČOVJEK nema množinu, TO JE onaj koji je na putu Veda, a pojam LJUDI je množina i naziv za sve one koji idu krivim putem. Zato: NE budimo ljudi, već budimo ČOVJEK. Ovo naše VREMENSKO doba po sanskrtu se zove kali-juga ili kaljuga, ulazak u izopačenje ljudskog roda, što se vidi po svim granama ljudske djelatnosti, a i po svim umjetnostima. Sve se gužva i izrezuje, buče, lomi, prekraćuje se život umjesto da se oživljava. Izlaz je samo Lično spasenje i ne možemo djelovati ni na koga niti imamo pravo, osim što možemo jedino djelovati ličnim primjerom. Ni to nije malo. Tvoje je da radiš onako kako treba. A tako se i djeca vaspitavaju. 

Jezik ima neslućenu moć. Snaga i starost nekog jezika su vidljivi u mogućnosti preciznog izražavanja. U srpskom je 7 padeža, u latinskom 6 (uklj. ablativ) u njemačkom 4, engleski gotovo nijedan ili onaj tamo neki polu-padež. Temporal lokativ u srpskom izražava kategoriju prostor-vrijeme, jer sve što se događa u vremenu je takođe i u prostoru, neodvojivo je jedno od drugog. Dakle, u ovom slučaju srpskog jezika, prostor i vrijeme se mogu izraziti jednovremeno, što ima značaj za onog koji koristi jezik. U tom smislu, npr. zapadnjaci, kad kažu istok ili zapad tek misle time na geografsko poimanje dok je kod nas, ipak, višeznačno. Takođe, padeži govore o finoći jezika.

Redoslijed u sanskritu nebitan je za značenje rečenice, kao i u srpskom u mnogo slučajeva, čak i u indijanskim jezicima:

Čovjek je kupio knjigu.
Čovjek kupio knjigu je.
Čovjek knjigu je kupio.
Kupio je čovjek knjigu.
Kupio je knjigu čovjek.
Knjigu čovjek je kupio.
Knjigu kupio je čovjek.
Je kupio čovjek knjigu.
itd. ...

... što se ne može reći za slučaj engleskog i drugih jezika, kao što nemaju ni značajne padeže.

Kad je misao bila brza, a ljudi mudriji nije bilo potrebe ni za zapisivanjem nastave i jezik se prenosio usmeno. Danas pišemo i ponavljamo. Mene lično pisanje dovodi u dublju vezu sa poimanjem rečenog uz mogućnost ponovljene kontemplacije napisanog, mene, ne profesora Stojanovića. 

Srpski ima najveću bliskost sa sanskrtom, tvrdio je Stojanović, pri tom misleći da je jezik išao uobičajeno od Indije ka Evropi, a ne obratno. Ima ih koji tvrde da je put jezika išao i u obrnutom smjeru, malo nam djeluje ludo jer nismo tako naučeni no, ni to nije nemoguće. Da bi se bavili izučavanjem ostalih jezika mi moramo prvo saznati korjene, pa ako je korjen sanskrt učiti sanskrt ili ako je korjen srpski, tad učiti srpski, ili neki drugi jezik. I samo da je ovaj prvi pa da ne moram učiti sanskrt i druge jezike, moja je prva i radosna pomisao. 

Sanskrt nije jednostavan, čini mi se, za učenje. Drugačiji je sistem pisanja i izgovora nego u srpskom, ali osnove izgovorenih riječi su uveliko identične između ova dva jezika. Logika sanskrta je kao srpskog jezika, zatim padeži (+ ablativ u sanskrtu - označava porijeklo i po tome najsličniji genitivu) i samoglasnici su isti, slična su gramatička razmišljanja, isti nastavci i iste podjele, a brojne riječi takođe potpuno iste. 

Dva su načina primanja znanja u sanskrtu, ono što se Vidi jesu Vede ili vedsko znanje, dakle, očigledno u poimanju, a ono što se predaje kao upamćeno ili memorisano jesu Smrti. I ovaj drugi naziv ima smisla. Zato, za Vede nema potrebe da se one pišu jer se žive. Prave Vede čak i maju zabranu tumačenja. Zato, prihvatiti možemo iz čitanja samo ono što uviđamo, u smislu Veda, kao i u nekoj od Svetih knjiga, ono što ne uviđam idem dalje bez tumačenja, idemo za onim što vidimo. U učenju svak mora biti kod svoje kuće, u svojim mogućnostima i ići korak po korak, dodaje Stojanović. Neki dalekovidi ljudi u Indiji mogu da vide čak i sudbinu, prošlost, sadašnjost i budućnost. Ovi vidoviti ili Vedoviti u detalje mogu da nam kažu bilo koju situaciju iz vremena koje je bilo ili koje će doći. Oni ne naplaćuju to i ne objašnjavaju. 

Put je od Boga i ka Bogu, rekli bi kod nas, ja bih dodao i to da je put i u Bogu. Vertikala je pojam koji se koristi u tom kontekstu, a egzistencija s čulnim i razumskim životom horizontala. Uviđanje prema gore može biti narušeno na dva načina, za Stojanovića: prihvatanjem laži ili neprihvatanjem Istine. Pad, u odnosu na Centar,  je u oba slučaja. Ako prestanemo uviđati i samo tumačimo tad smo ono što se u današnjem vremenu zove teorija ili filosofija zapada, ako je to to, međutim, reći ću i ovo, filosofija i teorija imaju svoje dublje značenje, filosofija kao ispunjenost Božanskom Mudrošću Sofijom, a TEOrija kao gledanje u samu suštinu stvari, kako bi to rekao Aristotel, a ne samo pojmovno mišljenje. 

Letindor (www.letindor.blogspot.com)