Gavran
Jednom jedne strašne noći, ja razmišljah u samoći,
Čitah crne, prašne knjige, koje staro znanje skriše;
Dok sam u san skoro pao, neko mi je zakucao,
Na vrata mi zakucao - zakucao tiho - tiše -
,,To je putnik" ja promrmljah ,,koji bježi ispred kiše",
Samo to i ništa više.
Ah, da, još se sjećam jasno, u decembru bješe kasno
Svaki ugarak, što trne, duhove po podu riše.
Željno čekam ja svanuće, uzalud iz knjiga vučem
Spas od boli što me muče, jer me od Nje odlučiše.
Od djevojke anđeoske, od Lenore rastaviše,
Ah, nje sada nema više.
Od svilenog, tužnog šuma iz zastora od baršuna
Nikad prije osjećani užasi me zahvatiše;
Dok mi srce snažno bije, ja ga mirim sve hrabrije:
,,Putnik moli da se skrije od te noći, bure, kiše.
Putnik kuca na ta vrata, da se skrije ispred kiše.
Samo to je, ništa više."
Ohrabrih se iznenada, ne oklijevah više tada:
,,Gospodine il gospođo, izvinjenje moje stiže!
Mene teški snovi prate, a vi nježno kucat znate,
Tako tiho i bez snage, vaši prsti vrata biše,
Da sam sanjiv jedva čuo" - Tu se vrata otvoriše -
Mrak je tamo, ništa više.
Pogled mrak je prodrijet htio, čudno zastrašen sam bio,
Sumnjajući, sanjajući, sni mi paklenski se sniše;
Nedirnuta bje tišina, znaka nije dala tmina,
Rečena je riječ jedina, šapnuta od zvuka kiše:
,,Lenora" ja šapnuh tiho, jeka mi je vrati tiše,
Samo to i ništa više.
Kad u sobu ja se vratih, cijelom dušom tad zaplamtih:
Nešto jači nego prije udarci se ponoviše.
,,Sigurno", ja rekoh, to je na prozoru sobe moje;
Pogledat ću trenom što je, kakve se tu tajne skriše.
Mirno, srce. Da, vidimo, kakve se tu tajne skriše -
Vjetar to je, ništa više.
Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku,
Kroza nj uđe gordi Gavran, svetih dana što već biše,
Nit da poklon glavom mahne, ni trenutak on da stane,
S likom lorda ili dame kroz moju se sobu diže
I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže,
Sleti, sjede, ništa više.
Ovaj stvor u crnom plaštu, nasmija mi tužnu maštu
Teškim, mrkim dostojanstvom, kojim čitav lik mu diše.
,,Nek ti kresta jadno visi", rekoh, ,,kukavica nisi,
Strašni, mračni Gavran ti si, što sa žala Noći stiže,
Kako te na žalu zovu hadne noći otkud stiže?"
Reče Gavran: ,,Nikad više".
Začudih se tome mnogo, što je jasno zborit mogo,
Premda nejasne mu riječi malo tog mi razjasniše.
Ali priznat mora svako, ne događa to se lako,
Da živ čovjek gleda tako, pticu što se nad njim njiše,
Životinju ili pticu, nad vratima
S tim imenom ,,Nikad više".
Ali Gavran sjedeć tamo, govori riječ jednu samo,
Ko da duša mu i srce u tu jednu riječ se sliše.
To je sve što on mi reče - dalje krila ne pokreće,
Dok moj šapat mir presiječe: ,,Svi me druzi ostaviše,
Otići će i on kao svi."
Al' opet Gavran na to ,,Nikad više".
Dok ja stajah još zatečen - odgovor je spremno rečen.
,,Nema sumnje," rekoh" ta je riječ tek trica, ništa više
Od nesretnog gazde čuta, kojega je sudba kruta,
Pratnja njegova je puta, dok mu sve se pjesme sliše
U tužaljke puste nade, koje teret u se zbiše,
Od ,,nikada-nikad više".
Al' taj stvor u crnom plaštu, još mi u smijeh goni maštu,
Ja naslonjač tad okrenuh bisti, gdje se Gavran njiše
Na baršun mi glava klone, a ja mislim misli one,
Stapam mašte tužne, bolne; kakvu meni sudbu piše
Ova strašna kobna ptica, kakvu meni sudba piše
Grakćuć stalno: ,,Nikad više".
Sjedih tražeć smisao tog, ne govoreći ni sloga
Ptici, čije žarke oči moju dušu rasplamtiše;
Tako misleć misli ove, pustih glavu da mi klone
I u baršun da mi tone, kojim svijetlo sjene riše,
Naslonit se na taj baršun, kojim svijetlo sjene riše
Ona neće nikad više.
Zrak tad k'o da gušćim stade, na me neki miris pade
K'o da anđel lakih nogu kadionik čudni njiše.
,,Ludo", viknuh, ,,to su glasi, Bog će poslat' da te spasi
Bol i tugu da ti gasi, što te tako izmučiše.
Pij napitak Odiseja da u srcu zaborav Lenoru zbriše."
Reče Gavran: ,,Nikad više".
,,Zli proroče, ne znam pravo, da l' si ptica ili đavo,
Da li te je Satan poslo, il' te bure izbaciše
Sama, al' nezastrašena, u tu pustu zemlju sjena
U dom ovaj opsjednuti, - zaklinjem te, ah, ne šuti
Reci, reci ima l' melem jada, što me izmučiše?"
Reče Gavran: ,,Nikad više".
,,Zli proroče, ne znam pravo, da l' si ptica ili đavo,
Al' u ime Boga po kom obojici grud nam diše,
Smiri dušu rastuženu, reci da l' ću u Edenu
Zagrliti svoju ženu, od koje me rastaviše, Anđeosku tu
Lenoru, od koje me rastaviše?"
Reče Gavran: ,,Nikad više".
,,Dosta ti govorit' dadoh, crna ptico!" Tad ustadoh,
,,U oluje divlje bježi, što se kroz noć raskriliše!
Ne ostavi niti traga svojih laži kraj mog praga,
Meni je samoća draga - usne same dovršiše -
Iz mog srca kljun svoj vadi, nek ti trag se ovdje zbriše!"
Reče Gavran: ,,Nikad više".
I taj Gavran, šuteć samo, još je tamo, još je tamo,
Na Palade kip je sjeo, što se iznad vrata diže,
Oči su mu slika prava zloduha što sniva, spava,
Svijetlost, što ga obasjava, na dnu sjenu što mu riše,
Moja duša iz tih sjena, što mi cijelu sobu skriše
Ustat neće - nikad više!
Letindor
